Darko Rundek je jedan od poslednjih aktivnih novotalasnih prvoboraca čiji se današnji angažman ne svodi na recikliranje pesama s početaka karijere. U okviru promocije poslednjeg albuma Mhm a–ha oh yeah da da sa svojim Kargo orkestrom, od 22. do 31. marta održaće mini turneju po Srbiji. Turneja pod nazivom „Svitanja“ počeće sa četiri beogradska nastupa u četiri različita koncertna prostora – Pozorištu na Terazijama, Studentskom kulturnom centru, Domu omladine i Domu sindikata, i nastaviće se gostovanjima u Pančevu, Novom Sadu, Zrenjaninu, Kragujevcu i Nišu. To je i povod ovom razgovoru.
„VREME„: Uoči turneje po Srbiji objavio si konkurs kojim si pozvao zainteresovane da napišu prikaz tvog poslednjeg albuma. (Nagrađeni radovi mogu se pročitati na adresi www.lpbgd.com). Zbog čega?
DARKO RUNDEK: Ta ideja zapravo nije moja. Došla je od Milje Vuković iz Long Playa koja radi na promociji ove turneje. Naime, nekada je i u Beogradu i u Zagrebu, u „Džuboksu“ i „Poletu“, bilo muzičkih kritičara koji su, ako bi se i mogli sporiti o njihovoj zbilja analitičnosti, ipak znali stvari staviti u određeni kontekst, svjetski ili lokalni, ili barem trendovski očitati ono što se događa na muzičkoj sceni. To je stvaralo izvjesnu energiju razumijevanja i koncentraciju na sadržaj onoga što smo radili, a što je bilo veoma važno za stvaranje čitavog Novog vala koji je do danas ostao kao jedan od najsvjetlijih momenata domaćeg roka i urbane kulture. Prisustvo tog tipa aktera na sceni kao što je muzička kritika je užasno važno. Svejedno da li autori stvaraju svoje kritičare ili obratno, ali bez obojice nešto tu fali – ili kritičari nemaju autore o kojima bi pisali, ili autori nemaju feedback koji će ih kritički ponukati da i prema sebi budu dovoljno strogi, i da napreduju. U Zagrebu toga danas nema, a imam dojam da je i ovdje isti slučaj. Nad tim ja znam često kukati, pa su se ovi ljudi dosjetili ove ideje, za koju mislim da je odlična, i ja sam je podržao. Zahvalan sam svima koji su se javili na konkurs.
Moguće da ni sama scena nije dovoljno inspirativna da bi izazvala potrebu za ozbiljnim promišljanjem i širom kulturološkom kontekstualizacijom.
Da. Moguće je da onaj dio scene kojem treba ta vrsta kritičkog promišljanja nije dovoljno socijalno relevantan i da je puno marginalniji nego što je bio tad.
Kad se osvrneš na pređeni put od skoro tri decenije na muzičkoj sceni, kako ti on danas izgleda?
Na tom putu su se zbrajala neka djela, pjesme i albumi, i on je u jednom bitnom smislu bio put traženja i suočavanja sa samim sobom. Na tom dijelu puta koji se zove songwriter ili singer, ja ne vidim neku bitnu razliku između mene sad i nekad, niti da se moja pozicija uopće promijenila. Čak i pjesme. Ruke su nastale ranih osamdesetih, Put u sumrak je čekao da bude objavljen više od 20 godina, a sasvim se lijepo uklapa u ono što radim danas. Nemam osjećaj da nešto napredujem, niti da sam bolji ili lošiji nego ranije. Nije bez veze kad kažu da je scena mjesto na koje se možeš navući kao na drogu, ali to je i jedno mjesto na kojem ne možeš lagati ni sebe ni druge. Čovjek koji nema tu vrstu poligona za ispitivanje vlastite iskrenosti prema sebi i drugima prikraćen je za jedan ozbiljan izazov, a to je da na tom mjestu moraš iskristalizirati jednu istinu, barem istinu tog trenutka. Taj strogi zakon doprinosi da se nešto u tebi iščisti, složi, bolje razumije. Pri tome još imaš osjećaj da služiš nečemu, da se tu prenosi neki sadržaj koji je više od pukog preživljavanja, i koji barem na trenutak može da dobije formu kojom komunicira s publikom.
Kako danas vidiš svoju poziciju, naročito s obzirom na to da, bar ovde, možeš da napuniš svaki prostor koji poželiš, iako u etru i nisi mnogo prisutan?
To je slično Tomu Vejtsu ili Niku Kejvu, koje isto nećeš puno čuti na radiju, ali svejedno gdje god da se pojave, ima zainteresovanih puno više nego što ih imam ja. Jer su se pretvorili u heroje koji simboliziraju nešto drugo.
Njihova ploča se drži kod kuće, ona se sluša za dušu, da bi se povratila energija drugačija od svakodnevne, i da bi se čovjek inspirirao za nešto u životu. A što se tiče mog ovdašnjeg statusa, tu igra puno stvari – i to što se u međuvremenu sa Jugoslavijom dogodilo, i to što sam među prvima iz Hrvatske došao u Beograd da sviram, i to što su neke pjesme kao Šejn ili Ay Carmela bile pjevane u nekim katarzičnim trenucima pobune u Srbiji, pa se desilo da ljudi sretnu čovjeka koji je te pjesme napisao, i da ih on ponovo sjeti na trenutke kad su bili jači, herojskiji. A tih ljudi ima više nego što bi to čovjek pomislio.
Ipak se baš tebi desilo da dobiješ batine usred Beograda. Nedavno se to isto desilo glumcu Nebojši Glogovcu u Zagrebu, zbog solidarnosti tamošnjeg navijača koji ga je napao sa sličnim fašistima odavde. Ustaše i četnici se vrlo dobro razumeju.
Pa sigurno da će i jedne i druge najviše iritirati oni koji ne prihvataju njihovu igru, više nego neko ko će im ići u kontru. Takvi misle da ih najviše ugrožava i uzrujava neko ko prema njihovoj igri nema nikakvog respekta, toliko da čak nije ni protiv, nego ih ne jebe pol posto.
Jesi li imao osećaj gorčine nakon toga?
Meni je prva briga bila da to ne bude povod za neke nove sukobe. Sad su oni našeg, pa ćemo mi njihovog… Fala bogu, nisam nešto strašno fizički nastradao. Nisam se ni krenuo tući sa njima, jer ja naprosto takvo što ne prihvaćam. Ne želim se s njima tuć. Ne priznajem to. I nisam zbog svega toga imao nikakvu specijalnu gorčinu, sem tuge zbog toga šta su ljudi u stanju uraditi iz neznanja i gluposti, skupljeni u hordu.
Odakle odluka da ovoga puta sviraš na različitim mestima u Beogradu?
Mene su zvali da kao gost dođem na prošli Bitef, i ja sam, da ne bih dolazio praznih ruku, došao sa Izabel i Đanijem, pa smo odsvirali dve svirke u klubu i na sceni Bitef teatra. Izabel je pokazala ono što radi sa Bahom upotrebljavajući elektronske pedale, i to je lijepo ispalo. Svirali smo „muziku na slušanje“, što je izraz koji mi se puno više dopada od uobičajenog „improvizacija“. E sad, ako sviraš „muziku na slušanje“, onda je važno i mjesto na kojem sviraš, koje te ponuka na ovamo ili onamo, jer nije isto kad sviraš u akustici crkve i akustici špajza. Ja sa Kargo orkestrom imam osnovni repertoar koji koristimo više kao napjeve nego kao aranžmane. Trudimo se da koncert ne bude puka egzekucija muzike, nego da se ona ponovo stvara na određenom mjestu i sa određenom publikom koja na licu mjesta reagira na ono što sviramo. To se na turnejama prirodno događa, ali u gradu u kojem postoji toliko publike kao što postoji u Beogradu, pokušaćemo predstaviti to što sada radimo, a što ljudi ne znaju da se i tako može. Nadam se da će neki ljudi doći i u Pozorište na Terazijama i u Dom sindikata, jer vidjeće dva prirodno različita koncerta, i možda otčitati nešto novo u tom prostoru razlike. Da smo svirali na jednom mjestu, bilo bi nam jednostavnije, ali ovo je, mislim, vrijednije, jer u zavisnosti od prostora u kojem se svira, u drugoj atmosferi, rađa se i drugi materijal. Na liniji obrane autentičnosti to je jedan od činova.
Nekada je rokenrol sa svojom energijom pobune nosio u sebi herojski kod, pojedinac protiv sistema, ali to je nekako izbledelo. Nije tu reč samo o nužnom pravilu žanra, nego protiv čega bi se neko u ovako razvaljenim društvima uopšte borio?
Da, dođeš u situaciju da ideš negacijom protiv negacije, što se u matematici automatski pretvara u pozitivni predznak. Danas, boriti se protiv autoriteta koji je totalno doveden u pitanje je neumjesno, jer taj autoritet ne može proizvesti energiju ni da ga rušiš, kad ga nema. Tako da bi, očito, po nekoj logici stav, koji bi bio suprotan onome što se danas zbiva, bio stav koji nešto afirmira, a ne negira. Album Ruke mislim da ima tu afirmativnu energiju, dok ovaj posljednji ima jedan aspekt koji je jači nego na Rukama, koji jednim dijelom ide protiv tog rasturenog ipak nekom energijom pobune. Ali generalno, danas ćeš vjerojatno više reagirati na nešto što afirmira neki sadržaj koji je integralniji, koji ide prema skupljanju i formiranju nečeg, umjesto ka destrukciji.
Čini mi se da je danas vrijeme okupljanja koje nije bazirano na nekim ideološkim projektima, lijevim ili desnim. Gledam u Francuskoj danas, pa ljevica i desnica su skoro iste. To su samo dvije političke garniture koje se smjenjuju u manje-više pravilnim vremenskim razmacima, i to što nude je sve sličnije i sličnije. Istovremeno, u toku je standardizacija svega i na svim nivoima, od toga da danas ulazeći u Zagreb ne znam više ulazim li u Minhen ili Lion, jer ću svuda vidjeti isto – od iste vrste arhitekture poslovnih prostora do predmeta za svakodnevnu upotrebu koji svuda isto izgledaju. I načini komunikacije se formiraju kroz iste američke ili meksičke serije, kroz koje se uspostavljaju modeli na osnovu kojih adolescenti uče kako će se zezati, i po kojima će se cure odjevati i šminkati, jednako u Sofiji i u Nju Orleansu. U svemu tome, moguće je povući nekakvu liniju između onih koji tu standardizaciju prihvataju kao takvu i pristaju na nju, i onih koji zauzimaju stav u kojem će se svaki put iznova pitati za svaki učinjeni korak. U borbi za autentičnost u odnosu na ovu standardizaciju se negdje danas stvara jedna realna fronta.
Da je neko pre dve i po decenije rekao da ćeš jednom počinjati album sa Eminom, teško da bi mu ko poverovao. Na Mhm a–ha oh yeah da da nalazi se još narodnih motiva, Kad si bila mala Mare pevaš na engleskom, tu su i citati Arsena Dedića, Džonija Štulića.
To je sve dio realnog materijala, zašto da ne. Lijepo je da se neke stvari vrate kao vrsta citata oko kojih ti jednom rečenicom ne rasplićeš samo ono što ona u okviru konteksta te pjesme znači, već i sve ono što ta asocijacija za sobom povlači. Tako samo obogaćuješ stvari. I Mala Mare se pojavljuje samo kao motiv koji tek zakovitla jednu pjesmu, pjesmu koja je sasvim druge prirode. Isto kao i Emina, koja je tu izbačena iz svog prirodnog prostora i bačena u neku drugu orbitu, kao pjesma, fragment sjećanja iz koga narasta jedna druga priča koja, istina, ima veze sa njom, ali ne formalno. Naime, od svih ovih novih emigranata, najtužnije je sresti Bosanca emigranta. Imao sam jedno divno iskustvo u Geteborgu prije nekoliko godina. Bio sam pozvan na jedan festival koji je imao kontekst vezan za ovaj naš rat, i tamo su se skupljale pare za izgradnju nekog doma kulture u kojem bi se pripadnici raznih plemena sretali. Tu su došli i ljudi iz jedne male zajednice Bosanaca izbjeglica koji tamo žive i koje su u prvoj fazi rata primali u skandinavske zemlje. U Geteborgu oni imaju svoj klub gdje se skupljaju, u kojem piće ima razumnu cijenu u odnosu na obične švedske birtije gdje je piće preskupo. Pozvali su nas da nakon nastupa dođemo tamo, a pripremili su i mali razglas ako nam baš bude došlo i da im malo sviramo. Mi smo na tom festivalu svirali nekih 45 minuta, pa smo ostali muzički neiživljeni, a onda smo otišli u taj klub gdje smo za tih pedesetak ljudi počeli da sviramo oko ponoći i bez stanke svirali do osam ujutru. Tolika je bila žeđ koju je trebalo utažiti. Ti ljudi su kulturno inkopatibilni sa švedskim kontekstom i totalno izolirani od okruženja u kojem žive, čije kodove nisu naučili niti ih oni privlače. Čuče tamo kao neki Indijanci u rezervatu, okruženi nečim sa čim ne ulaze ni u kakvu komunikaciju. A sve mladi ljudi, puni energije sa kojom ne znaju što bi… Ta Emina se može dovesti u vezu sa takvom jednom pričom, kao uvod u pjesmu U–Bahn o jednom emigrantu koji se zatekao u berlinskoj podzemnoj željeznici, a refren kaže, na francuskom, „U-Bahn nadlijeće Berlin“.
Sa tim postoji takođe zgodna anegdota. Pišem tu pjesmu, svoj doživljaj Berlina, završim je i krenem da radim jednu drugu. U njoj mi je trebalo otpjevati nešto na ruskom, i ja posegnem za jednom antologijom ruske poezije s početka XX stoljeća koja mi je bila pri ruci, i pošto imam melodiju u glavi, krenem da pjevam riječi prve pjesme iz knjige sa stranice koju sam nasumice otvorio. Završi se to, i ja se vratim da vidim što sam ja to uopće otpjevao, i vidim da je riječ o pjesmi iz 1910. i piše „Летаю в подземной над Берлине“. Isti stih kao u mojoj pjesmi. Pomislim, jebote, šta je sad ovo!? Nisam mogao vjerovati…
Čitav album je obeležen pričama o emigrantskoj i svakoj drugoj bezdomnosti. Emigrantske priče ne počivaju samo na činjenici geografske izmeštenosti, već i na socijalnoj i kulturnoj izmeštenosti iz sopstvenog emotivnog zavičaja. U našem lokalnom slučaju ta izmeštenost bi značila da si se rodio i emotivno formirao u jednoj velikoj državi, a sad živiš u maloj, ne samo geografski. Po svemu maloj, mentalno, kako god…
Ja danas živim u velikoj državi, Francuskoj, koja je velika država već dugo, ali tamo živim kao stranac i nemam potrebu da urastem u tamošnje tkivo. Tamo sam dobrovoljni stranac, što mi daje izvjestan odmak prema svemu. Ali isto tako kada dođem u Zagreb, koji je na istom mjestu kao što je bio i Zagreb iz kojeg sam otišao, i tamo sam isto tako izmješten. Imaš pravo. To nije samo pitanje veličine države, već i utiska koji imaš kad se nađeš u jednoj sredini.
Jednom si rekao da je i Novi talas izašao iz jednog kulturnog modela koji je proizlazio iz činjenice da su Jugoslavija, njen samoupravni socijalizam, nesvrstanost, kakvi god bili politički, u kulturnom smislu davali jednu vrstu samopouzdanja i osećaja ravnopravnosti sa ostatkom sveta. Sada su sve to male države, sa one strane granice imperije.
Dapače, ne samo ravnopravnosti, nego čak i kao avangarde. Nedavno sam imao turneju po Njemačkoj, i u Frajburgu sam poslije koncerta pričao sa ruskom spisateljicom Evgenijom Baum, koja je studirala u Beogradu i Zagrebu u vrijeme Jugoslavije. I veli kako joj je bilo lijepo na koncertu, i kako je u tome što smo radili osjetila i bila dirnuta nečim „jako slavenskim“, kako je rekla, nečim što se zapravo rijetko sreće u svijetu kojim dominira anglosaksonski duh. Pričali smo zatim o Jugoslaviji, i ona kaže kako je to bila lijepa zemlja i da je šteta što se raspala. Ja moram da priznam da kako inače uopće nisam nostalgičan tako nisam nostalgičan ni prema Jugoslaviji. Jugoslavija jeste bila zemlja koja je nekako prirodno tu nastala, zemlja južnih Slavena okružena drugim neslavenskim narodima, istorijski, kulturno i vjerski raznolika, ali očito historija nije dala vremena da se to iskristalizira. Uz to, nije postojala ravna linija kojom se napredovalo prema prožimanju naroda, već su se redovno periodično javljali snažni otpori toj ideji. Odrastajući i živeći u Hrvatskoj ja sam znao da je tamo cijelo vrijeme postojao otpor prema Jugoslaviji, i da su Hrvati koje sam oko sebe vidio imali dojam da žive u zemlji kojom dominiraju Srbi. Ja se vrlo dobro sjećam i Maspoka ’71, i sranja na Kosovu ’81, kada se hrvatski nacionalizam dizao. Srbi su vjerojatno trebali igrati pijemontsku ulogu u stvaranju neke buduće jugoslavenske nacije, ali nisu bili ni dovoljno brojni niti dovoljno spretni da to izvedu, a možda nisu imali ni dovoljno historijski datog vremena da to ostvare. Tako da ne mislim da se Jugoslavija mogla održati, jer se nije niti kulturološki ni politički dovoljno iskristalizirala. Pitanje je da li se Jugoslavija mogla održati i u nekim drugim ideološkim okvirima, nekomunističkim, ili u nekom drugom vremenu sa boljom perspektivom i u drugim okolnostima. Njen raspad je bio svezan i sa padom Berlinskog zida, i vremenom kada je, ekonomski, kapitalizam bio u punom zamahu. Danas kapitalizam nije ono što je bio prije 30 godina, niti igdje na svijetu ljudi imaju osjećaj prosperiteta i bolje budućnosti. Ali ne smatram da je sve to neki veliki problem. Mi i dalje živimo jedni kraj drugih, još uvijek govorimo isti jezik, dijelimo jedan prostor, a kako se u cijeloj Evropi granice lagano rastapaju, državni okviri za deset godina i neće biti naročito važni. Pustimo sad što je bilo. Nego hajde da vidimo šta se bolje može učiniti od ovoga što je pred nama.
Strukture pesama na poslednjem albumu uglavnom nemaju klasičnu pop formu, stihovi su rasuti, ali u nekima od njih kao da si kondenzovao značenja. Kao u stihu iz naslovne pesme albuma, u kojem kažeš na tragu rege mitologije „Vavilonu pripadamo„, ili u stihu „robovi robova nam pokazuju put„, što negde asocira na Bilalovu rečenicu „sinovi naših gospodara biće gospodari našim sinovima„.
Živim u Francuskoj, dakle u jednoj, kao, uzornoj demokraciji. A ona je totalno izgubila svaki temelj. To je smijurija. Cijela ta ideja takozvanog demokratskog poretka je da imaš masu koja bira, a koja po sebi nije obdarena mudrošću jer masa prirodno to ne može biti. Dok bi sa jedne strane trebalo da imaš neku vertikalu, piramidu koja vodi prema nečem što kondenzira svijest ili mudrost, ti imaš obratni proces. Unutar mase svaki za sebe može biti pametan dečko, ali kao masa su po definiciji takvi da traže da ih se vodi. Masa po svojim kriterijumima bira vođe, a oni su dizajnirani, po statističkim modelima, da ugode projekcijama i fantazmima mase, služeći zapravo gramzivcima i trgovcima. I tako dobijaš uspostavljenu obrnutu piramidu vrednosti.
A Vavilon?
Sad sam promijenio taj refren. Bilo mi je previše mračno. Na albumu je glasio „Babylon is where we belong“, a na koncertu ga pjevam kao pitanje. „Is Babylon where we belong?“
Pa pripadamo li Vavilonu?
Mi danas zaista živimo u Babilonu, onakvom kakvim ga je rege opisao. Ali je pitanje da li mu pripadamo. On po svim svojim formama jeste na vlasti, ali na razini individualnog ili male grupe, ti na njega ne moraš pristati. Sad, jebiga, ko je dovoljno hrabar, možda će naći put da se izvuče ispod njegove kape.