30. 8. 2003.
Danas je umro Branko. Četiri dana prije svog rođendana, dan poslije Goranovog, sedam dana prije mog. Mi, tri djevice. Tri djevice koje su se pred nekoliko godina jedne ljetne noći točno u ponoć zatekle na vrhu navodno čarobnog brda u Glastoburyju gdje su, gladne, pojele svaka po jedan kebab. Branko je rekao: „Tri djevice i tri kebaba usred vortexa u ponoć – možda upravo u ovom času, ovim činom, na ovom mjestu remetimo ravnotežu svijeta.“ Jesmo li je zaista poremetili? Tada? Tamo?
Jer, ravnoteža je opasno poremećena. Svijet bez Branka u njemu je nezamisliv: u jednom času je nestala nepodnošljiva količina dobrote, topline, finoće, dubine, mudrosti, pameti. Kako sam ga voljela! Kako smo ga voljeli! Upoznala sam ga kao Goranovog prijatelja, a onda je to prestalo biti važno: Branko je postao i moj prijatelj. Pravi, duboki, jedinstveni, samo jedan na svijetu.
Branko.
Svijet bez Branka u njemu ne da se podnijeti. Ne želim takav svijet. Neću ga. Odbijam ga.
Zašto uporno i besmisleno nestaju oni koji su nas voljeli, oni koje smo mi voljeli? Zašto smo okruženi sve većom gomilom zlih, ravnodušnih, malih, zlobnih, zavidnih, sitnih, koristoljubivih, glupih? Zašto Bog to tako smisli da upravo najpametnijeg, najmudrijeg među nama razvali svom snagom, iz čistog mira, ravno u tu divnu pametnu glavu, u taj mozak koji smo toliko trebali, u koji smo se pouzdavali, kojem smo išli po savjet kad smo bili zbunjeni, kad smo bili nesretni, kad nismo znali kako dalje?
Razgovor s Brankom bio je kao lijek na ranu, kao melem, kao kupka u čistoj bistroj vodi. On je znao slušati, on je čuo, on je vidio, on je razumio, on je znao voljeti.
Bio je kompliciran. Stvari s njim nikad nisu išle lako i glatko. Kako sam sada sretna što su dva prijatelja, Goran i Branko, ipak, usprkos svemu, uspjeli snimiti zajednički film, Video jela, zelen bor, u kojem sam imala čast učestvovati i to neposredno prije rata koji nas je rastjerao po svijetu. Od svih drugih, mnogobrojnih planova nije se ništa ostvarilo niti će se, sad to znamo, ikad ostvariti. Ta definitivnost je toliko strašna da je čovjek uporno odbija prihvatiti jer mu se u protivnom čini da će mu srce prepuknuti od boli.
Branko je bio u isto vrijeme i previše darovit i previše samokritičan. Ubitačna kombinacija. Djevice: mračni, teški, zajebani, samokritični do samodestrukcije. Rekla bih još jednu riječ, tako staromodnu, tako prezrenu: čedni. Fini. To se više ne nosi, sad je u modi drskost, bezobrazluk, ambicija, posvećenost samo jednom cilju – ostvarivanju „uspjeha“ pod svaku cijenu. To nije Brankov svijet.
Mrzim svijet bez njega i onu silu koja nam ga je odlučila oduzeti. Nikada neću preboljeti njegovu besmisleno okrutnu smrt i nikada neću oprostiti tom ciničnom bogu kojem se prohtjelo da nas na ovaj užasni način podsjeti na svoje postojanje.
Nema više nikog da nas izvuče iz baruštine, iz kaljuže, jadne i bijedne, u koju tako nepovratno tonemo. Nema nikoga da nas, kao Branko, primora da budemo bolji i viši od samih sebe.
Mira Furlan (s Goranom i Markom Gajićem)
