Morski psi i sitne ribe

Koliko je teška kriza zdravstva u Srbiji? Biće da je ogromna čim građane u mobilnoj ambulanti umjesto liječnika sa diplomom mora pregledavati nesvršeni student medicine Miloš Pavlović. On je prvi stanovnik Ćacilenda, onaj koji “hoće da uči”.

Davno je taj momak pao na moralnim i životnim ispitima. Jer da nije, ne bi na društvenim mrežama objavljivao fotografije sebe u bijelom doktorskom mantilu i pacijenta u “kapacitetu” statista. Ovako je još jednom pljunuo na sadašnje i buduće kolege. A pošto je toliko navaljivao da uči, valjda je mogao naučiti što su pravo na privatnost i dostojanstvo pacijenata, ali i zaštita podataka o ličnosti.

Posebno je odvratan motiv Pavlovića i njegovih političkih mentora. To su najprizemniji interesi režima pred naredne izbore (vidi tekst na strani 6).

I nije prvi put da mladi Pavlović učestvuje u zloupotrebi medicinske profesije. Onomad ga je lično ministar zdravlja dr Zlatibor Lončar obišao u Urgentnom centru nakon što su ga studenti u blokadi gurali i polili vodom ispred studentskog doma. Njegovo boravište – službeno utvrđeno na sudu – tada je bio Ćacilend.

Ukoliko je Pavlović samo mjerio pritisak – još je i dobro. Mnogo je veći problem ako je davao mišljenja ili – daleko bilo – dijagnoze. U svakom slučaju, nesvršeni režimski student dodatno je produbio neizvjesnost vezanu za pravodobno i stručno liječenje.

RESURSI, ENERGIJA I ŽIVCI

Miloš Pavlović je tu tek sitna riba u režimskom propagandnom moru. Dečko je pristao na sve i gleda da iz toga izvuče neku vajdicu. Prava ajkula je šef države i cijelog Ćacilenda. On u neizvjesnosti drži čitavu zemlju.

Malo je vjerojatno da se i sam Vučić može prisjetiti termina za koje je najavljivao parlamentarne ili predsjedničke izbore. To poigravanje “mož’ da bidne, na mora da znači” ipak ima svoj sistem.

Izuzme li se široko zastupljena teza da Vučić nije zadovoljan “brojevima” u ispitivanjima javnog mnijenje, postoje bar još tri cilja za hoću-neću politiku.

Prvo je izazivanje neizvjesnosti među političkim akterima. Jer što da rade studenti kao dominantna antirežimska snaga? Uvijek postoji opasnost da, poput opozicije u prošlosti, nespremno dočekaju raspisivanje izvora. A opet stalno dežuranje u pripravnosti troši resurse, energiju i, posebno, živce.

Drugi Vučićev cilj je mrcvarenje Srbije koja očekuje izbore kao jedini način za okončanje duboke političke krize. Kad-tad – računa predsjednik Srbije u najavljenoj ostavci – pobunjeno društvo će se zamoriti i uz malo sreće podijeliti kroz prokletstvo malih razlika. Onda će uvrebati moment i dobiti na izborima…

Konačno – treći Vučićev cilj. To je držanje cjelokupnog društva i, posebno, vlastitog biračkog tijela u uvjerenju da ama baš sve zavisi od njega. Zato drži zemlju u neizvjesnosti poručujući joj da će nešto uraditi ili neće kako mu se ćefne.

Međutim, izgleda da se preigrao. Šešeljizam i nastavak raspirivanja dubokih podjela u doba neizvjesnosti, po svoj prilici, još više su mu “spustili brojke”. (vidi stranu 16). Djeluje da su se dobrom djelu naroda na vrh glave popeli proizvodnja neprijatelja, neobjavljeno izvanredno stanje, bahatost, prostaštvo, nepravda, represija…

Ne treba niko Vučiću na to ukazivati, vidi on i sam. Zato je posegnuo za “ujedinjavanjem Srbije”. Ali kako to izgleda u njegovoj režiji?

NOŽ, INSTAGRAM I OBILAZNICA OKO KRAGUJEVCA

Izvjesni Saša Stevanović iz okoline Kragujevca prijetio je na društvenim mrežama klanjem Vučiću i uredniku Informera D. J. Vučićeviću. Odmah je uhapšen. Ovdje je interesantno više stvari.

Indikativno je da je prijetnja stigla nakon premlaćivanja pisca Vladimira Arsenijevića, potjernice za novinarom Aleksandrom Radićem, žala ministarke Snežane Paunović što Milošević 1998. nije etnički očistio Kosovo i obraćanja opoziciji odbornice Cvije Vasić u novosadskoj skupštini riječima “Dosta ste klali Srbe”. (vidi tekst na strani 12)

Još više upada u oči što Vučić gotovo ništa ne zamjera Stevanoviću. Eto, nije on kriv, već je žrtva manipulacije onih koju su “hteli da nam podele Srbiju, onih koji su nam delili porodice, onih koji su preko svojih mejnstrim medija i društvenih mreža ogromnim novcem spolja, želeli da razore našu voljenu otadžbinu”.

Ovako Vučić zamišlja “ujedinjenje Srbije”. Dakle – kao nastavak lova na “strane plaćenike”, profesionalne medije i “rušitelje zemlje skupa sa Ustavnim poretkom”. U tom pravcu vrijedi razmisliti i o samom Stevanoviću.

Možda je njegova prijetnja udbaška inscenacija ili manipulacija kako bi režim relativizirao neumorno studentsko i opoziciono inzistiranje na nenasilju, a možda mu je motiv sumanuto i ničim opravdano privlačenje pažnje; možda je Vučićevo sažaljenje spram Stevanovića pokušaj da pokaže kako ne štiti samo svoje nasilnike, nego i “obične ljude” koje su zaveli “antisrpski zlikovci”, a možda zauzvrat očekuje od spomenutog građanina da mu se na nekoj od režimskih televizija izvini i naširoko objasni kako su ga “blokaderi” gurnuli na stranputicu.

Moguće je da ne bude i ništa od navedenog. Ali kako je Vučić lično na svom profilu objavio prijetnju klanjem, a onda nastavio sa standardnim predizbornim hvalisanjem “nova zaobilaznica oko Kragujevca”, neizbježna su ovakva pitanja. Jer jedino što je izvjesno u naprednjačkom kultu ličnosti jeste – neizvjesnost.

GAŽENI, PONIŽAVANI I OBESPRAVLJENI

Mnogi u Srbiji znaju da je aktualna vlast odavno prevaziđena. Gnušaju se nad civilizacijskim posrnućem zemlje i kleptokratijom koja je vodi. Umorni su od besmislenih obraćanja, svakodnevnih skandala i pritisaka. Svi ti ljudi bi najviše od svega željeli da vode normalne živote u mirnoj i uređenoj zemlji, svjesni da to pod Vučićem nije moguće. Ali onda dolazi čuveno ali…

Što će biti sa penzijama kada se promjeni vlast? Hoće li oslabiti dinar i tako poskupiti krediti vezani za evro? Kako se liječiti bez uhodanih veza sa naprednjačkim glavarima? Čeka li Srbiju recesija ako zamru kleptokratski biznisi?

I dalje je svime ovim zastrašen izvjestan broj ljudi. Suviše dugo gaženi, ponižavani i obespravljeni u kandžama sistemske korupcije i bezočne propagande, tokom godina postali su rezistentni na svijet oko sebe. Taj život u neizvjesnosti koji lomi i savija kičme pretpostavlja vječno saginjanje glave, gledanje “svog posla”, učestvovanje u autokratskim ritualima, zatvaranje očiju pred istinom… Oni su posljednje Vučićevo uporište.

Te ljude ne treba osuđivati, niti im prijetiti revanšizmom. Naprotiv, potrebno je učiniti sve da im se objasni kako Bata Gašić, Era Ojdanić i praseće pečenje pod šatrom ne rješavaju ni jedan njihov problem, već ih guraju na još veću marginu (vidi tekst na strani 9). Tu ih čeka Miloš Pavlović da im – ako imaju sreće – izmjeri pritisak.

Mora se prekinuti neizvjesnost kojom režim terorizira građane oduzimajući im pravo da samostalno odlučuju o sebi. Što prije, to bolje. A kad do toga dođe, izvjesno je samo jedno – Srbija i svi u njoj krenuće putem oporavka.