U okviru Festivala javne istorije jedna od gošći bila je Ana Lovreković, koautorka knjige „Kartografija otpora: Zagreb 1941.-1945.“. Tekst Ane Lovreković „’Ti ne smiješ pasti’— Žene i zagrebačka partijska organizacija od 1941. do 1945.” između ostalog bavi se pitanjem broja žena u partiji, a potom i rada sa ženama tokom čitavog međuratnog perioda.
„Neposredno pre same okupacije Zagreba jedan deo aktivistkinja, koje su već imale iskustvo političkog rada u međuratnom periodu, koje su ili bile članice partije ili su bile delovi organizacija koje su usko sarađivale sa partijom, u decembru 1940. će započeti na organizovanju ženske organizacije u Zagrebu, odnosno počeće raditi na organizovanju zagrebačkog odbora Antifašističkog fronta žena (AFŽ)“, kaže za „Vreme“ autorka Ana Lovreković.
Nakon što dolazi do okupacije Zagreba, odnosno osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske (NDH), sve organizacije koje deluju na tom području bivaju zabranjene, pa tako i AFŽ što znači da radi ilegalno, kao i druge partijske organizacije.
„Budući da je Zagreb središte NDH to u praksi znači da je sama mogućnost ilegalnog rada na prostoru grada bila vrlo ograničena. Represija je bila izuzetno visoka i svaki angažman osobe koja se mogla povezati na bilo koji način ili sa partijom ili sa vanpartijskim organizacijama, je neprestano bila izložena opasnosti i vrlo često je dolazilo do hapšenja, mučenja, sprovođenaja u logore i, konačno, ubistava“, ukazuje Lovreković.
Dodaje da je zagrebački AFŽ od početka na neki način bio izložen i kritici centralnih organa AFŽ-a, a onda i kritici zagrebačke partijske organizacije.
Otpor nekada i danas
Kako je tema festivala otpor, kao i sam naziv knjige, našu sagovornicu pitamo kakav je bio otpor nekada, a kakav je danas?
Lovreković kaže da prvu stvar koju možemo razlikovati jeste da je antifašistički otpor tada bio usmeren direktno protiv fašizma.
„U tom trenutku imamo fašizam, a ono što danas gledamo je priča o fašizmu. Danas vrlo često postoje tendencije da se različiti oblici ograničavanja prava i nastojanja zatiranja prava, u prvom redu ženskih i LGBTQ prava, vrlo često nazivaju fašizmom pokučavajući podvući te neke istorijske paralele“, naglašava naša sagovornica.
Njoj se čini da nema potrebe za tim istorijskim paralelama u smislu pozicioniranja fašizma kao neprijatelja, ali da takođe danas postoje brojne feminističke organizacije koje nastoje da na neki način ožive istorijsko anifašističko organizovanje žena.
„Puno je važnije proučavati taj istorijski kontekst organizovanja žena kako bismo danas mogli nanovo videti političke pozicije koje nam mogu pomoći da osmislimo nekakve perspektive za budućnost, odnosno da stvorimo neku vrstu savremene politike koja će polaziti od istih temelja kao i onda, ali koja će zapravo biti prilagođena problemima sa kojima se danas suočavamo“, ukazuje Lovreković.
Davno izboreno pravo i dalje ne postoji
Dalje kaže da te otpore razlikuje što je proces emancipacije u vreme Drugog svetskog rata bio na neki način u razvoju. Ipak, nastavlja naša sagovornica, danas i kroz period druge Jugoslavije sam proces emancipacije se prilično realizovao.
„Ali, danas smo suočeni sa tim da su brojna prava koja su izborena kroz učešće žena u Drugom svetskom ratu, kao na primer pravo na pobačaj, u prvoj liniji napada gde su žene prisiljene da brane to davno izboreno pravo“, naglašava Lovreković.
Zato ne smemo stati na tome da je to davno izboreno pravo jer od toga nemamo ništa, te je na nama da aktivno radimo na progresu prava.
Lovreković zaključuje da je na nama da razmislimo u smeru progresivnih rešenja koje bi, recimo, ovo pravo učinilo dostupnim svim ženama.
