Unutar jugoslovenske televizijske mitologije, priča o sjedenju pred televizorom do jutra dugo se vezala skoro isključivo za legendarne mečeve Muhameda Alija. Kasnije, krajem osamdesetih počela su i „dežurstva“ zbog mečeva NBA lige, a 1994. godine zbog Svjetskog prvenstva u fudbalu u SAD-u bdjeli su oni koji su imali struje. Krajem devedesetih te tokom dvijehiljaditih, do dana današnjeg, kad se, kao, počelo činiti da će se i ovdje živjeti onako kako živi sav „normalan svet“, oni koji drže do sebe počeli su da ne spavaju u noćima kad se bira američki predsjednik, odnosno u onima kad se dodjeljuje Oskar. Novine i portali se onda sutradan raspišu o toaletama glumica, o duhovitim replikama pri primopredaji kipića, o dobitnicima i gubitnicima, kako se to kaže. Lakonska agencijska ovogodišnja „presuda“ veli da razloga za slavlje prvenstveno imaju filmovi 12 godina ropstva (zbog nagrade za najbolji film, ali i za najbolji adaptirani scenario i najbolju sporednu glumicu) te Gravitacija (ukupno sedam Oskara, uključujući i onaj za najbolju režiju); najveći pak gubitnik je film Američka prevara, s deset nominacija i niti jednom nagradom.
SEĆANJE NA ČIČA TOMU: Samo nekoliko sati uoči početka kalifornijske ceremonije, u Beogradu je, u okviru FEST-a, pred punim Sava centrom, prikazan film 12 godina ropstva. Oni koji su pravili program, odlično su tajmirali, imajući, reklo bi se, sjajan „osjećaj za feeling“ ukusa članova američke Akademije filmskih umjetnosti i nauka. Tako se nekoliko hiljada Beograđana u ponedjeljak ujutro teoretski moglo obradovati da su, eto, upravo sinoć pogledali najbolji film godine. Među prvim reakcijama „svjetske filmske javnosti“ na ovakvu odluku su uglavnom odobravanja; mnogi smatraju da je zaista pobijedio najbolji film. Film je, s jedne strane, zbilja dobro režiran, ima odlične glumce, priča je šokantna, a ipak istinita, tema je velika, gledalac se lako i brzo emotivno angažuje; sve je, čini se, tu. U najkraćem, Stiv Mekvin je filmovao memoarsku knjigu Solomona Nortapa o vlastitoj tragičnoj sudbini. Ovaj crni muzičar je sredinom devetnaestog vijeka živio u Saratogi, u saveznoj državi Njujork, kao slobodan čovjek, sa ženom i dvoje djece. Dvojica prevaranata ga namamljuju u zamku te ga prodaju u roblje, na američkom jugu. Slijedi dugi niz patnji i poniženja sve dok napokon – poslije dvanaest godina – Solomon opet ne bude slobodan. Na samom kraju on se ponovo susreće sa svojom porodicom, ali prije odjavne špice saznajemo da dvojica prevaranata koji su ga prodali u roblje nisu osuđeni. Nema katarze, nema prave emotivne satisfakcije. Još prije nego je film završio, palo mi je na pamet, samo dopola u šali, da bi odmah poslije 12 godina ropstva, bez pauze, trebalo prikazati Tarantinovu Đangovu osvetu; trebalo bi, makar na filmu, ispraviti svu tu silnu nepravdu. Sve što čovjek zna o ropstvu u Americi, od Čiča Tomine kolibe nadalje, gomilu onoga što zna o ljudskoj okrutnosti, o tome kolika đubrad ljudi mogu biti, o „zlu koje čine ljudi“, Mekvin je stavio u svoj film. On je mučan i efektan, gledaocu je često teško da neke scene uopšte gleda. Treba ljude suočiti sa zloćom, kažu neki kritičari, mislioci, analitičari. Ima nešto u tome, ali ima čini mi se nečega i u onoj rečenici Duška Trifunovića izrečenoj negdje oko dvijehiljadite, u valjda prvom njegovom poslijeratnom intervjuu za neki sarajevski medij. „Svaka priča o zlu je propaganda zla“ – tako je tada govorio Duško Trifunović. Mnogi su ga tada napadali, ismijavali ga i osuđivali, uz ideju da se time opravdava za nedostatak vlastitog literarnog angažmana za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Izdvojimo li, međutim, njegovu izjavu iz otrovnog lokalnog konteksta, ona zapravo formuliše misao vrlo sličnoj jednom od lajtmotiva romana Elizabet Kostelo južnoafričkog nobelovca Kucija. U odviše detaljnom prikazivanju sadizma i patnje zlo se često prije priziva, nego odbacuje, tako nekako kaže Kuci, uz upozorenje da je tako nešto opasno za čitaoca ili gledaoca, ali je još opasnije za autora. Ima nečeg mističnog i sujevjernog u takvom stavu, ali takođe i nečega sugestivnog i ubjedljivog. Ne znači to, naravno, da se umjetnost svodi na hepiendične feel good priče i da se umjetnošću isključivo, što bi se reklo rječnikom marketinške kampanje, širi dobrota. Bilo kako bilo, 12 godina ropstva izgleda kao film pravljen s namjerom da bude veliki film na veliku temu, film koji će da dobije Oskara, pa je, eto, Oskara i dobio.
SEĆANJE NA MAJORA TOMA: Među sedam Oskara koje je dobila Gravitacija Alfonsa Kuarona je i Oskar za najbolju muziku. Najveći problem Gravitacije je, međutim, to što taj film gledaocu mnogo slabije i manje uspješno pokušava prenijeti emociju koju savršeno prenosi Bouvijeva pjesma Space Oddity. Kuaron kao da je zapravo pravio malo labaviju ekranizaciju ove pjesme; sve je tu: i zemaljska kontrola, i svemirski brod, i plutanje po vakuumu (floating in a most peculiar way) i osjećanje da zvijezde izgledaju drukčije, da je Zemlja plava i da se ništa ne može uraditi. Film je tehnički napravljen besprijekorno, ali gledaoca za likove baš i nije previše briga. Priča je tanka i u nekom trenutku samo čekaš da se film završi. (Film traje jedva sat i po, a to osjećanje se začinje nedugo nakon prvih pola sata.) Ne tiče te se depresija astronautkinje Rajan Stoun (Sandra Bulok), ne zabavljaju te maniristične ohrabrujuće duhovitosti Mata Kovalskog (Džordž Kluni). Čini mi se da nije pretjerano reći da je Gravitacija zapravo najslabiji film Alfonsa Kuarona. Kao u ilustraciji one famozne Gombrovičeve dijagnoze o našem dobu, film je najgluplji baš kad pokušava da bude najmudriji. Gravitacija je trodimenzionalna self help slikovnica, sa prelijepim slikama i glupavim tekstom. Staviš, kao, one 3D naočari pa kad pada kamen, čini ti se da pada prema tebi. Čudna mi čuda. Viđene su takve stvari i u filmovima koji gledaoce i emotivno angažuju. Na kraju je na neki način i pravedno da film besprijekoran u tehničkom smislu dobije nagrade uglavnom u „tehničkim kategorijama“.
LAKOVERNE BUDALE I NEVERNE TOME: 2012. za mnoge je filmofile U dobru i u zlu predstavljao najprijatnije iznenađenje godine. Neka vrsta bizarnog miksa romantične komedije i drame o ljudima s psihičkim problemima, sa izvrsnim nastupima Bredlija Kupera i Dženifer Lorens, film je polučio veliki uspjeh i učinio da se od režisera Dejvida O. Rasela očekuju još bolje stvari. Samo godinu dana kasnije, Rasel je i te kako opravdao očekivanja. Američka prevara je meni lično najbolji od tri ovdje razmatrana filma, bolji i od 12 godina ropstva i od Gravitacije. To je film koji nudi najbolje od onog što Holivud jest i što treba da bude. Odnos Holivuda i evropskog umjetničkog filma (a ponekad i onog američkog nezavisnog) podsjeća zapravo na odnos romantizma i klasicizma, a prema onoj famoznoj gnomi što ih poredi sa sistolom i dijastolom ljudskog srca. Nekolicina najboljih evropskih filmova iz 2013. estetski i artistički je toliko superiorna prošlogodišnjoj holivudskoj produkciji da je to zapravo nemoguće i porediti. Američka prevara daje gledaocu nepretencioznu inteligentnu zabavu, priča priču o likovima koji su karakterno trodimenzionalni (sad ne govorimo o 3D očalama) i do kojih ti je stalo. Tu su opet Raselovi ljubimci Bredli Kuper i Dženifer Lorens, ali tu su i Kristijan Bejl i Ejmi Adams koji naposljetku pojedu i ovo dvoje i cijeli film. Bejl kakvog znamo iz sage o Betmenu ili iz Mašiniste, fizički je gotovo neprepoznatljiv. Kod takvih preobrazbi, nameće se poređenje sa De Nirom iz Razjarenog bika, ali ovdje to poređenje ima posebnu snagu. U Američkoj prevari, naime, De Niro ima efektnu cameo ulogu. Kad ju je snimao, on na setu uopšte nije prepoznao Bejla, mada se odranije poznaju. Nije ključ, međutim, u fizičkom preobražaju, nego u glumi, u ulaženju u lik, a Bejl je, što i ovaj film dokazuje, definitivno jedan od najboljih savremenih holivudskih glumaca. Ejmi Adams je pak uspjelo da bude više seksi od Dženifer Lorens, da bude seksi na način holivudskih diva iz starih vremena, a usred ove liberalne i permisivne epohe, da njena crvena kosa, kao u slavnoj pjesmi Silvije Plat, ali u drukčijem kontekstu „jede ljude kao zrak“. Njen seksipil zrači sa ekrana poput kakvog radioaktivnog elementa. A sam film je istovremeno priča nalik mnogima koje smo vidjeli i priča istovremeno posve jedinstvena; sjajan period piece smješten u sedamdesete i režiserska egzibicija. Kako to biva u filmovima o prevarama i prevarantima, postoje lakovjerne budale i pokoji nevjerni Toma, postoje dupla dna, i dupla dupla dna. A iz perspektive Srbije hic et nunc nije bez vraga da jednu od glavnih uloga u priči o političarskim lažima i korupciji ima jedan – šeik. Ostavivši Američku prevaru bez ijednog Oskara, Holivud kao da se pomalo odriče samog sebe, ali u lošem smislu. Nebitno zapravo, ali indikativno. Američka prevara ostaje film koji gledaoca ne vara, film koji je na svoj, izvorno holivudski, način veći od života.
