Šta spaja Milana Radoičića, Arkana i Vučića? Hoće li se režim odreći Mrdića slično odricanju kuma od satane na krštenju? Kako je predsednik Srbije, govoreći o rektoru Đokiću, upao u autorefleksiju? Zašto su spekulacije o sastavu Studentske liste postale društvena igra dela političke čaršije pod moralnom temperaturom? I zbog čega je dobro što nisu objavljena imena tih kandidata
Prvomajski praznici su stigli. Kakva li je ova situacija, onako politički gledano?
Pa, nema se baš bogzna što reći… Riječju – mrcvarenje. Kako naroda, tako i države.
Nedugo nakon pada nadstrešnice režim je izgubio legitimnost. Pokazali su pred ljudima tko su i što su. Sve poslije toga je samo golo održavanje na vlasti. U početku je bilo zamajavanje i podmićivanje, danas zastrašivanje i represija.
Uglavnom, vlast se nikad nije suočila sa posljedicama svog djelovanja. Uvijek im je neko drugi kriv: jednom je to Zapad koji financira i vodi studente da ruše zemlju, drugi put su studenti jer protestima onemogućavaju zapadna ulaganja.
Može i ovako. Režim tvrdi da čuva zakonitost. Kažu i da im je cilj pridruživanje Evropskoj uniji. Pa kad je tako, što donesoste “Mrdićeve zakone”? Pogotovo kad su vas i domaća struka i Brisel upozoravali da to ne radite?
Ali jok. Vučić se hvali da je Srbija nezavisna i suverena država. Ako je tako, zašto je obećao da će se odreći Mrdića zatraži li to Venecijanska komisija? Zar Skupština nije izglasala sporne zakone, a on potpisao? No, tu nije kraj. Niko zapravo ne zna hoće li vlast zaista prihvatiti preporuke Venecijanske komisije, kada i kako? Ovdje sve može biti i ništa ne mora da znači.
NOVI SIMBOL SRBIJE
U ovom pravcu, najbolji simbol Srbije je Milan Radoičić. Narodna banka ga ‘ladno može štampati na novčanici.
O čemu se radi? U septembru 2024, kod sela Banjska na sjeveru Kosova došlo je do oružanog sukoba između kosovske policije i Radoičićeve paravojne grupe. Poginula su tri čovjeka – albanski policajac i dvojica Srba. Nedugo potom, Radoičić je upao u dvorište manastira Banjska, gdje je snimljen iz drona: maskirna uniforma i šešir, satelitski telefon u jednoj, automatska puška u drugoj ruci.
Najveći dio ove paravojne grupe prebacio se u Srbiju zahvaljujući stranom faktoru koji nije želio eskalaciju na Kosovu. Ipak, ne svi. Ovih dana su dvojica Srba u Prištini osuđena na doživotnu robiju, a treći na trideset godina zatvora. Razlog – učešće u sukobu kod Banjske.
Što se tiče Radoičića, on se nekoliko dana po dolasku u Beograd smilovao i dobrovoljno javio pravosudnim organima. Policiji koja mlati studentice i srednjoškolce nije ni palo na pamet da ga privede.
Uglavnom, Radoičić je priznao da stoji iza cijeloga slučaja Banjska. Rekao je i da je lično obezbjedio oružje za svoju grupu. Potom se odšetao u sumornu naprednjačku Srbiju. Tu zida kućerine, vrti biznise, prave mu bakljade, oslovljavaju sa “komandante”, obiđe po koje selo pred lokalne izbore i, uopće, veliki je Srbin i heroj. Niko tko ima mrvicu vlasti ni ne pomišlja da ga je potrebno upoznati s poznanijem prava.
Ali što je sa Srbima na Kosovu koji su poslije Radičićeve paravojne ekskurzije u najgorem položaju poslije 1999? Ništa. Čemu se mogu nadati trojica osuđenih Srba? Za sada – ničemu. I kakav je odnos vlasti spram Srba nakon Banjske? Čitalac zna – nikakav.
Ništa od ovog naprednjacima nije važno. Bitno je da Vučić svoje političke protivnike maže blatom optužujući ih da šuruju sa Kurtijem i Zapadom, prodajući im Kosovo za prstohvat vlasti. Radoičić je – rečeno je već – heroj, pošto se još od devedesetih zna da, gdje god su srpski radikali, tamo više nema Srba. Ostaju samo njihovi grobovi.
AUTOREFLEKSIJA I STIVEN SIGAL
Poput Radoičića i Vučić je paravojni komandant, samo daleko veće, brojnije i bogatije naprednjačko-batinaške vojske. Samoreklamerstvo im je najjače i najefikasnije oružje. Bazira se na zastrašivanju, prijetnjama i dehumanizaciji “onog drugog”, čime unaprijed dobivaju bar pola bitke. Jer tko im smije tako opasnim i moćnim stati na crtu?
Zato stalno moraju biti u centru pažnje, a njihova riječ zadnja. Inače… Pa, neće prezati ni od čega. Upravo sve ovo spaja Radoičića, Vučića i Arkana.
Predsjednik Srbije se zato hvali da je mlađi od Vladana Đokića, što bi rektora beogradskog univerziteta trebalo predstaviti kao klecavog starca. No, tko je zaista star za čovjeka od pedeset i šest godina? Đokić to sigurno nije – stariji je od Vučića tek sedam godina.
Pa dalje. Napadajući rektora zbog susreta sa Martom Kos, šef države i svakog ćacija ponaosob nije izdržao da ne upadne u autorefleksiju.
Eto, veli on, Đokić se “odaziva pozivu svakog, važnog i nevažnog”. Pa ako je itko stekao toliko “bratova”, bitnih i nebitnih, onda je to Vučić. Među njima se našao i kancelar Olaf Šolc, u trenucima kada su čitava Njemačka i Evropska unija znali da ga čeka težak izborni poraz. Tu je i Stiven Sigal, američki glumac u akcionim B filmovima…
Vučić zamjera Đokiću i “da neće da razgovora s onima koji drugačije misle, već jedino sa onima koji mu naređuju šta da radi i koji će da mu pomognu da se dočepa fotelje”. Opa bato! Zar je šef države ikada imao sučeljavanje sa bilo kojim neistomišljenikom; zar ne viče i na najpitomije novinare ako mu se ne svidi postavljeno pitanje?
Kad je u pitanju “naređivanje”, Vučić stalno ponavlja da mu niko iz inostranstva ništa ne može naturiti. Ovo je standardna fraza velikog broja političara, posebno onih autoritarnih. Međutim, valja primijetiti i još nešto. A to je Vučićeva umiljatost i servilnost u inostranstvu. Dakle, dijametralno suprotno ponašanje nego kod kuće.
Poput folk pjevača koji reklamira 327. oproštajni koncert (ovaj put majke mi), tako i Vučić najavljuje svoje obraćanje 6. maja. Publiku mami najavom da bi mogao saopćiti datum parlamentarnih i, moguće, predsjedničkih izbora. Možda hoće, a možda i neće. Bar mu pompezne izjave nisu strane, niti njihovo zaboravljanje.
Padne li 6. maja neki datum, to je Vučićeva poruka njegovom biračkom tijelu da je toliko moćan da izbore može raspisati kad god mu se ćefne. Ostanu li i dalje nagovještaji, nikom ništa – predsjednik mora paziti na Srbiju i čuvati je u ovom teškom globalnom trenutku.
Ukratko – standardni program, ista set lista. Svi u Srbiji znaju da će Vučić raspisati izbore isključivo kada procjeni da najbolje stoje on i njegova partija, nipošto u interesu naroda i države.
ČARŠIJSKI ŽIVOT I SMRT
Međutim, jedan dio političke čaršije sve ovo ponajviše zanima iz sitnosopstveničkih interesa. Posebno su narajcani na studente. O njima govore kao o amorfnoj masi. A sa druge strane – jelte – političke partije imaju ideološko izgrađeno članstvo i aktiviste, sve u njima pršti od unutarstranačke demokracije. Ma kako da ne…
Ista ta čaršija puca i od muke što studenti neće da objave imena sa svoje liste. To je postalo neke vrsta društvene igre: špekulira se tko je kandidat, a tko “vetiran”. Na osnovu različitih glasina ovaj dio javnosti nerijetko je zgrožen ovim ili onim pojedincem na listi, pa uzdignuta čela putuje pravo u uvređenu pasivnost.
Ispada da je u tom kontekstu bolje da opstane Vučićev status quo nego da čistuncima spadne moralna temperatura. Uostalom, kao da su ikad do sada izučavali partijske liste. Njih još nije objavila nijedna politička partija. A kada je u pitanju opozicija, ona i dalje nije na čistu u kakvoj će se formi pojaviti na izborima. Ili možda neće?
Bez obzira na to kada će raspisati izbore, Vučićev najjači adut su moguće podjele, spletke i podvale kojim se može anestezirati antirežimsko biračko tijelo i spriječiti njegovo širenje. Zato je dobro što studenti kriju svoju listu. I to kako od naprednjačkih siledžija i “Informera” tako i od poganog dijela čaršije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zašto je svako ko se bavio upotrebom neutvrđenog tipa akustičnog oružja na studentskom protestu 15. marta postao neprijatelj države, terorista i atentator na Vučića? Zbog čega bi i Berija pozavidio Biji na ovoj operaciji? Kako režim u Beogradu 2026. nastoji stvoriti atmosferu nalik na onu iz Moskve 1937
Podaci Vrhovnog javnog tužilaštva pokazuju da poslednjih godina raste broj zahteva koje tužioci upućuju policiji radi prikupljanja potrebnih obaveštenja, ali da odgovori na te zahteve sve češće izostaju. Reč je o prvoj i jednoj od najvažnijih radnji u predistražnom postupku, bez koje tužilaštvo u mnogim slučajevima ne može da nastavi istragu
Zašto su se na meti režima, pored studenata, našli verbalni delinkventi – analitičari, stručnjaci i novinari? Kako je Više javno tužilaštvo u svom saopštenju donelo presudu da su studenti sami sebe streljali zvučnim topom? I kako je Vučić tvrdio da Srbija uopšte nema zvučne topove, a ispostavilo se da ih ima, kao što je odmah posle pada novosadske nadstrešnice tvrdio da “jedino ona nije renovirana”, pa se brzinom svetlosti na društvenim mrežama utvrdilo da to nije istina? Na koji je način aktivirana medijska bomba u režimskim medijima sa unapred spremljenim spiskovima ljudi koji su učestvovali u “zaveri” i koje treba utući? I da li je reč o pokušaju zabrane studentskog pokreta
Pošto tužilac u Srbiji ne može da optuži osobu koja se kolima zaleće u građane, gledaoci RTS-a mogu videti kako se pred kamerama obesmišljava ta pravna institucija
Srbija će sačuvati mir, lokalni funkcioneri moraju da razgovaraju sa narodom ili će biti smenjeni, ekonomija raste brzo, žele da nas sruše jer Srbija grabi napred, nema više straha od “blokadera”, predsednik je žrtva, biće veće plate i penzije. Na osnovu iskustva, po svoj prilici ovako će izgledati Vučićeve poruke na predstojećem mitingu
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.