Zašto Vučić najavljuje najave svoje ostavke i datuma raspisivanja izbora? Šta su mu političke kombinacije? Kako nastoji normalizirati nenormalno? Zbog čega naprednjaci više nemaju dobar pobednički model za izbore? I kakva je u svemu ovome uloga tihe i ćutljive većine
Srbija je pred izborima mada još niko ne zna kada će biti raspisani. U osnovi, biće to sučeljavanje Vučića sa studentskom listom. Sve što prvima ulijeva nadu, druge dovodi do očaja. I obrnuto.
Dobro je poznata Vučićeva ponuda biračima: nastavak sistemske korupcije, dokusurivanje razorenih institucija, jačanje režimske represije, ucjenjivanje čitavih slojeva stanovništva, sahranjivanje ostataka socijalne države, recidivističko dizanje tenzija u regionu i, nipošto na posljednjem mjestu, nastavak blindiranja kulta ličnosti. Šef države i cijelog Ćacilenda nalik je na Maska i ostale besmisleno bogate likove. Kao što njima nikad nije dosta milijardi, tako je i on nezasit vlasti i moći.
Studenti se zalažu za dijametralno suprotne ciljeve. A to su pravna država, oslobađanje institucija, solidarnost, inkluzija, slobodno razvijanje ličnih i društvenih potencijala, život bez straha, pritisaka, ucjena… Tražiti od njih nešto više – posebno konkretna ideološka određivanja – predstavlja asfaltiranje puta u pakao, lak plijen za autokratske predatore poput Vučića. Da bi se vratila na pravi put, Srbiju je potrebno resetirati. Tek kada to bude obavljeno, politički i javni život može dobiti stvarno značenje.
Gorenavedeno spada u opće mjesto, a komentator u njegovog gradonačelnika. Međutim, upravo je u ovom suština raskršća pred kojim se nalaze narod i država.
NIJE ONO ŠTO MISLITE
Samo u posljednjih mjesec dana Srbiju je potreslo više skandala zbog kojih bi u svakoj uređenoj zemlji pala vlada, a da se i ne govori o pljusku ostavki resornih ministara. Ovdje to nije slučaj. Kako i da bude kada ministri ne odgovaraju biračima, već isključivo predsjedniku države. A pošto ga moraju pitati za sve – za sve je i odgovoran. To je i razlog iz kojeg vazda štiti i “ne da” suradnike, ma što bilo u pitanju.
Ovaj klijentistički i lojalistički model funkcionirao je godinama. No, poslije pada nadstrešnice poprilično se izlizao. Tog problema svjestan je i sam Vučić. Zato je svom težinom upro da normalizira nenormalno. Sve je u redu, tvrdi, policija je profesionalna i radi po zakonu, batinaši su progonjena većina koja samo ne misli isto kao i studenti, državna uprava je funkcionalna, prosvjeta dovedena u red i tek će biti, zdravstvo je sjajno i bajno, Srbija svagdje cijenjena… Po Vučiću ne postoje korupcionaške afere, srastanje režima i mafije, kolaps pravosuđa, nazadovanje zemlje u evropskim integracijama i štošta drugo, to su podmetanja “blokadera”, “ustaša” i “rušitelja Srbije”.
Teško da lično vjeruje u išta od ovog što govori. U pitanju je isključivo bensendiranje naprednjačkog biračkog tijela, koje svakog dana uvjerava da im on lično daje penzije, zapošljava ih, poklanja im prinadležnosti, gradi i asfaltira putove…
Propaganda je jedno, stvarnost drugo. Veliki broj građana i te kako osjeća da je nešto duboko trulo i pogano u državi Srbiji. Vučić zbog toga više ne može vladati bez potvrde legitimiteta u glasačkim kutijama. To ga je prinudilo da već neko vrijeme licitira davanjem ostavke, najavama najava datuma izbora i permanentnom neproglašenom funkcionarskom kampanjom.
Ti udarnički napori pred kamerama imaju dva cilja. Prvi je izazivanje svađa i podjela unutar političkih protivnika po receptu kojim je godinama uspješno pržio opoziciju. Drugi cilj je izbjegavanje priznanja da je 2025. izgubio bitku za društvo. Vučić to sada hendla tvrdeći da je ova situacija danas drugačije od one prije godinu dana, kao da tada nije na sva usta tvrdio kako je pobijedio “obojenu revoluciju”.
VELIKI KOMBINATOR
Kako će izgledati predstojeći izbori? U igri su dva i po modela.
Vučić može izbjeći parlamentarne izbore do njihovog redovnog održavanja ukoliko zamjeni Đuru Macuta na čelu vlade. Ovo bi podrazumijevalo rekonstrukciju, drastično smanjenje na možda desetak ministarstava i predstavljalo svojevrsni ratni kabinet baziran na tobožnjoj efikasnosti. Trenutno, Vučić govori da mu ni na kraj pameti ne pada da postane premijer bez izbora. Poslije prvog mandata Tome Nikolića 2017, sličnim riječima je tvrdio da neće biti kandidat za predsjednika Srbije…
Ipak – nije isto, ovog puta Vučić ima razlog za dosljednost. Pravi problem polumodela sa zavaljivanjem u premijersku fotelju bez izbora jeste to što bi tako implicitno priznao urušavanje vlasti sa komotnom većinom u skupštini, a u SNS unio dodatni nemir, manjak samopouzdanja i frakcijske razmirice.
Prvi model je održavanje razdvojenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Tu je sve u redoslijedu. Jasno je da Vučić nema iole vrijednog kandidata za nasljednika. Tko god prihvati tu ulogu, izgledaće poput osobe bez pravne i djelatne sposobnosti koja za svaku sitnicu mora pitati mušičavog staratelja. Izbori se ne dobivaju na taj način. A pogotovo što će na drugoj strani stajati osoba koju građani neće birati za političkog lidera, već reprezentanta studenata i pobunjenog društava, čiji je osnovni zadatak povratak funkcije predsjednika Republike u ustavni i zakonski okvir.
Poraz na predsjedničkim izborima – sva je prilika – bio bi fatalan za naprednjake ukoliko dođe prije glasanja za narodne poslanike. Ali što ako Vučić prethodno raspiše parlamentarne izbore?
U najboljem slučaju po sebe, može osvojiti anoreksičnu i nestabilnu većinu, daleko manju od ove današnje. Uprkos hvalisanja veličanstvenom pobjedom, mandat bi mu se suštinski sveo na trgovinu i kompromise sa manjinskim i strankama iz svoje koalicije. Otprilike, nešto nalik na lokalne skupštine Niša, Aranđelovca ili Kule, gdje SNS iz sjednice u sjednicu muči muku sa skrpljenom većinom. U ovoj situaciji – sa znatno oslabljenim Vučićem – gotovo je siguran poraz naprednjaka na potonjim predsjedničkim izborima. Jednostavno, kada krene krunjenje autoritarne vlasti, nije ga moguće zaustaviti.
Konačno, treći model. Riječ je o spajanju parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Računica je jednostavna: kandidat za predsjednika Srbije iz naprednjačke perspektive tu nije od većeg značaja, pošto bi obje kampanje preuzeo Vučić. U tom kontekstu, možda na svojim plećima i unese nasljednika u zgradu Predsjedništva… Ali to su puke nade. Za Vučića više nema dobitničkog modela.
DAN POSLIJE
Tokom četrnaest godina vlasti, naprednjaci su izopačili svake izbore u njihovoj organizaciji – od onih za mjesne zajednice do predsjedničkih i parlamentarnih. Niti jedni od njih nisu bili ni fer i pošteni – i to je najblaže što je moguće reći.
Ovo zna velik dio pristalica SNS-a svjestan pritisaka, ucjena, podmićivanja, nasilja, kupovanja glasova, glasačkih migracija, zloupotrebe pravosuđa i državne uprave (vidi tekst na strani 6), te svih drugih izbornih nepočinstava.
Koliko su studeni uspjeli ući u ovo biračko tijelo i pokolebati ga? Teško je procijeniti. Međutim, sasvim je izvjesno da su svojim protestima, marševima i posvećenošću pridobili ogroman dio čuvene tihe i ćutljive većine. A ona je ključni stup svakog poretka, uključujući i ovaj Vučićev.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
Bivši načelnik Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije Jovica Stanišić, osuđen pred haškim sudom za zločine protiv čovečnosti, podneo je zahtev za prevremenim puštanjem na slobodu. Iako ispunjava uslov za to, sve sudije tribunala smatraju, između ostalog, da su „njegovi zločini velike težine“ i da to govori protiv njegovog prevremenog puštanja na slobodu
Vučićev apetit za medijskim prostorom na televizijama zapravo je dostigao maksimum koji sistem može da izdrži. Sledeći korak bi jedino mogao biti direktan prenos ili rijaliti u kojem bi ga kamere uživo pratile od jutra do sutra
Stranka slobode i pravde, Srbija Centar, pokret Solidarnost i Novi DSS imaju legitimno pravo da 25. oktobra izađu na izbore sa sopstvenim listama. Ali imati pravo i doneti moralno ispravnu odluku nisu iste stvari. U trenutku kada je poraz režima bliži nego ikada u poslednjih trinaest godina, insistiranje na sopstvenim kolonama nije demonstracija pluralizma, već rasipanje glasova koje šteti isključivo jednoj strani – opozicionoj. Argument je jednostavan: ove liste neće preći cenzus
Vreme da se levica, kao društveno orijentisana opcija, vrati svojoj snazi. Ovo nije pitanje političke mode ili trenutnog interesa, već temeljne potrebe da se isprave nepravde predatorskog kapitalizma, šovinističke i autokratske politike koja građane tretira kao neprijatelje, a krupni kapital kao robu
Koje elemente bi mogla posedovati zvanična definicija ropstva? Prvo je posedovanje – neka osoba u potpunosti pripada nekome drugom, nema slobodu, prava, izbore, kao da je “alat koji govori”; drugo je mogućnost i pravo robovlasnika da proda svog roba ne tražeći nikakvu saglasnost, da ga trampi ili izgubi na ruletu; treće, robovi najčešće služe tome da obavljaju neki prisilni rad, koji ne mogu da odbiju, o čemu ne mogu da diskutuju ili da nešto promene. I konačno, robove je dozvoljeno fizički i seksualno zlostavljati, pa čak i ubijati. Bez lanaca na rukama ili opasnosti da ih neko razmeni za novac, barem tri velike grupe ljudi i dan-danas žive poput robova
Aleksandar Vučić je ostavku podneo iz marketinških razloga i skidanja formalne odgovornosti sa sebe za sve ono nemilo što bi moglo da se dogodi do 25. oktobra. Sada može da pohrli u kampanju sa etiketom da je „običan čovek“
Kada je Evropa videla da je listi od 250 poslaničkih kandidata predvođenim profesionalnim političkim huliganima suprotstavljena lista od 250 političkih amatera i časnih ljudi? Zvuči kao bajka. Hoće li i ishod biti kao u bajci: pobeda dobra nad zlom?
Šta se može očekivati od Vučićevog podnošenja ostavke? Zbog čega će je građani usvojiti 25. oktobra i omogućiti mu da do mile volje pere škodu, peca i peva uz Radio Lolu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
