Berlinov zid

Skorašnje afere oko izdavačke kuće Službeni glasnik, sve ono što je zgodno sažeto u jedan novinski naslov („Niče, Prust, Bahtin, Pekić kao stara hartija“), učinile su da se skoro i ne piše o vrijednim novim naslovima koji pod egidom Službenog glasnika još uvijek izlaze ili su doskoro izlazili. Istini za volju, tu je (gotovo) bez izuzetka riječ o izdanjima koje su ranije pripremili urednici otjerani nakon dolaska Radoša Ljušića na čelo ove izdavačke kuće. Tako je, recimo, krajem prošle godine, mjesecima nakon prisilnog odlaska Branka Kukića iz Glasnika, objavljena još jedna u nizu sjajnih knjiga koje je on uredio: Ruski mislioci Isaije Berlina u prevodu Ivana Radosavljevića. Objavljivanje ove knjige nije u srpskoj javnosti, barem koliko sam primijetio, privuklo bilo kakvo zanimanje. A riječ je o knjizi koja zaslužuje veliku pažnju. Cinik bi rekao da bi ona trebala da bude interesantna čitaocima sa svih strana ideološkog fronta: rusofilima i „istočnjacima“ jer govori o ruskim misliocima, „zapadnjacima“, anglofilima i liberalima, jer ju je napisao Isaija Berlin, a „neutralnima“ – jer je odlična knjiga.

Šalu na stranu, u svakoj ozbiljnoj kulturi pojava (prevedene) knjige Isaije Berlina trebalo bi da bude događaj. Uostalom, Ruski mislioci i nisu prva Berlinova knjiga objavljena kod Službenog glasnika. Godinu-dvije ranije, isti izdavač objavio je Korene romantizma (u prevodu Branimira Gligorića), knjigu koja je doživela više izdanja.

OD BALTIKA DO TEMZE: Berlinova biografija je dobro poznata. Rođen je u Rigi 1909. godine. Današnji glavni grad Letonije tada se nalazio u carskoj Rusiji. Berlinov otac bio je imućni jevrejski industrijalac. Poslije revolucije, kad je malom Isaiji jedanaest godina, porodica Berlin se preseljava u London. Kao u onim kreacionističkim interpretacijama po kojima je planeta Zemlja na jedinom mjestu pogodnom za začetak života – da je malo bliža Suncu bila bi pretopla, da je malo dalja bila bi prehladna – Isaija Berlin stiže u London dovoljno mlad da postane pravi Englez, a dovoljno star da ostane blizak i srođen sa svojim istočnim korijenima i savršeno zavičajan unutar ruskog jezika. Školovao se u Oksfordu. Još od studentskih dana njegova karijera počinje da se odvija na neusporediv način. Druguje Berlin sa cijelom generacijom engleskih intelektualaca što će obilježiti istoriju dvadesetog vijeka, kao jako mlad čovjek piše jednu od čuvenijih i uticajnijih biografija Karla Marksa, a s početkom Drugog svjetskog rata počinje – mada ne baš sasvim džejmsbondovski – da radi u službi njenog veličanstva. Godine 1945. odlazi u SSSR i ta je posjeta postala legendarna. Njegovi susreti sa Borisom Pasternakom i naročito sa Anom Ahmatovom upisaće se ne samo u istoriju književnosti nego i u veliku istoriju.

Od pedesetih godina dvadesetog vijeka njegova se akademska karijera razvija sa obe strane Atlantskog okeana. Po riječima njegovog najslavnijeg biografa, to je vrijeme u kojem politika za njega ne predstavlja emancipacijsku aktivnost, nego tek nešto što mu je nužno. Onako kako on piše o slobodi i pravdi, ne piše više niko. Kraj pedesetih i početak šezdesetih vrijeme su njegove najveće slave. On je tada onaj koji hrabro iznosi da istina ne oslobađa ljude, a da ih sloboda ne čini uvijek boljim. Kasnih šezdesetih piše kako je prva obaveza svake politike da „izbjegne ekstreme patnje“. Tih godina polemiše nezaboravno sa Markuzeom i Hanom Arent. Pod stare dane mu se vjerovatno čini – kao u Krležinom nekrologu Titu – kako je „ostvario svoje ideale“. Dio toga bio je i pad Berlinskog zida. Činilo se, naime, kako je time liberalna demokratija nepovratno pobijedila totalitarizam. Isaija Berlin je umro početkom novembra 1997, prije tačno sedamnaest godina, kada valjda niko nije pomišljao da postoji mogućnost da se makar i na nekim drugim osnovama ponovo počne govoriti o hladnom ratu. Čitava gomila pisanija, uglavnom iz pera autora rođenih istočno od Beča, u tom je momentu još uvijek imala reputaciju što je počivala isključivo na dnevnopolitičkoj hladnoratovskoj auri. U nadolazećim godinama, kako se bude činilo da je hladni rat nepovratna prošlost, uslijediće tekstovi i konteksti što će da razotkriju političku suštinu sukoba koji su se nekom mogli činiti estetskim.

foto: ap photo

CIA, SNAJKA, CIA: Dvije godine nakon Berlinove smrti britanska autorka Fransis Stonor Saunders objavila je u domovini knjigu koja godinu dana kasnije izlazi i u Americi pod naslovom The Cultural Cold War: The CIA and the World of Arts and Letters. Trinaest godina kasnije beogradska izdavačka kuća Dosije studio objavila je knjigu u prevodu na srpski (Hladni rat u kulturi: CIA u svetu umetnosti i književnosti, prevela Nevena Mrđenović). Temeljno i studiozno Fransis Stonor Saunders u svojoj knjizi piše o nečemu o čemu se manje ili više otvoreno govorkalo još od 1967. godine, naime o činjenici da je CIA stajala ne samo iza Kongresa za slobodu kulture i niza publikacija pokrenutih pod njegovim kišobranom nego i da je znatan dio svojih fondova trošila na bitke na polju kulture. CIA je tako finansirala pokretanje i izlaženje četiri časopisa u četiri evropske zemlje (Encounter u Velikoj Britaniji, Tempo Presente u Italiji, Preuves u Francuskoj te Der Monat u Njemačkoj), kao što je finansirala i evropske turneje Luja Armstronga, Dizija Gilespija i drugih crnih muzičara da bi odbacila optužbe Sovjetskog Saveza zbog rasizma. CIA je – po riječima Fransis Stonor Saunders – „obavljala funkciju tajnog ministarstva kulture koje je imalo za cilj da Evropi nametne američke vrednosti, naročito u krugovima intelektualne levice koja joj je bila najdalja.“ (Tu ona, uostalom, samo parafrazira Džordža Kenana, jednog od arhitekata hladnog rata i svojevremenog Kenedijevog ambasadora u Beogradu, koji je jedanput primijetio kako Amerika nema ministarstvo kulture pa, eto, CIA ponekad mora da uleti.) Involviranost tajnih službi u svijet književnosti i umjetnosti postala je toliko opštepoznata da, recimo, predstavlja i seting za recentni roman Ijana Mekjuana Sweet Tooth, a i tretman Milovana Đilasa odnosno njegove reputacije na Zapadu u knjizi Konstante konvertitstva Mire Bogdanović ima veze sa ovim kontekstom. Važno je ovo pomenuti zato što je i neke od eseja od kojih će kasnije načiniti knjigu Ruski mislioci Isaija Berlin izvorno objavio u Encounteru. Danas se pouzdano zna da Berlin nije imao nikakvu direktnu vezu sa CIA-om ili britanskom tajnom službom, kao i da nije znao – makar je možda naslućivao – da CIA finansira Encounter u vrijeme dok je pisao za ovaj časopis. Godinama kasnije, Berlin je izjavio kako nema nikakav problem u sarađivanju sa bilo kojim časopisom koji otvoreno finansira Amerika – „ja sam proamerički i antisovjetski intelektualac“, kazao je doslovce – ali da mu jako mnogo smeta ako se pokaže da je medij koji iznova i iznova ponavlja kako je nezavisan biva ustvari finansiran od američke tajne službe. Majkl Ignjatijev tvrdi kako bi bilo vrlo nategnuto posmatrati Berlinove eseje o ruskim misliocima kao udarce u ideološkoj borbi, kao i doživljavati njegove političke eseje kao hladnoratovsku propagandu. Najgoru sličnost između fašizma i komunizma, ono zbog čega je prezirao i jedno i drugo, Berlin je prepoznao u „moralnom cinizmu“, odnosno u „njihovom zajedničkom preziru prema običnim ljudskim bićima“.

foto: ap photo

POBEDA I PORAZ: Iz te tačke zapravo, aksiološki dakle, a ne istorijski, vrijedi govoriti o Isaiji Berlinu i njegovoj aktuelnosti danas. Berlin je imao otpor prema ideologijama koje indoktriniraju ljude tako da oni odbace vjeru u svoj vlastiti sud i predaju se inerciji kolektivnog uma. U tom smislu, on nije bio utopista, nego politički realista, nije težio ka idealnom društvu, nego ka mogućem, a najmanje lošem. On je bio na strani zapadne liberalne demokratije i dobro je znao na kojoj je strani. Pad Berlinskog zida najjači je simbol pobjede njegove strane. Postoji, međutim, problem s pobjedama i to je ono o čemu često govori najbolja umjetnost i najveća filozofija. Pobjeda donosi aroganciju zbog koje pobjednik vrlo često postaje sve sličniji onome koga je porazio. Niče je pisao kako oni koji hoće da unište svog protivnika treba da pripaze da ga upravo time ne ovjekovječe u sebi. Toskanac koji je svoju vilu na Kapriju ostavio vladi Narodne Republike Kine dobro je znao da je sramota dobiti rat. A Dž. R. R. Tolkin, autor istovremeno najfantastičnijeg i najrealističnijeg romana dvadesetog vijeka, koliko god se javno protivio svakom dnevnopolitički alegorijskom iščitavanju Gospodara prstenova, u jednom pismu svom sinu Kristoferu za vrijeme Drugog svjetskog rata piše kako će pobjeda nad Sauronom uz pomoć Prstena od Ljudi i Hobita postepeno načiniti Orke, uz bojazan da će se pobijediti „s previše Orka na našoj strani“. Pobijedivši totalitarizme, ključne zemlje Zapada preuzele su, nažalost, na sebe sklonost ka „moralnom cinizmu“ i „preziru prema običnim ljudskim bićima“. Tu istu sklonost prečesto iskazuju i brojni intelektualci i javni radnici što sami sebe, čisto estradno, površno i pomodarski, krste antifašistima. Iz suštine njihovog djelovanja izbija, međutim, nešto potpuno suprotno. Istorijski, fašisti nikad nisu krili da su fašisti. Oni su se fašizmom ponosili, oni su sami sebe zvali fašistima. U vrijeme kad nigdje na svijetu nijedna relevantna politička snaga ne identifikuje sama sebe kao fašističku, u vrijeme kad ime fašizma egzistira isključivo na najužoj i najbizarnijoj margini, potencijalne nasljednike fašističke prakse prepoznaje se upravo po „preziru prema običnim ljudskim bićima“. Od takvih je Berlin sam sebe ograđivao simboličkim zidom. Oni koji su moralistički osuđivali to što su vlasti nekadašnjeg istočnog bloka vatrenim oružjem sprečavali svoje građane da pređu granicu i emigriraju, danas vatrenim oružjem i zidovima čvršćim od Berlinskog (makar i nevidljivijim) sprečavaju očajnike iz trećeg svijeta da pređu njihove granice. Blizak Hercenu po stavu da je smisao života zapravo život sam, Berlin je u jednom intervjuu kazao kako vjeruje da ne postoji ništa destruktivnije za ljudske živote od fanatičnog ubjeđenja da postoji savršen život, savršen način života (da ne kažem our way of life), a da iza tog ubjeđenja stoji neka politička ili vojna moć, dodavši malo zatim: „Vjerujem u borbu za, na najmanji mogući način, pristojno društvo.“ Fanatici su s druge strane Berlinovog zida.

foto: ap photo