Karizmatični sociolog ili ideolog?

Rudi Supek (Zagreb, 1913–1993) jedan je od najznačajnijih i najutjecajnijih sociologa i znanstvenika marksističko-humanističke provenijencije sa prostora bivše Jugoslavije, s respektabilnim međunarodnim ugledom. Nakon što je na Zagrebačkom sveučilištu diplomirao filozofiju (1937), otišao je u Pariz na studij psihologije koji je svršio 1940. Već se tijekom studija u Zagrebu povezao sa komunističkim pokretom, a te je veze nastavio i po dolasku u Pariz. Nakon njemačke okupacije Francuske uključio se u tamošnji pokret otpora, da bi 1942. bio uhićen i početkom iduće godine deportiran u koncentracioni logor u Buchenwaldu, gdje je samo srećom preživio. Tijekom zatočeništva isticao se kao jedan od organizatora ilegalnih akcija u logoru, prije svega u zbrinjavanju bolesnih i nemoćnih drugova, kako bi izbjegli transporte u plinske komore, ali i na sakupljanju oružja za proboj koji su planirali napraviti i na koncu ga i napravili. Po oslobođenju ostao je u Francuskoj do 1948, kada se nakon Rezolucije Informbiroa sukobio s francuskim komunistima koji su je podržali, da bi se nakon toga vratio u Jugoslaviju, u kojoj su ga Titove vlasti dočekale sa sumnjom, uostalom kao i sve druge preživjele uznike nacističkih logora smrti, i nikada ga nisu primili u članstvo KPJ, iako je Supek to (za)tražio. Zaposlio se pri katedri psihologije na Filozofskom fakultetu, na kojem je i doktorirao 1952. (“Fenomenologija patoloških oblika mašte”), osnovao je časopis “Pogledi”, koji je, usprkos kratkom vijeku trajanja (1952–1954) okupio tadašnju intelektualnu elitu nove države, a potom se ponovo vratio u Pariz, gdje je (1953) stekao drugi, sada francuski doktorat iz područja sociologije. Vrativši se u Zagreb, imenovan je za profesora na tamošnjem sveučilištu, ali zarad sukoba na fakultetu 1958. odlazi u Beograd (Institut društvenih nauka), gdje se zadržao do 1960. Kada se vratio na zagrebački Filozofski fakultet 1963, osnovao je studije sociologije i bio njihov spiritus movens. Zajedno s Gajom Petrovićem bio je glavni urednik (1967–1973) časopisa “Praxis”, osmislio je koncept rada Korčulanske ljetne škole filozofije, svjetskog okupljališta tadašnje lijeve, antidogmatske intelektualne kreme, a kao autor napisao je i objavio niz knjiga, čitavu biblioteku stručnih i znanstvenih radova (prije svega o participaciji, samoupravljanju i radničkoj kontroli), izradio prvi udžbenik sociologije za srednje škole u nas, da bi 1979. otišao u mirovinu, u kojoj naravno nije mirovao. I dalje je aktivno pisao i kao “kritičar svega postojećeg” djelovao i javno istupao, žestoko se obračunavajući sa sve prisutnijim nacionalističkim resentimentima i bezidejnom politikom komunističke vrhuške koja nije bila dorasla izazovima vremena, u kojem se radikalno mijenjala slika svijeta i vladajuće ideološke paradigme. I upravo je o životu i djelu barda jugoslavenske sociologije Rudiju Supeku, iznimne, ali u mnogo čemu i intelektualno provokativne i kontroverzne osobe, dr. Josip Pandžić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, napisao opsežnu (700 stranica teksta) i zanimljivu studiju Ikona jedne ideologije, u kojoj nam otkriva niz nepoznatih ili manje poznatih detalja koji, kako je to uočio autor instruktivnog predgovora dr. Neven Sesardić, “bacaju sasvim novo svjetlo na njegov znanstveni rad i političke stavove”.

KONTROVERZE

...

Iako se s dijelom Pandžićevih kritika potpisnik ovih redova nikako ne može složiti, deo pod “kišom” predočenih argumenata mora se respektirati, ali bez ogleda na sve radi se o nesumnjivo vrijednom prilogu našoj humanističkoj znanosti, koja i na ovaj način pokušava kritički propitivati i prevladati teorijski indoktrinirano nasljeđe bivšeg socijalističkog sustava, a da pri tomu i sama ne upadne u zamke novo(uni)formiranih liberalnih ide(ologi)ja. Je li Pandžić u tomu uspio? Dobrim dijelom jest, ali ne sasvim. Autor slijedi Sesardićevu tezu da je “znanstveni i politički profil dr. Supeka prekriven maglom”, jer nije temeljito i na vrijeme raščistio sa staljinizmom, tako da je za života, poput Janusa, već po potrebi pokazivao dva lica: kolegama sa Zapada predstavljao se kao disident, kritičar staljinizma, progonjeni intelektualac koji nije u milosti vladajućeg režima, da bi istodobno bi(va)o gost istočnonjemačkih komunista, čak primio (1965) i njihovo visoko državno odličje. Da, to je točno, ali uz jednu važnu napomenu: pozivali su ga kao uznika Buchenwalda koji se tijekom internacije isticao ilegalnom antinacističkom aktivnošću, a je li u logoru organizirao likvidacije neistomišljenika i doušnika, kako su mu to pojedinci pripisivali, ostaje upitnim. Dokaza za to nema, Supek je sve to s gnušanjem odbacivao kao klevete, ali i Sesardić i Pandžić se pozivaju na ove glasine. Nesporna je činjenica, koju i Sesardić i Pandžić zorno dokumentiraju, da je Supek znao preuzeti dijelove tuđih radova bez navođenja izvora (primjerice u studiji o Herbertu Spenceru) i da razmjeri tih prepisivanja nisu zanemarivi (što je svakako nedopustivo); međutim ukazuju kako, “uz plagiranje, Supekove sociološke publikacije pate i od drugih nedostataka, među kojima se ističu visoka ideologiziranost (u spomenutom udžbeniku sociologije Marxovo ime navodi više od sto puta), izrazita jednostranost u prikazu spornih pitanja, nejasne formulacije, ali i elementarne pogreške te nepoznavanje predmeta o kojem piše”. I ovo “odmotavanje” se nastavlja, a sve sa ciljem kako bi se javno p(r)okazalo da Supek nekritički veliča socijalizam, da su njegove knjige većinom puki aktivistički traktati u kojima demonizira nacionalizam (za Supeka nema “dobrog nacionalizma”), a u grijeh mu se pripisuje što se, iako etnički Hrvat, odbijao tako deklarirati, već se izjašnjavao kao Jugoslaven, i onda je za dr. Pandžića posvema razvidno zašto je bio posvema indiferentan prema Hrvatskom proljeću 1971. godine.

GRESI I TUMAČENJA

Istodobno, Pandžić pošteno priznaje “Supekov doprinos institucionalnoj i pedagoškoj obnovi sociologije u Hrvatskoj i Jugoslaviji”, nesporni su i njegovi doprinosi kritičkoj analizi samoupravljanja, posebice istraživanja klasnih razlika i stratifikacija, ali kako se sociologija sedamdesetih i osamdesetih godina sve više razvijala kao empirijska a sve manje kao ideološki obojena znanost, Supekovi značaj i doprinos više se nisu toliko isticali; bivši staljinist, potom titoist i na kraju eurokomunist s liberalnim “pokrovom”, bio je i ostao u partijskim krugovima zauvijek obilježen sumnjom, “ali se svejedno nije pretvorio u potpunog disidenta” i ostao je vjeran marksizmu, koji je “ujedinjavao njegovu filozofsku naobrazbu, znanstvenu orijentaciju i političko opredjeljenje”. Dakle, kada se sve sabere i oduzme, Supek je lažna intelektualna veličina, tvrdi Pandžić. Uistinu, prepisivanje tuđih tekstova ostaje neoprostivom mrljom u njegovoj akademskoj karijeri, ali priznajem da nisam najbolje shvatio u čemu je sporan njegov marksistički habitus. Zatim se pitam zar nacionalizam upravo danas ne pokazuje svoje ekstremno opasno i pogubno lice i, na koncu, zar je moralo proći 30 godina od Supekove smrti i brojnih recepcija njegovih ideja i djela (osim na hrvatskom, pisao je i objavljivao na francuskom, njemačkom i engleskom jeziku) da bi konačno dr. Sesardić i dr. Pandžić “raščistili maglu” oko njegova lika i djela. Zar nije za života, osim “sljedbe”, imao i dosta oponenata koji su navodno sve to znali, te što ih je sprječavalo da to iznesu na vidjelo, posebice jer Supek nije pripadao režimskoj nomenklaturi? Na koncu je svojedobno (pedesetih godina, po povratku iz Pariza, kao i zbog veza s Milovanom Đilasom) trebao završiti u zatvoru, ali zahvaljujući intervenciji njegova brata, fizičara međunarodnog ugleda, prof. dr. Ivana Supeka, Ranković ga je “pomilovao”, ali bio je i ostao pod stalnim nadzorom “nadležnih službi”. Ali bez ogleda na moguće prigovore i nedostatke, Ikona jedne ideologije važna je knjiga, jer nas autor, koristeći se bogatom i opsežnom građom, (u)vodi u svijet i vrijeme u kojem su nastajala Supekova djela, propituje njegov teorijski, ali i politički aktivizam i iznosi na vidjelo važne činjenice koje nismo znali, odnosno one poznate artikulira na novi i(li) drukčiji način. Pri tomu, barem po mome sudu, ne uvažava dosljedno činjenice, malo ih preširoko (re)konstruira, ali svakako doprinosi cjelovitijoj slici lika i djela čovjeka koji je, htjeli mi to priznati ili ne, prije svega na intelektualnom planu, obilježio našu i više nego burnu epohu.