Dok je 28. jula 1914. sjedio za kafanskim stolom u Nišu, Nikola Baja Pašić je saznao da je Austrougarska objavila rat Srbiji. Kafana se zvala „Evropa“. Četiri i po godine kasnije, od te Evrope, znane predsjedniku vlade Kraljevine Srbije, neće ostati ni crno pod noktom. Car Nikolaj II završiće u podrumu u Jekatarinburgu ispred boljševičkog streljačkog stroja zajedno sa caricom, sinom i četiri kćerke; kajzer Vilhelm II pobjeći će od pobunjenih mornara u Holandiju gdje će u Dormu kao hobi otkriti cijepanje drva; ćesar Karlo, nakon što je na prestolju proveo svega dvije godine, jedva će se dokopati Portugala. Njihova carstva srušiće se poput kula od karata: Rusija, makar nominalno, postaće zemlja radnika i seljaka, Njemačka – republika u permanentnoj političkoj krizi, a Austrougarske jednostavno više neće biti na mapi; od devet novih država u Evropi, četiri će nastati na njenoj teritoriji. U Francuskoj i Velikoj Britaniji neće biti većih promjena, ali više ni snage za globalnu „veliku igru“ – na folirantski i operetski način u nju će se bezuspješno pokušati ubaciti Italija…, pisao je Filip Švarm povodom stogodišnjice Prvog svetskog rata.
I nastavlja: sam Baja Pašić, četiri i po godine nakon što mu je prisjeo ručak u „Evropi“, postaće premijer prve države ujedinjenih Južnih Slavena, nezavisne i bez velesile na granicama sposobne da joj kroji budućnost. Da li je postojao majčin sin koji je ovo mogao zamisliti u trenutku kada je Austrougarska agresijom na Srbiju započela Prvi svjetski rat?
Stara dobra vremena
„Ne iznenađuje to što je katastrofu svjetskih razmjera konačno izazvala kriza (Sarajevski atentat – op. aut.) koja je bila mnogo jednostavnija od mnogih što su do tada prevaziđene, već što se na njeno izbijanje toliko dugo čekalo“, piše bivši američki državni sekretar Henri Kisindžer u svojoj knjizi Diplomacija.
Brojke objašnjavaju: udio vojnih rashoda u društvenom bruto proizvodu skočio je između 1889. i 1913. u Rusiji sa 3,5 na 4,4 posto, u Austrougarskoj sa 6,5 na 7,6 posto, u Velikoj Britaniji sa 2,1 na 2,8 posto, u Njemačkoj sa 2,6 na 2,7 posto i u Francuskoj sa 2,8 na 3,9 posto (Sava Živanov, Pad Ruskog carstva).
Što je osnova ovog ubrzanog naoružavanja evropskih naroda i podijeljenih na dva vojnopolitička bloka – Antantu i Centralne sile? Zašto je u krizama poput austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. ili francusko-njemačke zategnutosti oko Agadira 1911. falila dlaka pa da prerastu u svjetski sukob? I to u zlatnom dobu belle epoque u kome mnogi vide Austrougarsku sa svim svojim narodima kao neku vrstu preteče Evropske unije, industrijsku revoluciju i vladavinu prava Velike Britanije za uzor planiranja nacionalnog razvoja na duge staze, a intelektualni život i kulturu Francuske zajedno sa dostignućima Njemačke u nauci, ekonomiji i organizaciji – za temelje trajnog progresa?
„Zamislite da jedan robovlasnik koji ima sto robova ratuje sa drugim robovlasnikom koji ima dvije stotine robova oko ‘pravednije’ podjele robova“, piše Vladimir Iljič Uljanov Lenjin u svojoj brošuri Socijalizam i rat. Drugim riječima: temelji čitave te Evrope sa svim njenim neospornim dostignućima na raznim poljima stajali su na sistematskoj pljački kolonija, perifernih područja oko velikih sila i, u tom kontekstu, na bjesomučnom ratu za sva tržišta i sirovinske baze. A kako svi ti resursi nisu neograničeni, borba za i oko njih morala je prije ili kasnije dovesti do oružanog obračuna i krvoprolića. I to je otprilike to o uzrocima Prvog svjetskog rata.
Ima i još nešto
Evropa – Austrougarska, Rusija i dobar dio Njemačke, prije svega – bila je carstvo veleposjeda. Samo zahvaljujući dirinčenju odrpanih i bijednih bezemljaša, svi oni grofovi, baruni i junkeri u frakovima i atilama izvezenim zlatom, bez kraja i konca lovili su krupnu i sitnu divljač, gubili milione na ruletu, pili šampanjac iz cipela glumica i pjevačica, đuskali po balovima, izučavali povijest umjetnosti i – upravljali državama… Da bi održali takav životni stil, odnosno izbjegli svođenje računa zbog svog parazitizma, iz godine u godinu su zveckanjem oružja podizali tenzije predstavljajući se kao zaštitnici nacionalnih prava i ponosa, patriotizma, vjere, moralnih vrednosti. Neobjašnjivo je zbog čega, ali vjerovali su im. Pogotovo inteligencija iz srednje klase uhljebljena u sve složenijim državnim mehanizama u čijem je funkcioniranju cjelokupna aristokracija sa svim svojim carevima i kraljevima predstavljala čist višak.
U ovakav poredak savršeno se uklopio i krupni biznis. Ekstraprofiti nisu rasli samo zahvaljujući topovnjačama i ispred obala Afrike, Azije i Južne Amerike, kolonijalnim vojskama i paravojskama u srcima „obojenih“ kontinenata, stalnim diktatima malim državama u bližem ili daljem susjedstvu… Mlatila se masna lova i na mizernim nadnicama u tvornicama, rudnicima, brodogradilištima, na vlažnim straćarama gdje odjekuje tuberkulozni kašalj, odsustvu socijalne i zdravstvene zaštite i da se ne nabraja dalje – tko je prošao neoliberalnu tranziciju, zna o čemu se radi.
Negdje je bilo bolje, negdje gore, svako izvojevano radničko pravo plaćeno je životima, ali svi ti metalci, rudari i bravari oduševljeno su – na veliko Lenjinovo iznenađenje – u augustu 1914. krenuli u rat. Radno mjesto je radno mjesto; ako gazde izgube tržišta, ako se roba ne bude mogla valjati u Kini, Indiji, centralnoj Aziji, ako se izgubi kontrola nad sirovinama – gdje će se čovjek tada zaposliti i od čega će se onda živjeti? A da se i ne govori o onom osjećaju da topovski plotuni sa sve raspaljenim nacionalizmom i vojničkim bratstvom pružaju priliku da se stajanje za montažnom trakom ili za strugom zamijene sa onom nedokučivom ali tako romantičnom prilikom za novi početak i uspon na društvenoj ljestvici. Kada se svemu ovome doda sveprisutni evropski rasizam na bazi tehnološke superiornosti i osvojenih civilizacijskih tekovina poput vakcina i električne struje, jasno je zbog čega su se vrata pakla širom otvorila.
Naš slučaj
Lenjin nije imao dilemu da je Prvi svjetski rat imperijalistički obračun za novu preraspodjelu kolonija i, kao takav, prema marksističkom učenju – nepravedan. Međutim, svako pravilo ima izuzetak. Ovdje je to slučaj Srbije i Crne Gore; za ove dvije države Lenjin je smatrao da vode pravedan, obrambeni i oslobodilački rat.
Postepenom, ali upornom i neumornom borbom, Srbija i Crna Gora su se od početka devetnaestog stoljeća do Berlinskog kongresa 1878. izvukle iz vazalskog odnosa prema Turskoj. Odmah su, po zakonu vojne, političke i ekonomske sile, ušle u gravitaciono polje Austrougarske. Taj polukolonijalni, rubni položaj na granici sa centralnoevropskom velesilom okončan je 1903. Majskim prevratom u Beogradu; bez tog zaokreta u unutrašnjoj i vanjskoj politici Srbija se naprosto više nije mogla razvijati. Veći izazov teško da se mogao uputiti Beču.
Za razliku od Austrougarske i njene aristokracije, oficirske kaste, ničim ograničenih financijskih i industrijskih krugova, njemačke i mađarske dominacije nad svim ostalim nacijama dvojne monarhije, Srbija je bila homogena država slobodnog seljaštva. Daleko je od istine – kako se danas zna predstavljati – da su se Srbi tada slagali i da je zemljom tekao med i mlijeko. Korupcija i nepotizam konstantno su dominirali političkim životom, oficiri iz Majskog prevrata činili su jedan od vanustavnih centara moći, a vječne intrige prestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića i Nikole Pašića oko vlasti predstavljale su trajni izvor nestabilnosti. Pored toga, više od osamdeset posto populacije živjelo je na selu, prehranjujući se na prosječnom posjedu od oko pet hektara zemlje i kupujući samo najnužnije poput soli i šibica, industrija se nalazila u povojima, u pojedinim dijelovima države sedam od deset ljudi su bili nepismeni… Ipak, u Srbiji je vladalo gotovo opće pravo glasa (važilo je samo za muškarce): cenzus je iznosio svega petnaest dinara godišnjeg poreza što je odgovaralo cijeni jedne svinje ili dva džaka brašna. U Hrvatskoj kao dijelu Austrougarske – na drugoj strani – svega jedanaest posto populacije moglo je da glasa, a u Bosni i Hercegovini još manje.
Vertikalna društvena prohodnost u Srbiji bila je za ono vrijeme ogromna: uz nešto para i malo sreće, seljački sinovi su sticali obrazovanje i potom činovničke, ministarske ili vojne karijere – od četvorice srpskih vojvoda iz Prvog svjetskog rata, trojica su sa sela. Također, uspjeh u trgovini ili rudimentarnoj industriji bio je prije svega ograničen stupnjem vlastite sposobnosti i visinom raspoloživog početnog kapitala, nipošto društvenom ili klasnom pripadnošću. Teško je iz današnje perspektive govoriti o građanskim slobodama u Srbiji pred Prvi svjetski rat, ali stoji činjenica da se na sve strane psovala vlast, da su oficiri znali izazivati urednike na dvoboj „zbog jezičine“, da se u stranačkim borbama nije prezalo od pominjanja i familije i svetaca ma o kome da je riječ… Ako je i cijena ovog seljačkog egalitarizma u kome nije bilo klasične klasne dominacije plaćena očuvanjem patrijarhalnog načina života i s time skopčanom relativnom zaostalošću, na drugoj strani se nalazio polet obilježen sviješću da se budućnost i sve njene mogućnosti drže u sopstvenim rukama. Kao što srpski seljak nije prihvatao da itko u zemlji ima veća prava od njega, tako nije pristajao ni da Srbija vegetira kao podređena polukolonija moćne imperije na svojim granicama.
Sve ovo je i te kako moralo da se osjeti i osjetilo se. Dovijajući se i manevrišući na sve strane, sklapajući savezništvo sa Francuskom i prije svega – s Rusijom, Srbija je uz ekonomsku stekla i političku samostalnost u Carinskom ratu (1906–1911) sa Austrougarskom. Uspjeh je teško precijeniti: svrstavajući se uz jedan vojnopolitički blok daleko od svojih granica, Pašiću i Aleksandru pošlo je za rukom da izvuku zemlju od neposrednog domašaja onog drugog. Iz ovog iskoraka nužno je slijedio drugi. Na opće evropsko iznenađenje, Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka formirale su savez i 1912. u Prvom balkanskom ratu izbacile Tursku sa poluotoka. Ključni problem ovog, bez ikakve sumnje oslobodilačkog pohoda, izbio je na svjetlo dana već sljedeće, 1913. godine: dojučerašnji saveznici Bugarska i Srbija dohvatile su se za gušu oko podjele plijena; rušeći jednu imperiju, obje ove države nisu nalazile za shodno da sa područja odakle su protjerale Tursku utvrde volju tamošnjeg naroda u što, svakako, spada i pravo na samoopredjeljenje.
Početak kraja
Ovdje, ipak, postoji jedna olakšavajuća okolnost. Gotovo svi tadašnji – u pozitivnom smislu riječi – nacionalni politički i kulturni prvaci u južnoslavenskim zemljama smatrali su da je najvažniji cilj oslobađanje od tuđinske, imperijalne vlasti; vjerovali su da samo udruženi južnoslavenski narodi mogu da održe svoju nezavisnost i samostalnost; bili su i ubijeđeni da ih toliko mnogo toga spaja, a toliko malo dijeli da su se jedva bavili formama budućeg ujedinjenja i svim njegovim posljedicama. U tom kontekstu, Srbija je djelovala kao primjer i oslonac.
Beč je savršeno prepoznao ovaj trend. Češka, Slovačka, Slovenija, Bosna i Hercegovina postajale su sve nemirnije i sve glasnije u isticanju svojih nacionalnih prava. Nije glatko išlo ni sa Mađarskom; Budimpešta je svakog dana širila listu svojih zahtjeva. Iz te perspektive, postojanje Srbije – pogotovo nakon Carinskog i balkanskih ratova – postalo je za Austrougarsku neodrživo. Jer, Beč jednostavno nije imao nikakav suvisao odgovor na dva jednostavna pitanja: prvo – zašto se Hrvati, Srbi, Slovenci, Bošnjaci, Česi, Slovaci i ostali silom drže unutar monarhije kada primjer Srbije pokazuje da su sloboda, samostalnost i nezavisnost mogući i dostižni; i drugo – zašto svi ovi, toliko srodni i bliski južnoslavenski narodi ne bi mogli da žive zajedno u okviru vlastite državne zajednice umjesto one pod njemačkom ili mađarskom dominacijom?
Nije zato iznenađenje što je Baja Pašić – da se parafrazira Kisindžer – primio objavu rata 28. jula 1914. u „Evropi“; čudo ogromno je što nije stigla ranije.
Vrhovna komanda Srpske vojske sa nevjericom će saznati da glavni austrougarski napad ide iz Bosne, preko Drine i teškog terena, a ne „prirodnim pravcem“, dolinom Morave. Razlog je jednostavan: plan je napravio general Oskar Poćorek u vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine vjerujući da na taj način sprečava tamošnji ustanak u slučaju rata sa Srbijom. A koliko je Austrougarska sa svojih pedeset i pet miliona stanovnika vidjela slom male balkanske države sa četiri i po miliona ljudi kao svoj ključni zadatak, svjedoči i činjenica da je na Drini angažirala dvije armije (u vrijeme Cerske bitke i treću iz Srema), iako je elementarna vojna logika nalagala da tu ostane u defanzivi i da veći dio ovih divizija pošalje u Galiciju, protiv Rusije…
„Letnja vojna šetnja do Niša“
Mada reklamirana kao „ljetnja vojna šetnja do Niša“, agresija na Srbiju u samom je startu krenula naopako. Sa prednošću ratnog iskustva iz balkanskih ratova, srpski vojnik – a njih devet od deset bili su seljaci – imao je ogroman motiv da brani toliko teško stečenu slobodu, samostalnost i svoj način života; ta njihova odlučnost da se odupru po svaku cijenu opredijelila je rat mnogo više nego umješnost oficira i generala. A oni su bili sve samo ne nedorasli ili nesposobni.
Marširali su zato srpski vojnici 1914. u poderanim cokulama i opancima; nedostajalo im je i oružja i municije; odrpani i vašljivi smrzavali su se i kisnuli po rovovima na Drini; gladovali su, zaticali porodice u zbjegovima, sahranjivali djecu po jarcima; ginuli su u borbama, umirali od tifusa i dizenterije u blatu… Ponekad je u pojedinim jedinicama bilo panike, dezerterstva, maroderstva i otvorene pobune, ali u cjelini uzeto, nikad nisu poklekli niti odustali: u prvih šest mjeseci rata – na Ceru i na Kolubari – razbili su austrougarsku vojsku do te mjere da ona samostalno više nije mogla pokrenuti ofanzivu na Srbiju. Koliko su ti obični vojnici, seljaci, sebe doživljavali kao slobodne ljude svjedoči i američki novinar, potonji Lenjinov istomišljenik, Džon Rid. On je početkom 1915. zabilježio da se u Srbiji na svakom mjestu raspravlja slobodno o politici, da je vozar taljiga jednog svog vola zvao Radomir po načelniku Vrhovne komande, a drugog Pera po kralju, i da nitko s kim je razgovarao ne sumnja da ratuje za pravednu stvar i da će na kraju pobijediti. Jednostavno, rat za preraspodjelu kolonija i globalnu nadmoć nije bio stvar srpskih seljaka – sve što su mogli oni su uradili da Srbija ne postane kolonija.
Iz stogodišnje perspektive, aktualno je pitanje da li je Srbija trebala podnijeti tolike žrtve – i austrougarske zločine u Mačvi i pomor od tifusa i povlačenje preko Albanije i Crne Gore do Krfa i Solunskog fronta, sve u svemu, više od milion mrtvih tokom Prvog svjetskog rata? Da li je možda mudrije bilo leći pod rudu, prihvatiti zahtjev moćnika i kao mantru zapjevati da pokornu glavu sablja ne siječe? Problem sa ovim pitanjem je što pretpostavlja mogućnost izbora, a njega nije bilo ni 1914, a ni kasnije. Kao što su sve zaraćene strane vjerovale da će pobijediti do Božića, tako su i srpski vojnici ratovali i ginuli sa uvjerenjem da je Cerska, Kolubarska ili svaka sljedeća bitka mogla biti ona posljednja u kojoj će konačno obraniti sve ono do čega im je toliko stalo. Nikad se zaista nisu osjetili poraženima, pa ni u snježnim vrletima Albanije, a zbog svega što su do tada prošli, morali su osjećati obavezu da nastave dalje. U suprotnom, ništa ne bi vrijedilo i sve te žrtve bile bi pale uzalud.
Bogate, sretne i uspješne zemlje pod tuđinskom vlašću ne postoje. Kome nije jasno zbog čega, neka se zapita zašto su vođeni Američki i svaki drugi rat za nezavisnost. Cijena slobode nije bez razloga toliko skupa.
