
Tenis
Umesto Novaka u Atinu se seli turnir „Beograd open”
Teniski turnir Beograd Open, iza kojeg stoji porodica Đoković, a koji je planiran za novembar, održaće se u Atini, potvrdili su iz organizacije
Na pitanje da li je ovoj zemlji i aktuelnoj mladosti još uvek potreban festival EXIT, jedan od odgovora je: a koje su druge opcije? Realno
Na pitanje da li je ovoj zemlji i aktuelnoj mladosti još uvek potreban festival EXIT, odgovor bi mogao biti takođe upitan. A šta/ko drugo? U čemu je zapravo stvar u vezi sa Festivalom, sada i inače? Da li je ovo “sada” različito od onog “sada” pre četvrt veka? I koje su, realno, druge opcije? Na kraju ovog nabrajanja – a nakon što je EXIT 2025. pre neki dan trijumfalno okončan nastupom Sex Pistols-a sa novim pevačem Frenkom Karterom – osećate se podjednako puni poverenja u Festival kao i u najranijim danima.
Pa tako, u sred peripetija tipa da li će se ovogodišnji EXIT uopšte dogoditi, je li ovo njegovo poslednje izdanje u Srbiji pod postojećim okolnostima, kakvog je kvaliteta muzički program i da li mu je ispravno prisustvovati, koliko god da je dobar – Festival je održan. I to kakav!
And Charlie ain’t no Nazi
She just likes to wear her leather boots
‘Cause it’s exciting for the veterans
And it’s a tonic for the troops
(The Boomtown Rats, She’s So Modern)
Prvog dana EXIT-a meteorologija se zabrinjavajuće lomi u nebesima. Prilazeći pak podnožju Tvrđave, osećate sasvim drugačiju vibraciju. Kolone mladih, lepih ljudi strpljivo se veru uzbrdo, različiti jezici žamore oko njihovih glava. Atheist Rap su na Glavnoj bini, zvuče kao kakvi orni Ramones, sveže i gromko, čak i nakon ovolike kilometraže. Jer, postoji zbilja ona jednostavna vera u snagu rokenrola, a ovi novosadski momci njeno su otelotvorenje. Poruke benda Atheist Rap potpuno su jasne i zakucavaju istinu pravo u glavu, nema mesta premišljanju u vezi sa tim na čijoj su strani njihovo srce, misli i sve ono ostalo što buntovnike čini.
I Bob Geldof, sa svojim legendarnim The Boomtown Rats, odlučio je da za ovu priliku prikupi celokupnu revolucionarnu volju jednog drevnog sveta u kome je začet i prospe je pred pobunjenicima najnovijeg naraštaja. Njegov eksplozivan nastup teško bi, međutim, danas mogli da vam prirede i daleko mlađi izvođači. Jer, sve je tu totalno “vintidž” – i strastvenost u pripovedanju, makar i o najobičnijim stvarima, i onaj dodir tragičnog, i senzualnost što pokreće čula nevidljivim nitima i tera kukove da se zanjišu, o herojstvu da i ne govorimo. A opet, bez obzira na neravnopravnu borbu sa celim prokletim svetom – nema razloga za odustajanje, poručuju Geldof i The Boomtown Rats svojim antologijskim pesmama, od Rat Trap preko I Don’t Like Mondays do She’s So Modern: život je vredan življenja, rešenja se nalaze iza ugla, ako i nisu tamo, nema veze, važno je samo da se baklja ubeđenja i vere mora neprestano održavati vrelom. Geldofa glas izvanredno služi i u 73, njegovo pantersko špartanje scenom u zvoncarama optočenim zlatnom dugmadi po šavu i jakni od jelenske kože jednako je upečatljivo kao i onih davnašnjih sedamdesetih, a njegov večni kredit zbog Live Aid-a 1985. i dalje se čini apsolutno nedostižnim i nakon skoro u dan tačno 40 godina. Mora se priznati da Geldof naročito sada odlično pristaje EXIT-u, koliko i EXIT njemu – kao da su stvoreni jedan za drugog. Ukratko, The Boomtown Rats, sa svojim harizmatičnim frontmenom, očitali su lekciju svim generacijama, saželi istoriju u svom neodoljivom nastupu na Tesla Universe sceni i dodali gorivo u motor relevantnog rokenrola kao presudne budućnosti sveta.
I’m the trouble starter, punkin’ instigator
I’m the fear addicted, the danger illustrated
I’m the self-inflicted mind detonator, yeah
I’m the one infected, twisted animator
Hey, hey, hey
I’m a firestarter, twisted firestarter
(The Prodigy, Firestarter)
Već smo više puta govorili ovde o veri, jubilejima, naraštajima. Šta onda u vezi sa tim još reći o prisustvu benda The Prodigy na ovogodišnjem EXIT-u? Otvorili su nam oči 1995. u beogradskoj Hali Pionir usred kidisanja Miloševićevog režima, više puta se u međuvremenu vraćali u Beograd i Novi Sad, a sada su – nakon 30 godina od onog prvog susreta – bez sumnje najpozvaniji da govore o prevratničkoj energiji pokolenja i uzdanju u ostvarenje sopstvenih snova, čak i nakon bolnog gubitka Kita Flinta (1969–2019). Preživeli su sve, pa im se treba pokloniti do zemlje. Sasvim zasluženo. Jer, sjajan, kompaktan koncert The Prodigy na ovogodišnjem Festivalu podigao je za mnogo koji munjeviti stupanj uvis sve ono što ste od njih očekivali i u najluđim zamislima.
The Prodigy, kao ekskluzivni vlasnici ekscentrične percepcije i neurastenični okulari društva, što zalaze duboko ispod površine pojavnog sveta da kodifikuju svu neželjenu ružnoću njegovog naličja, ubrizgavajući usput divlju euforiju u naše uši – čine sve to u duhovnom pejzažu susreta pomahnitale supermašinerije i čoveka kao psihosomatskog urođenika. Oni gotovo da i nisu više ljudska bića – kao da su odavno naselili konačište božanstava electropunka odakle se tek povremeno sjure među nas smrtnike, da nas tresnu naponom od milijardu volti i razdrmaju učmale kolotečine od naših života. Ono što Lijam Haulet i Maksim rade na sceni, uz pomoć fantastičnog bubnjara Lia Krabtrija i opakog gitariste Roba Holideja, jeste neki ćudljivi pakao svetaca undergrounda, potresni teatar senki gde se ispredaju priče o dobru i zlu, u kojima i glavni junak može da strada, kako se to dogodilo nikad prežaljenom Flintu. Zato odjeci Firestartera odaju počast voljenom kamaradu, uz sablasnu Maksimovu nepomičnost. Nijedan glas se na tom mestu uživo više neće čuti osim Kitovog. Amen.
Ali, u uvodu ove nenadmašne večeri, sa desetinama hiljada oduševljenih mladih ispred Glavne bine za The Prodigy, publiku su izvrsno zagrejali moćni Ritam nereda i nove beogradske hardcore zvezde Neven. Ritmu nereda svaka čast i poštovanje za muziku koja nosi i prostreljuje svojom neporecivom snagom. No, grupa Neven prethodno zaista krši i lomi jednim autentičnim proricanjem okorelog zvučnog ubrzanja. Pevač Miloš Stevanović vanserijski je frontmen pritom, vitak i visok i zdrav i nezadrživ kao strela, dok sa svojim neukrotivim drugarima isporučuje toliko mnoštvo fascinantnih ideja da se neprekidno iznova pitate – šta još može da se dogodi? I – dogodi se, a da se niste čestito ni sabrali. Bravo za Neven!
Emancipate yourselves from mental slavery
None but ourselves can free our minds
Have no fear for atomic energy
‘Cause none of them can stop the time
How long shall they kill our prophets
While we stand aside and look?
Ooh, some say it’s just a part of it
We’ve got to fulfill the book
(Bob Marley, Redemption Song)
Ako ste obožavalac velikog Boba Marlija, onda niste propustili da čujete njegovu unuku treće večeri festivala EXIT. Mistik Marli mlada je žena izuzetnog glasa koja samouvereno vlada Tesla Universe scenom, prizivajući pesmom svetlost svog znamenitog pretka da pomiluje odnekud odozgo sve prisutne. I sve to je toliko spontano i bez ikakve nameštenosti, glamurozan je samo vokalni dar ove očaravajuće potomkinje. Jer, ne radi se o pukoj reprodukciji Marlijevog genija, već o originalnoj viziji ženskog osnaženja. Bob i Rita, njeni deka i baka, mogu sa ponosom da prepoznaju svoje udele u nepokornoj prirodi Mistik Marli. Biti tamnoputa žena u današnjem svetu identično je, ako ne i dvostruko komplikovano, kao i svaki put ranije u povesti, i ubuduće. Zato milozvučni glas Mistik Marli na Glavnoj bini nadvladava svakidašnju taštinu i pohlepu. Ovaj mini-koncert pamtićemo doveka – kao spiritualni medaljon dobrote i milosti koji je tako nedostajao EXIT-u i kao čedni krik protesta u ime žena svih rasa. Tvrđava, koja je takođe ženskog roda, zatresla je svojim bokovima, učinivši ovaj trenutak najčulnijim mogućim.
Hurts su stari miljenici EXIT-a, romantičari trećeg milenijuma, delikatni nastavljači velike engleske tradicije vokalnih interpretatora, koja seže od Brajana Ferija, preko Marka Almonda, pa do Tea Hačkrafta ove sasvim posebne večeri. Izvanredna je lakoća kojom Hurts komuniciraju sa hiljadama svojih ushićenih poklonika. Jeste, prepatetično je na mahove, ne bi se reklo da je imalo odmetnički, samim tim nema onu kontroverznu česticu što štima sa današnjicom, ali ko za to mari? Jer, Hačkraft pleše svoj perfektan usamljenički ples ispred uigranog benda, kao neka vrsta idealnog soliste u imaginarnom vodvilju što priziva odjeke rane britanske electro-pop scene, nudeći iluziju jednog idealnog bekstva od stvarnosti. Pa, u tom smislu, i njegov nastup na svoj način postaje vrsta baršunaste sabotaže bez premca.
I am an Antichrist
I am an anarchist
Don’t know what I want, but I know how to get it
I wanna destroy passersby
‘Cause I wanna be anarchy
(Sex Pistols, Anarchy in the U.K.)
I finalne večeri na Tesla Universe pozornici – nakon iskreno zanesenih Goblina, čija superiorna muskularnost jednostavno poravna i raščisti stejdž – kucnuo je konačno čas da punk ponovo bude ustoličen za lozinku promene, kao onaj pokretački fijuk u žrvnju svakodnevnog perverznog kapitalizma, kojim se smer mlevenja makar na tren preokrene i počne da okreće unatrag, mrveći u prah i pepeo skaredne kreature tlačenja na suprotnoj strani. Kao što nas podučava dobri stari Orvel, svi totalitarni režimi najpre napadaju objektivnu istinu i po potrebi prilagođavaju i prošlost i budućnost da bi kontrolisali sadašnjost – ali šta reći o svetu koji je u međuvremenu u celosti postao upravo takav? Ispostavlja se da punk i dalje krije odgovor, sadržan u jevanđelju po odsutnom Džoniju Rotenu, koji u God Save the Queen zavija: “No future for you” pokušavajući da nam predoči kako ta dolazeća budućnost neće više biti stvarna kad konačno dođemo do nje. Tek sada to zaista i razumemo! Poigravajući se situacionističkim metodama pretvaranja proizvoda pop kulture u subverzivnu poruku, punk je omogućio da nađemo smisao u oslobađanju od straha pred totalitarnom pesnicom, bilo kad, bilo gde.
Sve ovo dabome postane jako važno kada na Tesla Universe binu kroče Stiv Džons, Pol Kuk, Glen Metlok i – novi pevač Pistolsa – mlađahni Frenk Karter. Onog časa kada se ovi iskusni rušitelji svih muzičkih pravila prihvate svojih instrumenata, udari vas pravo u lice njihov “zid zvuka” kao svojevrsni metafizički šamar, nakon kojeg momentalno naučite da razlikujete mondenske, sezonske otpadnike od onih stvarnih što rizikuju život, ili bar ono što na njega liči, za ideju, za taj još jedini medikament održanja.
Jer, njihova buka je stvarna, a njihov ideal najuzvišeniji moguć. Onaj prastari bol iz čemernih slepih ulica, naseljenih engleskim pubertetlijama oko polovine 1970-ih, ulio se u Pretty Vacant, Liar, God Save the Queen, E.M.I. i, naravno, Anarchy in the U.K., koju sva publika zajedno otpeva, u potresnom saglasju sa bendom. Frenk Karter zaista daje sve od sebe – njegova mladalačka elokvencija je zarazna, a energičnost njegovog nastupa i furiozni tempo kojim potpaljuje egzaltiranu masu poklonika gotovo da oživljavaju lucidni zen paradoks nekadašnjeg Džonija Rotena. Karter ove mitske numere izvodi izvanredno, skoro da poverujete kako se vremeplov u vašoj glavi zaustavio decenijama pre i da stoga čujete neki verodostojni Sex Pistols nastup iz matične epohe.
Osim toga, Sex Pistols na EXIT-u 2025. nimalo ne zvuče kao tribjut bend sebe samih – to nikako. Niti kao neka besprekorna karaoke opsesija četrdesetjednogodišnjeg Kartera, koji se nije ni rodio kada je 1977. izašao album Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols njegovih sadašnjih kolega i saboraca. Ljutio se Lajdon ili ne, ovo momče pružilo je više nego on onomad 2008. na istom mestu. Svojom iskrenošću, bacio je benzin na tinjajuće varnice ovih punk starina i oni su se uzdigli kao duhovi iz boce da pokažu još jednom svetu kako se pravi galama za koju nema izgleda da ikada prestane.
Jer, ogoljene pesme Sex Pistols-a su kao toliko puta izgovorene reči u molitvama prevratnika. Kao dragi i dobro znani toponimi na globusu iz detinjstva. Kao imena metropola na starinskom radiju. Urezane u kamenu, one plamte za sva buduća pokolenja. A posle svega i EXIT, koji je to omogućio, sa njima. Neka dugo živi rokenrol!
Teniski turnir Beograd Open, iza kojeg stoji porodica Đoković, a koji je planiran za novembar, održaće se u Atini, potvrdili su iz organizacije
„Veče sa Ivanom Ivanovićem“ neće više ići na Televiziji Blic nego opet – na Jutjubu. Ivanović za „Vreme“ govori o tome zašto je ugovor raskinut zvanično, a šta nekoga žulja nezvanično. I o tome šta njega žulja u celom srpskom novinarstvu
U srcu Šumadije, među preostalim šumama i zaboravljenim selima, čuvaju se "zapisi" – sveta stabla koja vekovima svedoče o vezi čoveka i prirode, običaja i predanja. Projekat TreeGems pokrenuo je potragu za ovim zelenim čuvarima prošlosti
Zbog novih radova na Trgu republike i Terazijama, Beograđani će opet morati da se privikavaju i uče nove trase gradskog prevoza. Takođe, dolazi i do privremenog ukidanja i izmeštanja nekih autobuskih stajališta
Kompanija Ringier iz Ciriha raskinula je saradnju sa Ivanom Ivanovićem, čije emisije se više neće emitovati na Blic televiziji. Ivanović poručuje da nikada nije bio slobodniji - upravo u, kako kaže, najneslobodnije vreme
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve