img
Loader
Beograd, 8°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

In Memoriam - Branko Vukojević (1956–2003)

Kapetan žute podmornice

04. septembar 2003, 08:08 Momčilo Rajin
Copied

Od posledica teškog saobraćajnog udesa u subotu 30. avgusta u Londonu je preminuo Branko Vukojević, začetnik srpske rokenrol kritike

Danas, kada gledate prvu priču iz kultnog omnibusa Kako je propao rokenrol, osim što ćete se slatko nasmejati, lako vam se može desiti da budete iznenađeni nepogrešivom anticipacijom zbivanja kojima smo hrlili u susret. Ali, ne biste bili u pravu. Za Branka Vukojevića, scenaristu te priče, to nije bila anticipacija. Za njega to je već uveliko bila realnost. I to nije bilo prvi, a ni poslednji put da jasnije od drugih prodre u život, registruje uzroke i ukaže na posledice. Redovno kroz humor kao najdelotvorniji način da neutrališe nepodnošljiv sudar sa tragikom zbilje.

Do debija na filmu je došao u 33. godini, kao doajen koji iza sebe ima staž od petnaest godina pisanja o rokenrolu i popularnoj kulturi. Od starta je bilo jasno o kakvom potencijalu je reč. Njegov prvi, mada koautorski tekst, o tada popularnoj grupi Jes, izazvao je oduševljenje tadašnjeg urednika kultnog magazina „Džuboks“ koji će ushićeno izjaviti da je to najozbiljniji i najkompetentniji tekst napisan o muzici nekog domaćeg autora. Podigavši odmah letvicu toliko visoko, sledeću deceniju i po nije mu ostalo ništa drugo nego da se takmiči sa samim sobom. I nije posustajao. Istančanog senzibiliteta ne samo da je nepogrešivo prepoznavao tokove i struje u večno promenljivoj industriji zabave već ih je i definisao pre i ubedljivije od svih drugih. Stoga je logično da se standard definisao prema njemu. Kada je i sam, koju godinu kasnije, postao urednik „Džuboksa“, smatrao je za dužnost da oblikuje i afirmiše generaciju kritičara. Naoružan osmehom i strpljenjem, ubrzo je imao priliku da nadgleda rezultate.

Ponoviće to koju godinu kasnije u kratkom, ali najbitnijem, periodu postojanja „Ritma“, predvodeći novu talentovanu generaciju srpskih rokenrol i filmskih kritičara.

Kada pucnji više nisu bili pojedinačni i kada smo zaboravili imena prvih žrtava, spakovao je kofere i otišao u London. Tamo će se baviti veb dizajnom i animacijom.

Ma koliko da je izbegavao istaknuto mesto, ostaće upamćen kao predvodnik nekoliko generacija integrisanih u svet. Svet koji nisu posmatrali ni doživljavali nadmeno, ali ni snishodljivo. Ako su te generacije zakratko plovile „žutom podmornicom“, imale su najboljeg kapetana…

Oni koji su imali sreću da ga poznaju bili su počašćeni neizmernom vedrinom, toplinom i vrcavim duhom, oni koji su imali sreću da se s njim zbliže bili su privilegovani za dodir sa predivnim ljudskim bićem, a onima koji to nisu ostaje zadovoljstvo otkrivanja njegovih tragova. Srećom, toliko su mnogobrojni i očigledni da nema lutanja.

Da smo zajedno, danas bismo proslavljali Brankov 47. rođendan. Mi smo tu da sakupljamo njegove rasute bisere, a on je, siguran sam, pronašao svoje „stepenice za nebo“…

Odlazak prijatelja

30. 8. 2003.

Danas je umro Branko. Četiri dana prije svog rođendana, dan poslije Goranovog, sedam dana prije mog. Mi, tri djevice. Tri djevice koje su se pred nekoliko godina jedne ljetne noći točno u ponoć zatekle na vrhu navodno čarobnog brda u Glastoburyju gdje su, gladne, pojele svaka po jedan kebab. Branko je rekao: „Tri djevice i tri kebaba usred vortexa u ponoć – možda upravo u ovom času, ovim činom, na ovom mjestu remetimo ravnotežu svijeta.“ Jesmo li je zaista poremetili? Tada? Tamo?

Jer, ravnoteža je opasno poremećena. Svijet bez Branka u njemu je nezamisliv: u jednom času je nestala nepodnošljiva količina dobrote, topline, finoće, dubine, mudrosti, pameti. Kako sam ga voljela! Kako smo ga voljeli! Upoznala sam ga kao Goranovog prijatelja, a onda je to prestalo biti važno: Branko je postao i moj prijatelj. Pravi, duboki, jedinstveni, samo jedan na svijetu.

Branko.

Svijet bez Branka u njemu ne da se podnijeti. Ne želim takav svijet. Neću ga. Odbijam ga.

Zašto uporno i besmisleno nestaju oni koji su nas voljeli, oni koje smo mi voljeli? Zašto smo okruženi sve većom gomilom zlih, ravnodušnih, malih, zlobnih, zavidnih, sitnih, koristoljubivih, glupih? Zašto Bog to tako smisli da upravo najpametnijeg, najmudrijeg među nama razvali svom snagom, iz čistog mira, ravno u tu divnu pametnu glavu, u taj mozak koji smo toliko trebali, u koji smo se pouzdavali, kojem smo išli po savjet kad smo bili zbunjeni, kad smo bili nesretni, kad nismo znali kako dalje?

Razgovor s Brankom bio je kao lijek na ranu, kao melem, kao kupka u čistoj bistroj vodi. On je znao slušati, on je čuo, on je vidio, on je razumio, on je znao voljeti.

Bio je kompliciran. Stvari s njim nikad nisu išle lako i glatko. Kako sam sada sretna što su dva prijatelja, Goran i Branko, ipak, usprkos svemu, uspjeli snimiti zajednički film, Video jela, zelen bor, u kojem sam imala čast učestvovati i to neposredno prije rata koji nas je rastjerao po svijetu. Od svih drugih, mnogobrojnih planova nije se ništa ostvarilo niti će se, sad to znamo, ikad ostvariti. Ta definitivnost je toliko strašna da je čovjek uporno odbija prihvatiti jer mu se u protivnom čini da će mu srce prepuknuti od boli.

Branko je bio u isto vrijeme i previše darovit i previše samokritičan. Ubitačna kombinacija. Djevice: mračni, teški, zajebani, samokritični do samodestrukcije. Rekla bih još jednu riječ, tako staromodnu, tako prezrenu: čedni. Fini. To se više ne nosi, sad je u modi drskost, bezobrazluk, ambicija, posvećenost samo jednom cilju – ostvarivanju „uspjeha“ pod svaku cijenu. To nije Brankov svijet.

Mrzim svijet bez njega i onu silu koja nam ga je odlučila oduzeti. Nikada neću preboljeti njegovu besmisleno okrutnu smrt i nikada neću oprostiti tom ciničnom bogu kojem se prohtjelo da nas na ovaj užasni način podsjeti na svoje postojanje.

Nema više nikog da nas izvuče iz baruštine, iz kaljuže, jadne i bijedne, u koju tako nepovratno tonemo. Nema nikoga da nas, kao Branko, primora da budemo bolji i viši od samih sebe.

Mira Furlan (s Goranom i Markom Gajićem)

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Kulturna politika

02.januar 2026. Sonja Ćirić

U kulturi samo tri plana za 2026, a ostalima kako bude

Koliko je poznato, samo Akademska knjiga, Beogradsko dramsko pozorište i Beogradski festival igre imaju plan za ovu godinu. Ostali će se snalaziti, pa kako im bude

Jubilej

02.januar 2026. S. Ć.

Zašto nije obeleženo 185 godina pozorišnog života u Šapcu

Jubilarna godina, 185 godina pozorišnog života u Šapcu protekla je otpuštanjima, ukidanjem predstava i repertoara, malobrojnom publikom u Šabačkom pozorištu

Inicijativa

02.januar 2026. S. Ć.

Opština Vračar inicirala izradu spomenika Crnjanskom

Opština Vračar inicijativom pokušava da realizuje odluku koju je Grad doneo još pre pet godina: podizanje spomenika Milošu Crnjanskom

Kultura

02.januar 2026. Sonja Ćirić

Bitef, Fest i drugi: Opstanak festivala u 2026. nije izvestan

Iskustvo iz 2025. dozvoljava bojazan da u ovoj godini verovatno neće biti nekih uobičajenih festivala, a da je održavanje većine pod znakom pitanja

Kulturna politika

31.decembar 2025. Sonja Ćirić

Kultura je u 2025. dokazala da može i iz kamena da izraste

Uprkos praznog budžeta i nebrojenih prepreka, kulturna scena je ove godine imala mnoge uspehe. To je dokaz da kultura u Srbiji može i iz kamena da izraste

Komentar
Predsenik Stbije Aleksandar Vučić sedi zamišljen u kaputu verovatno u helikopteru. Pored prozora vidi se znak Exit

Komentar

Simptomi propadanja režima

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Ivan Milenković
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić u kaputu maše rukama

Komentar

Ćao Ćacilendu!

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Andrej Ivanji
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić na džemperu ima bedž sa ćirilićnim slovom

Pregled nedelje

Mozak ćacilendskog psihijatra   

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno 

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1825-1826
Poslednje izdanje

Politička 2025.

Godina u kojoj se desila decenija Pretplati se
Izbor urednice fotografije nedeljnika “Vreme”

Slike Godine 2025.

Ova situacija

Šta nas čeka 2026.

Generacija Z

Stasavanje dece revolucije

Intervju: Nebojša Antonijević Anton i Zoran Kostić Cane (“Partibrejkers”)

Život iz prve ruke

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1825-1826 24.12 2025.
Vreme 1824 18.12 2025.
Vreme 1823 11.12 2025.
Vreme 1822 03.12 2025.
Vreme 1821 26.11 2025.
Vreme 1820 19.11 2025.
Vreme 1819 12.11 2025.
Vreme 1818 05.11 2025.
Vreme 1816-1817 22.10 2025.
Vreme 1815 16.10 2025.
Vreme 1814 09.10 2025.
Vreme 1813 01.10 2025.

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure