Žena i odnosi sa njoj najbliskijim ljudima, tema su koja povezuje romane Tanje Stupar Trifunović. U prvom romanu, Satovi u majčinoj sobi (Nagrada Evropske unije za književnost 2016. godine), pisala je o odnosu ćerke i majke, u narednom Otkako sam kupila labuda (Vitalova nagrada 2019. godine) o odnosu između dve žene, i u najnovijem, grafičkom romanu More je bilo mirno (crtež Tatjana Vidojević), koji će biti promovisan do kraja ovog meseca u Beogradu i Banjaluci, Tanja Stupar Trifunović pisala je o odnosu ćerke i oca.
Tanja Stupar Trifunović živi u Banjaluci, a pre pomenuta tri romana objavila je pet knjiga poezije i knjigu priča. Izdavač njena prva dva romana je Arhipelag, a najnovijeg Besna kobila. Oba iz Beograda.
„VREME„: Poslednjih deceniju–dve intenzivirano je takozvano žensko pitanje, na žene se gleda kao na ugroženu vrstu. Da li je to opravdano?
TANJA STUPAR TRIFUNOVIĆ: Ne bih to tako formulisala, bila bih sklonija tu pojavu okarakterisati kao pokušaj redefinisanja ženskog mjesta i uloge u društvu u savremenom svijetu. Žene čine pola svjetskog stanovništva, njih definitivno ne možemo posmatrati kao „ugrožene“, ali istina je da je ovo bio, i još uvijek je, dominantno muški svijet što se tiče preraspodjele dobara, moći i uticaja u gotovo svim segmentima društva i što, ako uobzirimo da nas je na planeti približno jednako, baš i nije fer.
Ženska borba za ravnopravnost traje vijekovima, ide jako sporo i bojim se da se vrlo lako možemo vratiti u neki novi konzervativizam koji će točak vratiti unazad. Traganje za novim podrazumijeva zajednički napor i zalaganje: spremnost muškaraca na novo sagledavanje vlastite uloge u duhu savremenog svijeta i njegovih izazova i sa druge strane spremnost samih žena da preuzmu odgovornost za sebe i sopstvenu slobodu.
Nedavno objavljivanje drugog izdanja romana o ljubavi dve žene Otkako sam kupila labuda jeste odgovor na pitanje o ličnom riziku da pišete o temi o kojoj se u ovom delu sveta govori u pola glasa. Pa ipak, šta biste rekli o tome?
To je tema koja i te kako postoji još od samog početka književnog izraza. Tema koja je prisutna i kod naših poznatih pisaca poput Andrića ili Crnjanskog. Mogla bih ispisati puno redova nabrajajući pisce koji su se bavili homoerotskom književnošću i sa druge strane veliki broj njih je živio živote mimo zadatih heteronormativnih očekivanja društva. Dok smo učili o književnosti, ovaj drugi dio saznanja smo uglavnom dobijali sa strane ili dodatnim istraživanjem o piscima i njihovim životima. I jedno i drugo činili su sliku stvarnosti kompleksnijom, kompletnijom i stvarnijom. Pisci koje smo čitali bi oživljavali i prestali biti nešto isprano od života i strpano u prigodan školski program. Književnost me oduvijek zanimala kao živa materija, a ne kao kalup za proizvodnju društvenih klonova. Naravno da je književnost zloupotrebljavana jer je zgodna za zloupotrebu. I postoji trajno ta tendencija da joj se „utrpa“ bilo kakva ideologija. Srećom, književnost je žilava i uvijek je nešto više, te nadilazi poželjne okvire kao i samog autora. Književnost naravno treba da se bavi političkim, ali ne na način kakvog lošeg agitatora već posmatrača koji dopušta čitaocu da uočava i otkriva procese kako u ljudskom biću tako i u društvu.
Mi živimo u svijetu senzacionalizma koji od svega pravi jednokratni šou i grabi dalje u ništa. Nisam temu birala da budem dio senzacionalizma, nego da predstavim dvije žene koje se hrvu same sa sobom i sa svijetom oko sebe. Svijetom u kojem je još uvijek ljubavni odnos dvije žene veći tabu nego svo nasilje koje svakodnevno gledamo. Bezdušna pljačka, kriminal, ratovi, pustošenje, svirepa ubistva – kako to da ništa od toga u nama ne izaziva užas i tabu nego činjenica da dvije žene ili dva muškarca imaju seks? To me svaki put iznova i fascinira i užasava u vezi sa ljudima i njihovim vrednosnim i moralnim sistemima.
Htjela sam pokazati da su te žene dio društva kao svi mi i imaju slične probleme, navike i teškoće u svom međusobnom odnosu – jer svi mi tragamo za nekom vrstom iscjeljenja za one povrede koje su nastale još u ranom djetinjstvu, i veza sa drugom osobom postaje često i poligon i bojno polje na koje izlaze vojske svih naših nadanja, potisnutih želja, očekivanja, strahova. Drama ljubavi je ujedno i drama tog zgusnutog života.
Na jednom mestu u Otkako sam kupila labuda piše: „… nisi ništa govorila Robertu, glupo ti je, šta bi mogao misliti o tebi, hajde što si bila sa ženom, ali toliko starijom…“, a malo niže: „… s Robertom je ozbiljno… Robertovi nisu baš oduševljeni, ipak si ti strankinja, i to iz Bosne, oni misle da se mi samo ubijamo…“. Molim vas za komentar.
Sudovi koje dajemo o drugima su u manjoj ili većoj mjeri opterećeni predrasudnim. Predrasude su smjernice koje nam olakšavaju kretanje kroz svakodnevno, ali su često i ometanja, zakrčenja na putu, razlozi zašto nekog otpisujemo ili proglašavamo nepoželjnim. Sve ove stavove korisno je preispitati jer neke predrasude nisu nimalo bezazlene i uzrok su velikih nesreća i stradanja kako onih ličnih tako i kolektivnih. Kao što sam rekla, ne mislim da je moguće pobjeći svim predrasudama, ali mislim da je dobro biti ih svjestan i otvoriti mogućnost u sebi da ih se preispita. Često su one tu jer ih je posijao kulturološki okvir u kojem živimo i nemaju veze sa našim bićem, neke su pak naše i ostavio nam ih je neki lični strah. Najviše predrasuda, kao i ove pomenute, počiva na strahu od drugog, onog stranog i nepoznatog u koje mi pokušavamo ugurati sopstvene interpretacije kako bismo se zaštitili. Teško je zaustaviti unaprijed formirane stavove i otvoriti se ka upoznavanju neposrednog života koji se odvija pred nama.
Jedna od vaših junakinja hoće da piše dramu „o ženama koje se ne uklapaju u opšti poredak stvari nego strše kao tužna i usamljena stabla. I obavezno ih drmne kakav grom„, a zatim pita da li takve žene mogu biti srećne. Šta biste vi odgovorili?
U pomenutom razgovoru cijela ta situacija je pomalo iskarikirana jer one ironiziraju i same sebe i književne junakinje za koje su modeli često predramatizovane filmske priče o životima književnica. Pokušala sam kroz tekst ukazati na to da ništa, pa čak ni biografske momente nespretno istrgnute iz tuđeg života, ne možemo uzimati zdravo za gotovo. Inače, plaši me bukvalnost u koju zapada savremeni svijet. Kao da odumiru humor, ironija – koja nam daje nužan prostor odmaka od sebe samih – i prenesena značenja čiji slojevi nam služe da osjetimo kompleksnost života i uzajamnih ljudskih odnosa. Sve postaje doslovno, bukvalno, pa samim tim često i banalno. Tako da često realna, stvarna slika života u tekstu nema dubinu, višeslojnost, niti možemo ući u nju i nešto doživjeti. A o onoj pomenutoj mogućnosti sreće rekla bih da se ne mora i ne može baš uvijek biti srećan, ali bi bilo poželjno biti živ i zadovoljan. Sreća će sporadično dolaziti i odlaziti, a mi treba da budemo tu otvoreni za različita osjećanja. Žene koje moje junakinje pominju jesu i usamljene i „drmnute“ od pomenutih „gromova“, ali za nas danas predstavljaju figure sa jakim simboličkim nabojem. Gromobrane koji su se prije nas usudili izložiti stihiji i biti žive i stvarne, ne utopivši se sasvim u poželjne i očekivane društvene uloge.
Jedna od vaših junakinja kaže da kao da je stalno čekala da počne život. Zašto čekamo? Da li je čekanje opravdanje za nedelanje?
Različiti su razlozi čekanja, često je u pozadini naš strah. Ponekad je on tu s razlogom i ima svoje opravdanje. Zato bi svaki strah bilo dobro preispitati. Porazgovarati s njim. Mnogo češće strah je tu da nas saplete, drži na mjestu i da nam ne dâ da izađemo iz onog poznatog, čak i u situacijama kada to poznato nije dobro za nas. Nepoznato je uvijek pomalo i strašno. Moja junakinja je pomalo „čekalica“ kao i svi mi i, da roman ne bi bio dosadan, zatičemo je u onom trenutku kada ona iz svoje pretežno pasivne životne uloge, već u zrelom životnom dobu, poželi da to promijeni. Pred njom su dvije mogućnosti koje roman preispituje: ili sve okončati ili krenuti ka novom, neizvjesnom, ukratko – strašnom.
Na jednom mestu predlažete: „Spalimo knjige. Šta su napravile od poštene žene. Prvo preljubnicu, potom pedera.“ Hoćete da kažete da knjige mogu da promene svest?
To je zapravo zajebancija, u knjizi. A fali nam je i u životu. Jedna od junakinja namjerno karikira ideju o tome kako nas knjige oslobađaju nudeći nam različita iskustva mameći nas ka njima. Knjige ne moraju i ne bi trebale biti poligon za bježanje iz života, nego sredstvo koje će nas dublje i smislenije gurnuti u život. Učiniti da imamo više razumijevanja za njegove nijanse, radosti i tuge, za različite ljude oko nas i za nas same.
Neko vreme ste radili u medijima. Zašto ste odustali?
Radila sam u medijima jer sam morala negdje raditi. A u osiromašenoj, opljačkanoj i uništenoj zemlji poslije rata nije baš bilo izobilje mogućih poslova koje možete raditi kao profesor srpskog jezika i književnosti. Od novinarstva sam odustala jer sam poslije deset godina različitih poslova uspjela dobiti posao bliži mojoj struci – zaposlena sam u biblioteci. Ono što mi se nije dopadalo u novinarstvu jeste to da je s vremenom sve više odlazilo u pravcu kreiranja slike svijeta, a ne informisanja o stvarnom stanju. Danas smo već na vrhuncima takvog novinarstva – zavisno od medija koje gledamo, pred svojim očima vidimo sasvim drugi događaj, često se za jedne nešto desilo, a drugi uopšte ne izvijeste o tome. Komično je što smo mala sredina pa su ove slike stvarnosti u stalnom sudaranju sa onim što bukvalno gledate. Mediji sve manje informišu, a sve više ubjeđuju.
Sve ovo je dodatno učvrstilo moju odluku – da ću se radije baviti književnošću kao svijetom gdje od mašte i uslovno rečeno laži pokušavate izreći i dosegnuti istinu, nego novinarstvom koje zloupotrebljava stvarnost i od istine pravi laž.
