Memoari previdljivog čoveka

Jedanaestog februara ove godine na Berlinskom filmskom festivalu, premijerno je prikazan Pisac iz senke („The Ghost Writer“) novi film Romana Polanskog. Režiser se nije pojavio na premijeri, kao ni na dodjeli nagrada nekoliko dana kasnije (dobio je Srebrenog medvjeda) jer je već bio u kućnom pritvoru u Švicarskoj. Sedam dana nakon svjetske premijere film je prikazan u Poljskoj, a dan kasnije i u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je u Veliku Britaniju stigao šesnaestog aprila.

Navodim ovdje datume zbog zanimljivog lokalno dnevnopolitičkog linka koji se može načiniti s tematikom filma. U središtu pažnje filma (kao i romana Roberta Herisa po kojem je snimljen) je lik bivšeg britanskog premijera Adama Langa (igra ga Pirs Brosnan), očito baziran na Toniju Bleru. Nakon godina vladavine tokom kojih je od Britanaca bio skoro pa obožavan, Lang je u velikom dijelu javnosti prezren zbog poltronske politike spram Amerike te involviranosti u američke „ratne igre“ na Bliskom istoku, što uključuje i sumnju u umiješanost u ratne zločine. Lang se igrom slučaja nalazi u Americi u momentu kad se obznani da Stalni međunarodni sud za ratne zločine protiv njega provodi istragu. Langa njegovi saradnici ubjeđuju da je u Americi siguran, jer Amerika ovaj tribunal ne priznaje. Na njegovo pitanje znači li to da više ne može putovati, oni ga obavještavaju da postoje još neke zemlje koje ovaj sud ne priznaju poput Sjeverne Koreje i još nekoliko, uglavnom iz famozne bušovske „osovine zla“. U Langovoj domovini, međutim, odnosno na aerodromu Hitrou, kako se doslovce kaže, po svoj prilici bi ga – uhapsili. Kao Ejupa Ganića, baš u vremenu između svjetske i britanske premijere Pisca u senci, pada na pamet ovdašnjem gledaocu.

ISTRAGA: Glavni (zapravo naslovni) protagonist filma je pisac angažiran da radi na Langovim memoarima kao ghost writer (glumi ga Ijan Mekgregor). O njegovom privatnom životu i prošlosti nećemo saznati ništa; ne znamo mu čak ni ime, a što se tiče bibliografije otkrivamo tek da je pisao biografiju poznatog mađioničara. Langov blizak saradnik koji je ranije radio na njegovim memoarima skončao je utopivši se pa se hitno tražio njegov nasljednik koji je u stanju raditi brzo i efikasno. Glavni junak se pridružuje Langu, njegovoj ženi Rut (igra je Olivija Vilijems) te cijelom njegovom timu u kojem se izdvaja Amelija Blaj (sjajna Kim Katral) na izolovanom ostrvu uz američku istočnu obalu blizu Bostona. Na početku mu se čini da pred sobom prvenstveno ima književno-zanatski problem tj. da je prva verzija Langovih memoara jednostavno dosadna. Kako vrijeme prolazi, međutim, stvari se komplikuju, najprije zbog već pominjane istrage, a zatim i zbog sumnjivih okolnosti utapanja njegovog prethodnika. Također, tu su i različiti ljubavni trouglovi. Umjesto da piše, pisac kreće u istragu…

HIČKOKOVSKA AURA: Nije ovo prvi film Romana Polanskog koji je u dobroj mjeri i omaž Alfredu Hičkoku. Od muzike preko dramaturgije do realizacije pojedinih scena, Pisac u senci nosi hičkokovsku auru. U posljednje dvije decenije triler je kao žanr uveliko ušao u filmski mainstream, no zapravo je malo režisera koji znaju napraviti vrhunski triler, onaj čija nas priča uvlači u sebe poput morskog vrtloga učinivši da se do kraja prepustimo kolridžovskoj „suspenziji nevjerice“. Polanski definitivno jest jedan od tih rijetkih znalaca, a sa ovim se filmom, evo, nakon noir poetike Kineske četvrti, metafizičkog horora Devetih vrata, kamerne studije o zlu i osveti Smrti i devojke te varijacije na klasični krimić o pogrešnom čovjeku (i ženi) na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme – Ludilo („Frantic“), pokazao i kao majstor političkog trilera. Hičkok je govorio da filmski autor ne treba bilo šta govoriti, nego da treba pokazivati, a takav se recept naslućuje i iza ovog filma. Ne interesuje Polanskog ono što se pomodno naziva angažmanom, on tek kreira atmosferu jeze i napetosti u specifičnom kontekstu. Isto tako, kad je riječ o visokoj savremenoj tehnologiji, film je moderan na izuzetno suptilan način. Ovo je film o vremenu u kojem postoje internet i mobilni telefoni, no Polanski ne dopušta da mu oni otmu priču, kako se često dešava u novijim holivudskim (i ne samo holivudskim) haj-tek trilerima. Polanski zna da su čuda moderne tehnike, kao u narodnoj poslovici, u ovakvom filmu dobre sluge, a zli gospodari. U Piscu u senci, recimo, kao upravo savršen hičkokovski „mekgafin“ pojavljuje – jedan USB stik. Izvrsno odglumljen (uz navedene glumce i glumice, vrijedi makar pomenuti odlične epizode Toma Vilkinsona, Timotija Hatona i Elija Valača), perfektno pokriven sugestivnom muzikom, s jasnim, ali ne prostačkim i predirektnim političkim aluzijama (efektna je u tom smislu televizijskim ekranom posredovana scena Langovog susreta sa američkom državnom sekretarkom), film je, prije svega, vrhunski upakovan tj. režiran. Nakon što je prije navršene tridesete godine, s Nožem u vodi, bio neka vrsta vunderkinda svjetskog filma, Polanski je poslije pola stoljeća stigao do skoro rutinske autorske sigurnosti starog majstora.