
Beograd
I Martovski festival će biti odložen
"Vreme" saznaje da, kao i Fest, i ovogodišnji Martovski festival neće moći da se održi u zakazanom terminu. Razlog je isti: Skupština grada nije obavila svoj deo posla
Lopovi iznesoše onolike milione iz Srbije, predstavnici stranaka nikako da se dogovore oko Vlade – jednom rečju Selo gori, a baba se češlja! Ovaj genijalni naslov scenariste, reditelja i glavnog glumca Radoša Bajića opisuje Srbiju zamrznutu pred novim ciklusom istorijskih odluka.
No, krenimo redom od sela i Radoša, da ne kažem Radašina. Mislim da je Radoš Bajić srpsko otelotvorenje Rokija Balboe, amatera scenariste, glumca i reditelja koji je tokom godina i filmova postao personifikacija srpskog seljaka i srpskog sela. Za razliku od mnogih koji su se selu okretali isključivo kao rasadniku frikova i ludaka (mambo džambo serbijano) Radoš je u karijeri imao potrebu da prikaže i lirsku prirodu sela i seljaka. To je ponekad uspevao u većoj, a ponekad u manjoj meri, jer je ljubav prema selu, kao i svaka druga ljubav, ponekad slepa i sklona idealizovanju. Ono što mene fascinira kod Radašina jeste neverovatna podudarnost sudbina autora i večite teme, jer selo u Srbiji je devedesetih bilo poharano, ignorisano, gurnuto van svih društvenih tokova, ostarelo i zapušteno, ali pokazalo se i kao izuzetno vitalno. Radoš Bajić ima stotinu mana, ali i jednu vrlinu – nikada u umetničkom smislu nije postao prigradski đilkoš, jer je taj kulturni prostor ispunila Grand produkcija svojom muzikom i svojim humorom. Radašin je zato u svojim filmovima i serijama neoženjeni Sekula, priprost, ali iskren, muškarac i Srbin čija tragedija leži u nemogućnosti da komunicira sa svetom. Tu je Radašin potpuno pogodio žicu, samo je u međuvremenu ostao stari momak, domaćin koji sam sedi za slavskim stolom, sa decom rasutom po svetu. Ono što je opet mitski element jeste seoska pastorala, Radašinova/Sekulina natprirodna muževnost i fascinacija svastikom iz Slovenije – lepom SVETLANOM (koju glumi, a ko bi drugi do Suzana Mančić uzdah i seks simbol Radašinove generacije). Selo gori, a baba se češlja pretenduje da bude saga o selu i seljacima, što je legitimno jer Radoš poznaje materiju, ali mislim da je problem nastao kada je Radašin želeo da sve uradi sam. Čak i u seriji, on sam kopa wc, neće da mu niki pomaže, pa je tako teo i da režira i da piše scenario i da glumi. Da je bilo sreće i pameti, pa da su mu oko scenarija i režije pripomogli, dobili bi solidnu dramsku seriju dostojnu nove dramske produkcije RTS-a. Baš kao na selu – ima tamo divno jezero, al’ propao put pa ne mož’ se stigne nego mora se lomiš peške.
Dok selo gori, u „Insajderu“ Borka lepo začešljana. Iz nedelje u nedelju gledamo kako se kinta iznosila iz zemlje, da ne kažem dok je selo gorelo, što reče Đura – a bogami i gradovi. Svaki put posle epizode imam isti osećaj kako ovde svi znaju šta se desilo, postoje sumnje i posredni dokazi, postoje bogati i najbogatiji, samo niko tu ne može ništa da promeni. Na trenutak kao da zaboravim o kojoj zemlji je reč i čije pare su pokradene, počinjem da razmišljam o mehanizmu krađe, kako su izgledali koferi para, ko je smišljao imena fiktivnih kompanija poput Anteksola i sličnih. Neko je pokušavao da smišlja imena koja zvuče stranjski, a ništa ne znače. Takođe, nigde nema nagoveštaja srpskog izvornika kao kad naši mali privrednici, shodno oblasti delovanja, nazovu svoje kompanije Čistex ili Šutex, ili po imenu gazde Milex, Savex, ili Jovex. Sad mi je jasnije zašto je Sloba svojevremeno snio o ujedinjenju sa Grčkom ili Belorusijom, jer braća su tamo gde su naše pare. Bratimljenje po grobovima je rezervisano za sirotinju.
Poseban fenomen su protekle nedelje bili izveštaji iz Novog Pazara. Prvo smo videli i upoznali „konzum dame“, pa smo čuli priče o kilogramima heroina koji je u Pazaru zamenio pos’o s farmerkama. Po tekstu Zabranjenog pušenja – sledilo je potezanje handžara na jarana. Otkriven je centar za obuku terorista i uhapšeno je nekoliko pripadnika verske grupacije vehabija. Ova radikalna grupa je do danas najveće sukobe imala upravo sa muslimanima evropskih i liberalnijih shvatanja. Dakle, problem među muslimanima je zapretio da postane širih razmera i onda je usledila policijska akcija. Televizije su ovoga puta bile u izveštajima profesionalnije od tabloida koji su vehabije već unapred proglasili koljačima koje podržavaju albanski teroristi. Najbolje će biti da policija i sud obave svoj posao, a ja samo razmišljam kakve će posledice imati ovakva slika o Sandžaku. Prosečan gledalac može pomisliti da je to Divlji zapad gde se „konzum dame“ u heroinskoj izmaglici češljaju, dok selo pale vehabije. Ako je ova slika verna, onda tu nema vlasti koja funkcioniše – ali Vlada u odlasku se neprekidno hvalila Suljom Ugljaninom kao idealnim koalicionim partnerom. Ako pak ova slika nije tačna, onda pokušavam da shvatim kako se osećaju normalni ljudi u Sandžaku, ako su uz to još i muslimani. Osećaju se kao studenti prava iz Kragujevca kojima niko neće verovati da su pošteno učili da bi završili fakultet.
"Vreme" saznaje da, kao i Fest, i ovogodišnji Martovski festival neće moći da se održi u zakazanom terminu. Razlog je isti: Skupština grada nije obavila svoj deo posla
Učestvovati na Pesmi za Evroviziju i javno, na nacionalnom programu, pokazati svoj stav kao znak protesta, rizikovati da će tvoja pesma zbog toga dobiti manje glasova, kao i da ćeš sutra snositi posledice na poslu, možda je čak i jači gest nego odustati
“Veliki Danilo Kiš jednom je prigodom napisao kako ne želi živjeti u miru sa čitavim svijetom, već sa samim sobom, a to je negdje okvirno i moja deviza, s tim da bih ja još samo nadodao kako bi se vjerojatno već odavno predao da imam kome. Shodno tomu, da li će crkveni mehanizam na ovim prostorima postati nešto više od križarskog pohoda na slobodu duha, te da li će političke strukture ovdje biti ikad više nešto drugo od, načelno, kriminalnih, mene ne opterećuje odviše, ali sam siguran da doprinositi njihovu porazu, svaki dan u svakom pogledu, i te kako ima smisla – mišlju i djelima”
Princeza Ksenija od Crne Gore, Crnogorsko narodno pozorište, režija Radmila Vojvodić
Srpskoj omladini, Dimitrije Tucović, tekst i režija Zlatko Paković, Puls tetar, Lazarevac
Intervju: Predrag Voštinić, aktivista Lokalnog fronta iz Kraljeva
Sloboda se već desila Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve