img
Loader
Beograd, 21°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Reagovanja

Pozorište na ivici ambisa

29. april 2026, 23:14 Sonja Ćirić
...
Copied

Oni koji kreiraju kulturu govore o brizi za njen opstanak, kao i o odgovornosti onih koji su svojim delima tu bojazan izazvali, a povodom teksta “Devet pozorišta u Beogradu realizovalo je prosečno 1,7 premijeru ove sezone”, koji je objavljen na portalu “Vremena”

Tekst “Devet pozorišta u Beogradu realizovalo je prosečno 1,7 premijeru ove sezone”, koji je 18. aprila objavljen na portalu “Vremena”, bio je povod pozorišnim stručnjacima da svojim stavovima i analizama prošire temu započetu u pomenutom tekstu. Mi ih ovde objedinjujemo u priču o bojazni – priču koju pričaju oni koji kulturu stvaraju – da li će kultura u ovim uslovima uopšte opstati, kao i priču o odgovornosti onih koji su svojim delima tu bojazan izazvali. Do ovog utorka, kad završavamo štampano izdanje “Vremena”, na našem portalu objavljeni su tekstovi Željka Hubača, dramskog pisca i dramaturga Narodnog pozorišta, Aleksandra Milosavljevića, pozorišnog kritičara, teatrologa i dramaturga, Nebojše Bradića, reditelja, Marine Milivojević Mađarev, pozorišne kritičarke i profesorke, i Marijane Cvetković, producentkinje, kustoskinje i koosnivačice Stanice servisa za savremeni ples.

Inicijalna informacija glasi da je devet pozorišta Beograda od početka ove sezone (septembar 2025) do danas realizovalo ukupno 16 premijera – znači svako po 1,7 premijeru. Treba odmah reći da se ovaj rezultat popeo na 1,8 nakon što su nam iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta skrenuli pažnju da su imali tri, a ne dve premijere kao što je navedeno u našem tekstu, što, nažalost, ne menja sliku o beogradskoj pozorišnoj produkciji.

...
…

TEATAR I STRUČNJACI ZA PEČENE PRASIĆE

Gde su pozorišta definisana repertoarskom politikom u ovoj sezoni, pita Željko Hubač (“Da li su za propadanje pozorišta krivi samo Selak, Bokan i Baja”, 20. april) i odgovara: “Na ivici ambisa, izvan svih iole relevantnih umetničkih tokova u Evropi”. Po njegovom mišljenju, uzroci propadanja “leže, između ostalog, u više puta apostrofiranom dugogodišnjem zanemarivanju specifičnosti procesa rada u pozorištu, smanjivanju broja zaposlenih i sredstava za produkciju. Pride, aktuelna vlast, pre svega na nivou Ministarstva kulture, ali uzročno-posledično i na nivou gradskih uprava, u poslednjih godinu dana pokušava da kroz apsurdna kadrovska rešenja, ili pak kroz ogoljeni politički i egzistencijalni pritisak, ‘bokanizuje’ srpska pozorišta targetirajući teatarske umetnike kao neprijatelje države”.

Aleksandar Milosavljević (“Kakve su posledice sve goreg finansiranja pozorišta”, 22. april) smatra da “ne raspolažemo pouzdanim podacima za analizu dubine ponora u kojem nam se teatar nalazi. Sva je prilika da je ovaj ponor neuporedivo dublji od onog koji Hubač registruje”. Zatim navodi da mnoge države jesu odustale od finansiranja teatara, ali “tamo postoji razrađeni sistem koji je posledica nacionalne kulturne politike, pa, posledično, tamo postoje i transparentni konkursi o čijim rezultatima odlučuje struka. I uopšte, tamo postoji Sistem. Ova država, s druge strane, nema nikakvu kulturnu politiku (jer niti je svaka proklamacija politika, niti sve politike imaju veze s kulturom), a veze s ovdašnjim teatrom ona uspostavlja kadrovskom politikom koju oličava sudbina domaćeg elektro-energetskog sistema, a reprezentuje čuveni vlasnik pečenjare. U Srbiji se ovom problematikom bave kadrovi iz pečenjara – od najviših državnih pozicija, preko upravnih odbora, pa do pozorišnih rukovodilaca koji sve češće s teatrom nemaju veze. Otuda i haos na planu repertoarskih politika, kojih zapravo ovde uglavnom nema, pa se najčešće više ne zna ko šta i zašto igra”.

...
…

TEATAR I NASILJE

Proteklu kulturnu sezonu obeležilo je nasilje prema članovima različitih umetničkih organizacija i studentima umetničkih fakulteta, opisuje Nebojša Bradić (“Najbolje bi bilo da se dometi ove pozorišne sezone zaborave”, 23. april) i ocenjuje da je to “nezapamćeno u novijoj kulturnoj istoriji Srbije. Svako bi jednostavno rekao da nema kreativnosti bez slobode. Međutim, u državi koja ima vrlo ozbiljne probleme u organizaciji i održavanju društvenih funkcija ništa nije bitno, pa ni pitanja o tome kolika je nova produkcija srpskih pozorišta i kakav je efekat pozorišnog rada na društvenu klimu i ambijent”. Bradić podseća da su u “boljoj prošlosti” pozorišta “godišnje imala od šest do deset premijera (o čemu bih mogao da lično svedočim), a sadašnja brojka je ispod dve”, i naglašava da se u takvoj situaciji “nedovoljno govori o tome koje predstave, festivale ili umetnike država finansira – više, manje ili uopšte ne finansira. Potom, zašto se pravi takav izbor i ko je odgovoran za takvu raspodelu budžetskih sredstava koja su sakupljena od svih građana Srbije?”. Smatra da se uglavnom favorizuju “projekti koji su vezani za prošlost, tradicionalne vrednosti i restauraciju pseudo-istorijskih tumačenja dalekih vremena koja bi trebalo da budu uzor stanovnicima haotične i dezorijentisane zemlje u kojoj živimo. Ministarstvo kulture, kao najvažniji finansijer, izdvaja velika sredstva za minorne projekte lokalnih zajednica birajući svoje pozorišne uprave kojima će dodeliti sredstva, neumorno tražeći svoje interpretatore među piscima, glumcima i rediteljima”. Priznaje da je “teško voditi pozorište, posebno onima koji su gurnuti na rukovodeće položaje za koje nisu pripremljeni znanjem i iskustvom i to u društvu u kojem kompetencija predstavlja neprijateljsku reč”. Pa ipak, kaže, i u takvoj situaciji “prema onom što svedočimo na predstavama koje se odigravaju pred prepunim gledalištima – ovo je vreme kada se u pozorištu postavljaju pitanja i traže kreativni odgovori koji se teško dobijaju na drugim mestima”.

NEZAVISNA SCENA

U takvim okolnostima i paralelno sa institucionalnom živi nezavisna scena, dakle, ona scena koja gotovo da nema podršku države. Marijana Cvetković podseća (“Pogled sa nezavisne scene: Nema nestranačkih konkursa, pozorišta, festivala”, 27. april) da su poslednje dve godine “umetnici sa nezavisne kulturne scene ostavljeni bez ičega: bez sredstava za nove produkcije i projekte (jer nema nestranačkih konkursa), bez prostora za rad (jer nema nestranačkih pozorišta, festivala i kulturnih centara), bez medijskog prostora da o tome govore i da se čuju (jer nema ni javnog medijskog servisa koji stiže do svih građana)”. Međutim, ističe Marijana Cvetković, “ne samo da su namerno odstranjeni iz kulturnog života finansijskim sankcijama SNS režima, nego su nezavisnu scenu zaboravili i prirodni saveznici, pozorišni radnici koji rade u ipak malo sigurnijim uslovima, primaju plate, vidljiviji su u medijima”.

“Zašto pozorišni radnici i radnice ne izađu ponovo na ulice kada im ‘bokani’ ionako ne dozvoljavaju da rade? Nezavisni umetnici bi ih podržali i pridružili se, da na ulici razgovaraju i zajedno osmisle neki drugi pozorišno-plesno-cirkuski sistem zasnovan na saradnji i učenju jednih od drugih. Prilika je bezbroj, građani ih čekaju”, poručuje Marijana Cvetković i pita “kako je moguće da su pozorišne zajednice i dalje zagledane u svoj pupak i da i dalje ne mogu da se dosete da je baš sada taj trenutak da ujedine snage i znanje i da se stvori široki front otpora i borbe za kulturu kao javno dobro?” Podsećanjem da je “naša prošlost nekada bila nečija sadašnjost”, na činjenicu da “značajni umetnici nisu imali umetnički put kakav su imali, mi ne bismo imali teatarsku prošlost kakvu imamo”.

...
…

BUDUĆNOST BEZ BUDUĆNOSTI

Marina Milivojević Mađarev upozorila je na – budućnost (“Oduzeta budućnost”, 26. april). Jer, “svake godine sa umetničkih akademija izađe po jedna nova generacija glumaca i glumica, reditelja i rediteljki, dramaturga i dramaturškinja. Ti mladi ljudi puni elana i entuzijazma ulaze u pozorišni život tražeći svoje mesto. Ako ne nađu svoju umetničku nišu u roku od četiri godine, život će ih oduvati kao maslačak i biće zauvek izgubljeni za pozorište”.

“Zamislite da nikada nismo imali generaciju glumaca poznatih kao Bojanove bebe (Branko Cvejić, Svetlana Bojković, Lane Gutović, Đurđija Cvetić, Josif Tatić, Ivan Bekjarev, Gojko Šantić…). Upravnik JDP-a Bojan Stupica je primio (zaposlio za stalno!) čitavu generaciju mladih glumaca i glumica. Ovi glumci su se kasnije šalili (i pomalo žalili) da im je prvi zadatak bio da igraju hor argivskih starešina u postavci tragedije Agamemnon. S pravom su govorili da uloga hora starešina/staraca nije primerena mladim ljudima. Međutim, moram da primetim da su Bojanove bebe ušle u pozorište govoreći Eshilove stihove.”

Tim povodom, Marina Milivojević Mađarev pita “a šta danas rade studenti glume? Pre neki dan, vraćajući se iz Novog Sada vozom, srela sam svog bivšeg studenta. Trenutno igra malu (možda i nemu) ulogu u nekoj međunarodnom blok-baster projektu koji se kod nas snima. Pitala sam ga šta će posle toga da radi – ne zna. Gde su njegove kolege i koleginice – ne zna. Kada će on i njegova generacija govoriti Eshilove stihove? Da li mladi glumci danas imaju prilike da sa svojim kolegama i koleginicama sa klase toliko dugo i tako redovno nastupaju da bi se spojili u umetnički snažan ansambl?” Marina Mađarev primećuje “da su ondašnje ministarstvo kulture i lokalne samouprave brinule o kulturi kao što to rade danas, istorija našeg pozorišta ne bi imala ni Dejana Mijača” i podseća da je on “kao tek svršeni student režije odmah bio primljen (zaposlen!) u NP Tuzla. Tu je mladi reditelj mogao (i morao) da režira nekoliko predstava svake sezone. Pozorište je naručivalo stručnu literaturu za mladog umetnika i redovno ga slalo da gleda predstave na značajnim festivalima da bi bio u toku sa tekućom produkcijom i pozorišnim tendencijama”. I nastavlja: “Naša pozorišna prošlost ne bi postojala da su ondašnji teatri imali samo 1,7 premijera godišnje. Ako mi mladim umetnicima ne možemo da obezbedimo neophodne uslove za umetnički rast i razvoj, malo je verovatno da će naše pozorište u dogledno vreme imati novog Dušana Kovačevića, Dejana Mijača ili Voju Brajovića”, zaključuje Marina Milivojević Mađarev.

KRIVCI?

I ko je kriv za sve ovo? Citiraćemo Željka Hubača: “Da li su samo Selak, Bokan, Baja i njima slični krivi za ovakvu situaciju? Da li je naše dugogodišnje pristajanje na sve lošije uslove rada, puzeću cenzuru, nameštene konkurse za finansiranje kulture, ponižavajuće plate i zanemarivanje matičnih teatara zarad snimanja serija i filmova, ćutanje na to kada se godišnji repertoarski planovi usled nedostatka sredstava redukuju za više od 50 procenata, pristajanje na komercijalizaciju, na koketiranje sa uglavnom nepismenom pozorišnom kritikom, sumnjivim festivalskim selekcijama, sumnjivim žirijima i još mnogo toga, takođe uticalo na ovako poražavajuće stanje? Nemam nameru da merim čija je krivica veća, a posebno ne želim da na bilo koji način aboliram vlastodršce, pre svega ove aktuelne, koji sve glasnije izgovaraju da teatar treba baciti na tržište i povlače sve konkretnije poteze u tom pravcu, pokazujući time da je za njih umetnost običan trošak, a ne važan deo identiteta jednog naroda.

Želim samo da pitam sve nas pozorištnike: koliko smo još poniženja spremni da istrpimo? Zašto i pored svega što nam se događa i što nam jasno ukazuje na perspektivu i dalje učestvujemo u fingiranju teatarskog života u Srbiji?”

Podsetimo da je sličnu nedoumicu imala i Marijana Cvetković. Deluje da drugog zaključka o ovoj temi – nema.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Cenzura

12.septembar 2026. S.Ć.

Film Jasmile Žbanić je dobar za MoMu, ali ne i za direktorku Muzeja Jugoslavije

Bez obrazloženja, Gordana Vujović v.d. direktorka Muzeja Jugoslavije otkazala je prikazivanje filma Jasmile Žbanić „Blum – Gospodari svoje budućnosti“ na programu Leto u Muzeyu

59. Bitef

12.septembar 2026. Sonja Ćirić

Sutra počinje Bitef, karata ima

Od 13. do 20. septembra biće odigrano sedam predstava Bitefa. Rasprodate su karte za rusku, gruzijsku i tursku predstavu, a za ostale nisu

Ekspo 2027

11.septembar 2026. Sonja Ćirić

Sukob Ekspa i Ministarstva kulture zbog konkursa za kulturno stvaralaštvo

Ministar kulture Nikola Selaković zapretio je da će oboriti konkurs Ekspa za kulturno stvaralaštvo ukoliko podršku ne dobiju kandidati koje favorizuje Ministarstvo, tvrdi izvor „Vremena“ blizak jednom članu komisije, što je zakočilo objavljivanje rezultata konkursa

ne:Bitef

11.septembar 2026. Sonja Ćirić

Tim ne:Bitefa: Naš gerilski poduhvat je izvan dometa vlasti

Dužnost bitefovske zajednice je da kroz ne:Bitef pruži otpor kidnapovanju zvaničnog festivala, kažu u timu koji 20. septembra organizuje ne:Bitef sa gostima i temama koje smo navikli da viđamo na Bitefu

Srpski Oskar

11.septembar 2026. Sonja Ćirić

Zašto FCS nije objavio da je film „Izlet“ srpski kandidat za Oskara

Filmski centar Srbije je objavio, pa povukao vest da je film Izlet Nenada Pavlovića srpski kandidat za nagradu Oskar. Posle niza godina, nije izabran film koji priča o teškoj istoriji Srbije

Komentar
Veliki transparent Studenti pobeđuju ispred Narodne skupštine

Pregled nedelje

Padaj mržnjo i nepravdo

Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti

Filip Švarm
23. maj

Komentar

Rađanje građana iz duha republike

Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije

Ivan Milenković
Vučić

Komentar

Vučić sam protiv svih, ali stvarno

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe

Ivan Milenković
Vidi sve
Vreme 1862
Poslednje izdanje

Ova situacija

Srbija pred izborom Pretplati se
Špijuniranje studenata

Kad Veliki brat uzjaše Pegaza

Režim protiv naroda

Naprednjačka javno-privatna agencija

Portret savremenika: Hašim Tači

Presuda visokog rizika

Evropska krajnja desnica u službi Trampa i Putina

Probijanje vatrenog zida

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure