
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Ljubavni trougao koji čine "Informer", "Kurir" i Beba Popović pršti od emocija. Oni se suštinski svađaju oko toga ko je omiljeno dete gospodina Vučića, a u ljubavi i ratu su sva sredstva dopuštena
Da se ne lažemo, poslednjih nedelja na televiziji se gleda Svetsko prvenstvo u fudbalu. U Srbiji je prava za prenos obezbedio javni servis, pa je RTS dobio retku i lepu priliku da zablista i pokaže se u novom svetlu. No, osim nove lepe voditeljke u sportskoj redakciji, pozajmljene za Prvenstvo, sportskim žargonom rečeno, nema promena u timu i postavci igre. Posebno depresivno deluje kvalitet slike tokom prenosa, pa zato hvala bogu na RTS HD eksperimentalnom kanalu, gde oslobođeni reklamnih blokova gledamo fudbal.
Ta snežna sumaglica analognog signala je tužno podsećanje da kasnimo u tehnološkom smislu, pa će protivnici TV pretplate imati validan argument – ili tačnije izgovor zašto neće da je plaćaju. Dok menjate kanale u bilo kojoj distributerskoj kablovskoj mreži, u ovom trenutku RTS ima daleko najlošiji kvalitet slike, u rangu sa Palmom plus, regionalnim TV liderom Pomoravlja.
Ako je to zaostajanje vidljivo u TV slici, pomislio sam samo koliko li je onda u drugim oblastima savremenih tehnologija. Televizija, ili javni servis, pokazatelj je stepena razvoja društva, naša televizija je poslednji iskorak u osavremenjivanju medija napravila tokom Evrosonga u Beogradu kada se svečano zavetovala da će preći na digitalni signal u jednom od rokova koji su već davno, davno prošli.
Dok ovo pišem, na Pinku se emituju „Maratonci“, a Đenka najavljuje „ton film“ kao budućnost i „oči i uši sveta“. Naravno, ni tada se svima nije dopala ta novotarija.
Državna savetnica u nadležnom ministarstvu danas pominje neki datum 2015. godine. To govori o nespremnosti da se ozbiljno unaprede forma i sadržaj RTS-a.
Umesto digitalizacije, bavili smo se dodelom frekvencija i dilemom ko je podobniji za aktuelnu vlast: Kopernikus ili TV Nova. Lakonski odgovor glasi – mala bara, mnogo krokodila, da citiram pokojnog Batu Trlaju.
Koliko smo nekompatibilni sa svetom, vidljivo je bukvalno u TV slici. Osim digitalno oštre slike i zvuka, radi se o drugačijem formatu.
Danas je usvojeni format 16:9, pa zbog te razlike u promeru đunte sa sitnim nutom, svi na javnom servisu deluju buckasto i rašireno. Kad bolje razmislim, to ne mora nužno biti loše, jer građani deluju punačko, sito, a time i srećno. U siromašnim društvima, višak kilograma je znak blagostanja – ima narod šta da jede.
Postoji i efekat analogne slike koji asocira na bolju prošlost, na retro fazon koji gledaocima uliva spokoj. Svi koji su nabavili televizor novije generacije, onaj sa ravnim ekranom, bili su šokirani slikom. Filmovi nemaju magiju, sve se vidi, sve je preterano realistično. Potrošeni su sati na pronalaženje komande u podešavanju (picture/mode) ne bi li se magija televizije vratila. Savremena slika je neumoljivo i digitalno oštra. RTS-u se vide bore i umoran lik, nisam za imperativ večite mladosti, ali savremeni mediji su surovi.
Na sreću, glavni medijski sukobi u vreme letnjih TV šema kod nas se odigravaju – u Gutenbergovoj galaksiji. Ljubavni trougao koji čine „Informer“, „Kurir“ i Beba Popović pršti od emocija. Ako stvari svedemo na personalni nivo: gađanje kakicom, svi protiv svih, odvija se između Raje i Ace Rodića, Vučićevića i Popovića. Pobednik u ovoj igri osvaja laskavu i lukrativnu titulu medijskog glasila Predsednika Vlade. Oni se suštinski svađaju oko toga ko je omiljeno dete gospodina Vučića, a u ljubavi i ratu su sva sredstva dopuštena.
Protivniku se obraćate ličnim imenom, pominjete mesta, svedoke, intrige, maše se usranim vešom kao korner zastavicom, pominju se kupljene diplome, naručeni tekstovi, sponzorski ugovori sa Telekomom i naravno – fiziološke izlučevine u svim pojavnim oblicima. Ovaj šampionat, koji po drami ne zaostaje za onim u Brazilu, ima i svoje aktuelne gubitnike i dobitnike. Trenutno na kladionicama najveću kvotu za medijsku manipulaciju ima Beba Popović, za kojeg sam siguran da gleda američku seriju „House of Cards“. Kevin Spejsi je tu glumeći pokazao najmračniju vezu medija i politike. Nije mnogo bolji ni Blerov savetnik Alister Kembel, koji se nedavno pohvalio da je „sprečio srpsku pobedu“ i da ga plaća Priština. Bler je, prema neproverenim pričama, bio preskup savetnik za našeg Premijera. Znate, dok gledate igrane serije, ipak pomislite da televizija malo preteruje, ali sada znam da je iza ekrana mnogo veliki mrak. Zastrašujuće veliki mrak naše medijske kuće od karata.
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve