
AIK banka
Nova era poslovanja najveće domaće privatne banke
Često se kaže da je jedina konstanta promena i to se početkom ove godine, još jednom potvrdilo na bankarskom tržištu Srbije kada je uspešno završeno spajanje dva bankarska brenda u AikBank
foto: fonet / dragan antonić
Kako izgledaju odgovori šefa države novinarima nezavisnih medija? Najjednostavnija ilustracija: novinar "nepodobnog" medija postavi Vučiću, na primer, pitanje: "Koliko je sati?" A on će onda odgovoriti sa: "Vi dobro znate koliko je sati, ali su vas Đilas i Šolak nagovorili da me to pitate, jer oni su lopovi koji dobro znaju koliko je sati. Ali kad me već pitate, da vam odgovorim: krajnje je vreme da ta dvojica tajkuna koja su opljačkala Srbiju budu u zatvoru, privedeni ’poznaniju prava’."
Jedino što novinar nekog nezavisnog medija može da dobije kao odgovor na pitanje na konferenciji za medije predsednika Srbije jeste kontrapitanje, parafraziramo, kao u vicevima iz vremena socijalizma: A šta je radila sestra od tetke vaše babe 1943. godine, s kim je bila?
Spontana pitanja
Kako to izgleda u praksi? Služba predsednika Srbije za odnose sa medijima uredno pošalje formalni poziv redakcijama za konferenciju za medije; uvek se, naravno, naglasi da treba doći bar pola sata ili sat ranije, „zbog neophodnih priprema“. Kada dođu, svi novinari ljubazno budu primljeni, ali tek posle neophodnih kontradiverzionih pregleda, urađenih krajnje korektno i bez nepotrebnih cepidlačenja. A onda kreće „igranka“… Naime, Aleksandar Vučić uvek ima spreman odgovor posle polusatnog monologa, gde napada neimenovane neprijatelje i na to ukazuje „poštovanim građanima Srbije“. Kada završi, redovno kaže: „Ako imate neka pitanja“…
I gle čuda, mikrofon se u tom trenutku obično nađe kod novinara navodno blagopočivšeg, a realno i te kako živućeg Tanjuga koji ga „iznenadi“ pitanjem.
Dakle, na poslednjoj Vučićevoj konferenciji novinar Tanjuga „spontano“ pita o optužbama opozicije – uz neizbežno pominjanje Dragana Đilasa – o poslovanju valjevskog „Krušika“, a Vučić još „spontanije“ izvlači papir i počne da nabraja cifre.
„Spontana“ je priča i kad, recimo, Vučićeva savetnica za medije Suzana Vasiljević kaže da „predsednik, nažalost, zbog preuzetih obaveza, ima vremena da odgovori na samo dva pitanja“. A mikrofoni su, opet „spontano“, u rukama novinara Tanjuga i Pinka. Tada se Studio B, kao prvoborac veličanja Vučićevog lika i dela, oseti kao zapostavljen i bačen u drugi plan. Posebno se zapostavljenima osećaju i novinari koji rade u raznoraznim „informerima“: dođu sa pitanjima koja im pošalju vlasnici listova, sriču ih napamet, u sebi se preslišavaju, a onda im Suzana Vasiljević omogući pristup mikrofonu. A i kad im omogući, ti mladi ljudi su uglavnom bezimeni jer njihovi izveštaji izlaze potpisani sa E.I. (ekipa „Informera“), E.A. (ekipa „Aloa“) ili S.T. („Srpski telegraf“). I kada se posle tih „spontanih“ pitanja ostavi prostor za još poneko, odmah uleće Studio B, posle njega RTS (Vučić nešto ne ceni javni servis), potom razni „slobodni novinari, i tek na kraju, ako ostane vremena zbog ranije preuzetih obaveza predsednika, dolaze na red i „nepodobni“ novinari iz N1 ili „Insajdera“.
Tada nastaje zamešateljstvo jer Vučić na svako pitanje odgovara kontrapitanjem, u stilu „znam ja šta biste vi hteli“. Pogotovo ako je mikrofon, na primer, u rukama novinarke Irene Stević. Ovu mlađu koleginicu autor ovog teksta je, igrom slučaja, upoznao na konferenciji za štampu Srpske radikalne stranke na kojoj je govorio njen tadašnji generalni sekretar Aleksandar Vučić. Kad mu je Irena Stević postavila pitanje, članovi stranke, koji su tu sedeli zbog kamera da bi se snimilo kako je konferencija posećena, počeli su da joj prete i da je psuju. Potpisnik ovih redova je reagovao i prekinuo konferenciju, pitajući Vučića zašto to dozvoljava. On se uljudno izvinio i zatražio da ti radikalski „junaci“ odmah napuste prostoriju. Niko se, naravno, nije javio niti izašao. Takav manir je i danas u SNS-u. A novinaru koji se suprotstavi ti isti znaju dobaciti da ga čekaju ispred zgrade kako bi mu nešto „objasnili“. Novinar je čekao, oni se nisu pojavili… Nažalost, mlađi novinari su naučeni da moraju da ćute i trpe: njima je i odlazak na konferenciju za štampu događaj, gde još da se zameraju govornicima.
A da pitam ja vas
Inače, Vučićevo obraćanje na otvaranju bulevara u naselju Beograd na vodi ostaće upamćeno po njegovom dijalogu i polemici sa novinarem N1 Miodragom Soviljem. Čak su i razni bezbednosni analitičari na raznoraznim pinkovima i informerima tvrdili da je on primicanjem ekrana mobilnog telefona predsedniku Srbije pred oči ugrozio njegovu bezbednost. Oni koji su pomnije gledali snimke, a radi se o profesionalcima iz sektora bezbednosti, odmah su ukazali na jednu stvar – postoji diktafon koji je uvek Vučiću ispred usta, a drži ga gospođa Ranka Čičak (78), žena koja radi za neki sajt, naslednik prvog tabloida u modernoj Srbiji, „Balkan ekspresa“, koji je sama utemeljila. I „poštovana Ranka“, kako je oslovljava Vučić a koja iz nekog svog privatnog razloga vodi rat sa predsednikom opštine Stari grad Markom Bastaćem, priupita svojevremeno Vučića: „Predsedniče, šta ćemo mi ako oni pobede?“ Ali Ranka nije instruisana, ona postavlja pitanja po svom nahođenju, isto kao i glavna urednica prištinskog „Jedinstva“, koja u tome ume često da poremeti koncepciju onih koji su osmislili Vučićevo obraćanje naciji.
Postoji tačno određen redosled za postavljanje pitanja na konferencijama za medije predsednika Srbije. Tu se vidi i kakvu važnost neka redakcija ima za vlast, ali i po pojedinim izveštačima koji se trude da upamte pitanja poslana im SMS-om ili mejlom. To ponekad dovodi i do tragikomičnih scena. Na primer, kad novinarka počne sa pitanjem „iz glave“ pa, pošto ga nije upamtila do kraja, digne i iščita pitanje koje joj je prosleđeno da postavi predsedniku. Međutim, ima primera da pojedini izveštači iz režimskih ili pararežimskih medija, kao što su Pink i Tanjug, pitanja postavljaju nonšalantno jer sebe smatraju delom vlasti i tada ogorčeno pominju imena Đilasa i ostalih opozicionih lidera. Ta ostrašćenost je došla dotle da je Vučić pre nekoliko godina, na otvaranju neke deonice pruge, morao da opomene novinara Pinka rečima: „Dacoviću, smiri se!“, kada je ovaj počeo pitanje na sledeći način: „Izdajnik Saša Janković i ostali…“
Vučić, naravno, ima vremena i navodne želje da odgovara i na pitanja medija koji nisu režimski, bez obzira na to što Suzana Vasiljević kaže: „Predsednik ima ranije ugovorene obaveze.“ Poslednji put on je rekao: „Nemam obaveze, ali umoran sam.“ A kako izgledaju ti odgovori? Najjednostavnija ilustracija: novinar „nepodobnog“ medija postavi, na primer, Vučiću pitanje: „Koliko je sati?“ A on će onda odgovoriti sa: „Vi dobro znate koliko je sati, ali su vas Đilas i Šolak nagovorili da me to pitate, jer oni su lopovi koji dobro znaju koliko je sati. Ali kad me već pitate, da vam odgovorim: krajnje je vreme da ta dvojica tajkuna koja su opljačkala Srbiju budu u zatvoru, privedeni ’poznaniju prava’.“
I na kraju, novinarska solidarnost – šta to beše? Mladi koji danas rade u medijima ne smeju praktično ni da postave pitanje nekom funkcioneru. Na sve se cokće ili koluta očima. Zašto? Pa zato jer je većina njihovih urednika potekla iz tog miljea, „klimaj glavom i ćuti“. Dovoljno je pogledati one iz sveta novinarstva koji svako jutro od 07:00 defiluju po studijima televizija sa nacionalnom frekvencijom.
Na otvaranju bulevara kroz naselje Beograd na vodi autor ovog teksta je na kraju, kad su se svi izredali, a znajući da mu zbog decenija profesionalnog „pokrivanja“ aktivnosti stranaka Vučić neće uskratiti odgovor, pitao predsednika Srbije o samom događaju: zašto je strana privatna firma zbog toga onemogućila građanima Ustavom zagarantovanu slobodu kretanja? Odmah su se iza našle pristalice SNS-a, „slučajni prolaznici“ koji su me napali psovkama i uvredama. A Vučić odmah kaže: „Ne dirajte Davora, Davor je dobar čovek.“ Svakom je sve jasno.

Često se kaže da je jedina konstanta promena i to se početkom ove godine, još jednom potvrdilo na bankarskom tržištu Srbije kada je uspešno završeno spajanje dva bankarska brenda u AikBank

Ostvarimo puni potencijal žena za dobrobit celog društva

Kompanija Lidl pokrenula je prvu internacionalnu kampanju pod sloganom “Lidl. Isplati se.”. Ovim potezom, ide korak dalje u izgradnji svog globalnog identiteta – prevazilazeći prepoznatljiv odnos povoljnih cena i visokog kvaliteta, otvarajući širu priču o kvalitetu, poverenju i emocionalnoj vrednosti koju donosi potrošačima. Na domaćem tržištu, Lidl je već godinama među omiljenim trgovinskim lancima, i sa više od 80 prodavnica širom Srbije, potrošači ga doživljavaju ne samo kao pouzdan izbor za svakodnevnu kupovinu, već i kao brend koji iz godine u godinu potvrđuje da je njihov partner u svakodnevnom životu

Nakon nezaboravne godine u evropskom fudbalu, Lidl sa nestrpljenjem iščekuje nastavak partnerstva kao zvanični partner UEFA Lige Evrope i UEFA Lige Konferencija i u sezoni 2025/26.

U sremačkom selu Klenak, među plodnim poljima i ušorenim kućama, nalazi se jedno domaćinstvo koje je uspelo da spoji tradiciju i savremenu poljoprivredu. Porodica Rajčević iz ovog sela već godinama uspešno uzgaja lubenice, a danas su najveći pojedinačni snabdevač lubenicama za Lidl u Srbiji. Njihova priča je priča o predanosti, znanju, domaćinskom pristupu i viziji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve