U Srbiji je daljinsko grejanje dobro poznat tehnički sistem, prisutan u oko 60 gradova i opština.
Međutim, sasvim je drugačija situacija sa sistemima daljinskog hlađenja – koji ne samo da ne postoje u našoj zemlji, već su i kao pojam nepoznati velikom delu javnosti. To je šteta, jer u gusto naseljenim urbanim sredinama daljinsko hlađenje može biti odlično rešenje za stambene i komercijalne prostore sa rastućim energetskim potrebama u svetlu klimatskih promena, piše Klima 101.
Efikasnost sistema daljinskog hlađenja je pet do 10 puta veća od efikasnosti split sistema.
Iskustva gradova koji primenjuju daljinsko hlađenje pokazuju da je temperatura u gradu tokom letnjih meseci niža za jedan do dva stepena Celzijusa u poređenju sa situacijom kada se koriste split sistemi, što je posebno važno za potencijalno najveće sisteme u Srbiji, kao što su Beograd ili Novi Sad.
Sistemi daljinskog hlađenja poseduju čitav niz prednosti, kako za društvo, tako i za vlasnike nekretnina i korisnike, kao i za pružaoce energetskih usluga.
Između ostalog, ovakvi sistemi su pogodni po životnu sredinu: ne utiču na lokalno zagrevanje vazduha i stvaranje toplotnih ostrva, nema buke kod korisnika, a njihova upotreba smanjuje emisije CO₂ i upotrebu štetnih rashladnih gasova kao što su hlorofluorougljenici (HFC) i hidrohlorofluorougljenici (HCFC), koji su u širokoj upotrebi u tradicionalnim sistemima hlađenja.
Oni su i ekonomičnije rešenje za vlasnike i korisnike nekretnina – nude niže troškove eksploatacije u poređenju sa alternativama kao što je lokalno hlađenje split sistemima, zatim jasnu strukturu troškova, pouzdanu uslugu, fleksibilno prilagođavanje isporuke potražnji, ali i uštedu prostora, veću arhitektonsku slobodu i kvalitet… Ovo su posebno važni faktori s obzirom na nova (i teško ostvariva) ograničenja u postavljanju klima uređaja.
Daljinsko hlađenje u Evropi
Rashladno postrojenje (RP) proizvodi rashlađenu vodu za pružanje usluga hlađenja. Ono uključuje rashladne uređaje, rashladne tornjeve, pumpne stanice, kao i druge pomoćne sisteme.
Nedovoljno je iskorišćeno rešenje i to ne samo u Srbiji. Daljinsko hlađenje ni u Evropi još uvek nije dovoljno razvijeno.
Švedska ima najveću mrežu daljinskog hlađenja među evropskim zemljama, sa instaliranim kapacitetom od 5,7 GW. Trenutno, sistemi daljinskog hlađenja funkcionišu u 36 većih gradova širom Švedske. Sistem daljinskog hlađenja instaliran u Stokholmu je najveći i obuhvata 50 odsto ukupne prodaje rashladne energije u Švedskoj.
Mreže u Francuskoj razvijene su u većim gradskim područjima, uključujući Pariz i njegova predgrađa, Marsej, Grenobl, Tuluz, Bordo i Monpelje.
U Evropskoj uniji ne postoji specifično zakonodavstvo u vezi sa daljinskim hlađenjem, niti poseban institucionalni okvir za razvoj i rad sistema daljinskog hlađenja. Tržišta daljinskog grejanja i hlađenja, kao i regulatorni okviri, razmatraju grejanje i hlađenje integralno.
Osnovna ideja uvođenja sistema daljinskog hlađenja u Srbiji trebalo bi da bude povezana sa korišćenjem lokalno dostupnih izvora energije (otpadna toplota, hladna voda iz reka i jezara, industrijska otpadna toplota), koji bi inače ostali neiskorišćeni.
Na primer, planirana izgradnja novih stambenih kompleksa na Adi Huji i Makišu u Beogradu, koji se nalaze u blizini reka Dunava i Save, otvara mogućnost razmatranja uvođenja sistema daljinskog hlađenja već u ranim fazama projektovanja i planiranja.
Izvor: Klima 101