Zašto Vučić najavljuje najave svoje ostavke i datuma raspisivanja izbora? Šta su mu političke kombinacije? Kako nastoji normalizirati nenormalno? Zbog čega naprednjaci više nemaju dobar pobednički model za izbore? I kakva je u svemu ovome uloga tihe i ćutljive većine
Srbija je pred izborima mada još niko ne zna kada će biti raspisani. U osnovi, biće to sučeljavanje Vučića sa studentskom listom. Sve što prvima ulijeva nadu, druge dovodi do očaja. I obrnuto.
Dobro je poznata Vučićeva ponuda biračima: nastavak sistemske korupcije, dokusurivanje razorenih institucija, jačanje režimske represije, ucjenjivanje čitavih slojeva stanovništva, sahranjivanje ostataka socijalne države, recidivističko dizanje tenzija u regionu i, nipošto na posljednjem mjestu, nastavak blindiranja kulta ličnosti. Šef države i cijelog Ćacilenda nalik je na Maska i ostale besmisleno bogate likove. Kao što njima nikad nije dosta milijardi, tako je i on nezasit vlasti i moći.
Studenti se zalažu za dijametralno suprotne ciljeve. A to su pravna država, oslobađanje institucija, solidarnost, inkluzija, slobodno razvijanje ličnih i društvenih potencijala, život bez straha, pritisaka, ucjena… Tražiti od njih nešto više – posebno konkretna ideološka određivanja – predstavlja asfaltiranje puta u pakao, lak plijen za autokratske predatore poput Vučića. Da bi se vratila na pravi put, Srbiju je potrebno resetirati. Tek kada to bude obavljeno, politički i javni život može dobiti stvarno značenje.
Gorenavedeno spada u opće mjesto, a komentator u njegovog gradonačelnika. Međutim, upravo je u ovom suština raskršća pred kojim se nalaze narod i država.
NIJE ONO ŠTO MISLITE
Samo u posljednjih mjesec dana Srbiju je potreslo više skandala zbog kojih bi u svakoj uređenoj zemlji pala vlada, a da se i ne govori o pljusku ostavki resornih ministara. Ovdje to nije slučaj. Kako i da bude kada ministri ne odgovaraju biračima, već isključivo predsjedniku države. A pošto ga moraju pitati za sve – za sve je i odgovoran. To je i razlog iz kojeg vazda štiti i “ne da” suradnike, ma što bilo u pitanju.
Ovaj klijentistički i lojalistički model funkcionirao je godinama. No, poslije pada nadstrešnice poprilično se izlizao. Tog problema svjestan je i sam Vučić. Zato je svom težinom upro da normalizira nenormalno. Sve je u redu, tvrdi, policija je profesionalna i radi po zakonu, batinaši su progonjena većina koja samo ne misli isto kao i studenti, državna uprava je funkcionalna, prosvjeta dovedena u red i tek će biti, zdravstvo je sjajno i bajno, Srbija svagdje cijenjena… Po Vučiću ne postoje korupcionaške afere, srastanje režima i mafije, kolaps pravosuđa, nazadovanje zemlje u evropskim integracijama i štošta drugo, to su podmetanja “blokadera”, “ustaša” i “rušitelja Srbije”.
Teško da lično vjeruje u išta od ovog što govori. U pitanju je isključivo bensendiranje naprednjačkog biračkog tijela, koje svakog dana uvjerava da im on lično daje penzije, zapošljava ih, poklanja im prinadležnosti, gradi i asfaltira putove…
Propaganda je jedno, stvarnost drugo. Veliki broj građana i te kako osjeća da je nešto duboko trulo i pogano u državi Srbiji. Vučić zbog toga više ne može vladati bez potvrde legitimiteta u glasačkim kutijama. To ga je prinudilo da već neko vrijeme licitira davanjem ostavke, najavama najava datuma izbora i permanentnom neproglašenom funkcionarskom kampanjom.
Ti udarnički napori pred kamerama imaju dva cilja. Prvi je izazivanje svađa i podjela unutar političkih protivnika po receptu kojim je godinama uspješno pržio opoziciju. Drugi cilj je izbjegavanje priznanja da je 2025. izgubio bitku za društvo. Vučić to sada hendla tvrdeći da je ova situacija danas drugačije od one prije godinu dana, kao da tada nije na sva usta tvrdio kako je pobijedio “obojenu revoluciju”.
VELIKI KOMBINATOR
Kako će izgledati predstojeći izbori? U igri su dva i po modela.
Vučić može izbjeći parlamentarne izbore do njihovog redovnog održavanja ukoliko zamjeni Đuru Macuta na čelu vlade. Ovo bi podrazumijevalo rekonstrukciju, drastično smanjenje na možda desetak ministarstava i predstavljalo svojevrsni ratni kabinet baziran na tobožnjoj efikasnosti. Trenutno, Vučić govori da mu ni na kraj pameti ne pada da postane premijer bez izbora. Poslije prvog mandata Tome Nikolića 2017, sličnim riječima je tvrdio da neće biti kandidat za predsjednika Srbije…
Ipak – nije isto, ovog puta Vučić ima razlog za dosljednost. Pravi problem polumodela sa zavaljivanjem u premijersku fotelju bez izbora jeste to što bi tako implicitno priznao urušavanje vlasti sa komotnom većinom u skupštini, a u SNS unio dodatni nemir, manjak samopouzdanja i frakcijske razmirice.
Prvi model je održavanje razdvojenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Tu je sve u redoslijedu. Jasno je da Vučić nema iole vrijednog kandidata za nasljednika. Tko god prihvati tu ulogu, izgledaće poput osobe bez pravne i djelatne sposobnosti koja za svaku sitnicu mora pitati mušičavog staratelja. Izbori se ne dobivaju na taj način. A pogotovo što će na drugoj strani stajati osoba koju građani neće birati za političkog lidera, već reprezentanta studenata i pobunjenog društava, čiji je osnovni zadatak povratak funkcije predsjednika Republike u ustavni i zakonski okvir.
Poraz na predsjedničkim izborima – sva je prilika – bio bi fatalan za naprednjake ukoliko dođe prije glasanja za narodne poslanike. Ali što ako Vučić prethodno raspiše parlamentarne izbore?
U najboljem slučaju po sebe, može osvojiti anoreksičnu i nestabilnu većinu, daleko manju od ove današnje. Uprkos hvalisanja veličanstvenom pobjedom, mandat bi mu se suštinski sveo na trgovinu i kompromise sa manjinskim i strankama iz svoje koalicije. Otprilike, nešto nalik na lokalne skupštine Niša, Aranđelovca ili Kule, gdje SNS iz sjednice u sjednicu muči muku sa skrpljenom većinom. U ovoj situaciji – sa znatno oslabljenim Vučićem – gotovo je siguran poraz naprednjaka na potonjim predsjedničkim izborima. Jednostavno, kada krene krunjenje autoritarne vlasti, nije ga moguće zaustaviti.
Konačno, treći model. Riječ je o spajanju parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Računica je jednostavna: kandidat za predsjednika Srbije iz naprednjačke perspektive tu nije od većeg značaja, pošto bi obje kampanje preuzeo Vučić. U tom kontekstu, možda na svojim plećima i unese nasljednika u zgradu Predsjedništva… Ali to su puke nade. Za Vučića više nema dobitničkog modela.
DAN POSLIJE
Tokom četrnaest godina vlasti, naprednjaci su izopačili svake izbore u njihovoj organizaciji – od onih za mjesne zajednice do predsjedničkih i parlamentarnih. Niti jedni od njih nisu bili ni fer i pošteni – i to je najblaže što je moguće reći.
Ovo zna velik dio pristalica SNS-a svjestan pritisaka, ucjena, podmićivanja, nasilja, kupovanja glasova, glasačkih migracija, zloupotrebe pravosuđa i državne uprave (vidi tekst na strani 6), te svih drugih izbornih nepočinstava.
Koliko su studeni uspjeli ući u ovo biračko tijelo i pokolebati ga? Teško je procijeniti. Međutim, sasvim je izvjesno da su svojim protestima, marševima i posvećenošću pridobili ogroman dio čuvene tihe i ćutljive većine. A ona je ključni stup svakog poretka, uključujući i ovaj Vučićev.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Dolazak Zelenskog pokazuje da će Vučić biti u stanju da žrtvuje sva svoja politička obećanja, od Gazivoda, preko bratskog odnosa sa Rusijom, do sudbine Srbije, ako u pitanje dođe njegova politička budućnost. On je, sada bez sumnje, sopstveni ostanak na vlasti pretvorio u državnu politiku ove zemlje, tako da su svi raspoloživi resursi namenjeni samo i isključivo tom cilju
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi se poslednjih desetak godina sprovodi kampanja centralizacije čija se politička pozadina i priroda u “incidentima” kakav je ovaj u Crnoj Gori ili kakva je smena mitropolita žičkog Justina nedvosmisleno jasno pokazuje. Naprosto, reč je o sistematskom i sistemskom progonu nepoćudnih, sa ciljem da se organizacione strukture SPC u potpunosti stave na raspolaganje i u službu režima u Srbiji
Možda je moguće poverovati u Boga, beskrajno samilosnog, jagnje koje se ponudilo za žrtvu i ako bi se bez problema moglo odbraniti. Ali, kako bi ovo trebalo da postigne čovek? Kako bi ograničeno biće, podložno impulsima, kome su bes i strah barem jednako jaki kao ljubav i milosrđe, trebalo ne samo da prevaziđe žudnju za osvetom već i da u sebi otkrije kapacitet za ljubav prema neprijatelju
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
