Milo Đukanović

Hvala Nataša, želio bih na početku da se zahvalim Građanskom savezu Srbije na jednoj veoma korisnoj i veoma aktuelnoj inicijativi. Takođe i svima vama, dame i gospodo, koji pokazujete interesovanja da učestvujete u aktivnom ili pasivnom statusu u razgovoru na ovu, po meni, veoma značajnu temu.

Nakon ovih veoma zanimljivih izlaganja mislim da je donekle sužen prostor za originalnost, i slušajući a sa druge strane razmišljajući opet koji su to uglovi ovog pitanja koje bi valjalo osvijetliti kroz moje učešće u diskusiji, opredelio sam se da vam saopštim dva aspekta ovog pitanja. Jedan se tiče Crne Gore, drugi se tiče regionalnog ugla gledanja na pitanje odnosa Srbije i Crne Gore i inplikacija tog odnosa na stabilnost i evropsku perspektivu regiona.

Bez obzira na to što vjerujem da ljudima koji su prisutni danas u ovoj sali nije potrebno detaljnije pojašnjavati situaciju u Crnoj Gori i ono što su njeni strateški planovi za budućnost, vjerujem da je živeći u ovoj katkada zaglušujućoj galami koja se stvara iz određenih političkih i medijskih krugova moguće da se zamagli i ono što je suština interesa državne politike Crne Gore, i upravo zato samo nekoliko rečenica na tu temu. Crna Gora već nekoliko posljednjih godina živi u uslovima i političke stabilnosti. Kažem i političke jer za razliku od drugih na prostorima bivše Jugoslavije Crna Gora je onaj dio ili ona Republika na čijoj se teritoriji na njenu sreću nije ratovalo i koja je u tih teških deceniju i po uspjela da sačuva mir, da sačuva živote svojih građana, da sačuva materijalna dobra i da u vrtlogu nacionalnih i vjerskih ratova na Balkanu pokaže da je multietnički model moguć i da on predstavlja budućnost života u ovom dijelu Evrope. Međutim, naravno, o političkoj stabilnosti nijesmo mogli ni misliti u takvom okruženju i zbog toga sam želio na početku da naglasim tu kapitalnu novinu sa kojom živimo nekoliko godina, to je politička stabilnost. Politička stabilnost nam je pomogla da se cijelošću svoje pažnje, energije i pameti usredsredimo na ostvarivanje onoga što su strateški državni interesi. Simbolički te strateške državne interese mogli bismo nazvati članstvo u Evropskoj uniji i članstvo u NATO-u. Kažem simbolički da ne bih detaljisao koji je to sistem vrednosti koji želimo da izgradimo i koji bi nam obezbijedio mjesto u takvom društvu. Ja zaista mislim da je manje važna sama pripadnost nekoj integraciji, da je još manje važno sada govoriti o tome koji će to datum biti. Iz ovako definisanih strateških državnih interesa, izvukli smo ono što su prioriteti vladine politike, na čijem se čelu nalazim posljednje dvije godine – obnovljeno posljednje dvije godine. To su tri grupe pitanja: Prvo je kroz sveobuhvatne reforme izgraditi politički, bezbjednosni i ekonomski sistem, koji će nas učiniti kompatibilnim dijelom evropskog sistema. Mislim da na tom putu dobro radimo, činjenica je da smo u posljednje dvije godine usvojili oko sto trideset novih zakona, od kojih su mnogi sistemskog karaktera, da smo veoma puno radili na njihovoj implementaciji, na izgradnji novih institucija, na snaženju kapaciteta koji treba da opsluže te nove i obnovljene institucije. To govori da Crna Gora polako ali sigurno dobija sistem kompatibilan evropskom. Drugi naš prioritet jeste da obezbjedimo ekonomsku održivost Crne Gore i dobru valorizaciju naših komparativnih prednosti, naših ekonomskih potencijala koji će nam obezbjediti da naši građani mogu živjeti standardom primjerenim dvadeset i prvom vijeku i životu u razvijenoj Evropi. Da bismo iskoristili svoje potencijale, morali smo naravno prije svega obezbjediti investicije. Da bismo došli do investicija, bilo je potrebno ustanoviti makroekonomsku stabilnost Crne Gore. Da bi nam investitori vjerovali, moraju najprije prepoznati Crnu Goru kao ekonomski stabilan prostor. Na kraju 2004. godine vlada je konstatovala da smo mi došli do makroekonomske stabilnosti. Nije najvažnije što je to vlada konstatovala, bio sam u prilici da ovih dana pročitam ocjene iz vrlo relevantnih međunarodnih krugova koji Crnu Goru prepoznaju kao politički i makroekonomski stabilan prostor, najstabilniji u novijoj istoriji. U ovom trenutku, dakle, najstabilniji u novijoj našoj istoriji. Dovoljno je reći da imamo stabilan rast JDP-a zaposlenosti i izvoza, da su inflacija i budžetski deficit na nivou Euro zone. Prema tome, mislim da je to veoma dobra poruka inoinvesticionoj javnosti koja se sve intenzivnije zanima da sa Vladom Crne Gore podijeli teret investiranja u obezbjeđivanje dobre valorizacije onoga što su naši resursi. Razumije se, prije svega, naši resursi su turizam i usluge, ali do valorizacije toga treba doći kroz razvoj infrastrukture i to je ono na šta je vlada prevashodno skoncentrisana. Mislim da na tom planu radimo dosta važnih poslova koji će u znatnoj mjeri biti finalizirani u toku 2005. godine.

I treće pitanje jeste pitanje regulisanja dugoročno stabilnih odnosa sa Srbijom. Naravno, oko ovog pitanja ima najviše manipulacija u domaćoj i inostranoj javnosti. Jedni nam prigovaraju naše zalaganje za nezavisnost, kao optimalan model definisanja odnosa sa Srbijom na koji bi se mogao nadgraditi i model dviju nezavisnih država. Dakle, mnogi nam prigovaraju da to radimo sa pobudom zakasnjelog nacionalnog romantizma. Uvjeravam vas da nije tako. Da smo nacionalni romantici, imali smo kada da ispoljimo takvu sklonost tokom ovih posljednjih petnaest godina, a nismo. Drugi kažu da to radimo zbog negativnog stava prema Srbiji. Ni slučajno. Imamo najpozitivniji odnos prema Srbiji, imamo svijest o bliskosti sa Srbijom i sa srpskim narodom i želimo da tu bliskost odnjegujemo, neću da kažem na dug rok, želimo da tu bliskost odnjegujemo zauvijek. I treće, prigovaraju nam da predlažemo takvo rješenje, ne razumjevši logiku evropskih integracija, što je, opet, pogrešan i površan pristup. Upravo razumjevajući logiku evropskih integracija želimo da dođemo do jedne zdrave osnove sa koje je moguće krenuti u nove integracije evropskog tipa u regionu Zapadnog Balkana. Nama se čini da je to moguće tek kada se proces disolucije eks-Jugoslavije logično okonča nezavisnošću i međunarodno pravnim subjektivitetom i Srbije i Crne Gore, kada, dakle, i mi stanemo na zdravu osnovu i odatle krenemo u integracije primjerene evropskim integracijama. Dakle, ako već svi ovi prigovori na koje sam ukazao nisu tačni, nisu zasnovani, postavlja se pitanje šta je motiv koji nas zapravo opredjeljuje da upravo ovo predložimo. To je naša potreba da preuzmemo punu odgovornost za svoju evropsku budućnost. Mi želimo punu odgovornost za svoju evropsku budućnost i mi mislimo da ta odgovornost pripada i Srbiji za njenu evropsku budućnost. Isto tako, vjerujemo da će Srbija bolje brinuti brigu o svojoj evropskoj budućnosti ukoliko ne bude brinula brigu i o Crnoj Gori i o drugima u regionu, nego ukoliko se cijelošću svoje mudrosti, svoje energije, svoje pažnje koncentriše na pitanje svoje evropske budućnosti. Dakle, naše je uvjerenje da ni nama ni Srbiji ne trebaju neke, da kažem, iskonstruisane i evidentno nefunkcionalne institucije koje bi zakamuflirale odgovornost, da kažem onu izvornu odgovornost izabranih predstavnika građana Srbije i građana Crne Gore da vode društvo Srbije i društvo Crne Gore ka svojim evropskim i svojim evroatlantskim odredištima. Mi mislimo da tu odgovornost treba da preuzmemo u cijelosti i vjerujemo da ćemo na taj način brže dosegnuti te naše ciljeve. Crna Gora, dakle, misli da može to što hoće. Znači, mislimo da imamo reformski kapacitet, mislimo da možemo da obezbjedimo ekonomsku održivost i da nama pripada odgovornost za evropsku budućnost Crne Gore.

I sada prelazim na drugi aspekt.

Kada govorimo sa predstavnicima međunarodne zajednice, o njihovim interesima u ovom regionu, onda bez izuzetka možemo čuti sljedeće: interes međunarodne zajednice na Balkanu jeste stabilnost kao preduslov međunarodne integracije Zapadnog Balkana. Kada to prihvatimo, dakle, kao nespornu činjenicu, onda moramo, logično, sebi da postavimo pitanje šta su pretpostavke dosezanja stabilnosti kao preduslova evropske budućnosti. Možemo na površini identifikovati dva otvorena pitanja: jedno je pitanje Kosova, kao prevashodno bezbjednosno pitanje. I drugo otvoreno pitanje, pitanje odnosa Srbije i Crne Gore, ne kao bezbjednosno, ja ga uijvek tretiram kao demokratsko i kao razvojno pitanje. Ja sam uvjeren da to pitanje više nikada ne može dovesti do nestabilnosti, niti u Srbiji niti u Crnoj Gori niti u međusobnim odnosima, a ponajmanje da može dovesti do bezbjednosnih komplikacija u regionu. Mislim da su ta vremena prošla zajedno sa odlaskom Miloševićevog režima.

Ali, ako mi dozvolite da izvedem jednu tezu, koja naravno može biti diskutabilna, ali u čiju sam ispravnost lično uvjeren, dakle, iza ovako postavljenog stanja stvari, po dva preostala pitanja o regionu Zapadnog Balkana, čini mi se da suštinska dijagnoza upućuje na jedno esencijalno pitanje iz kojeg se generišu i ova dva pitanja. To esencijalno pitanje jeste pitanje demokratske stabilnosti i evropske orijentacije Srbije. Dakle, moje uvjerenje je da kada bi Srbija bila demokratski stabilna i kada bi bila nesporno evropski orijentisana, problema u odnosima sa Crnom Gorom ne bi bilo, u to sam uvjeren, a siguran sam da bi i jedan problem koji bi svakako postojao, a to je problem Kosova, bio ipak neuporedivo lakše rješiv nego što to danas izgleda.

Ako je ta moja dijagnoza tačna, onda bih analizu napravio na sljedeći način: po mom uvjerenju, danas se na političkoj sceni Srbije još uvijek oštro rvu dvije politike. Jedna politika koja je i dalje opsjednuta nacionalizmom, manijom, lažnom istorijom, a koja Srbiju želi da prikuje za dno i koja Srbiji ne dozvoljava da krene putem svog evropskog prosperiteta. I druga politika koja upravo u tim evropskim integracijama vidi budućnost za Srbiju. Možda kada bih sada sebi dozvolio još veću otvorenost, a opet rizikujući, jer na to gledam sa najmanje distance, ali ipak sa distance i izvan Srbije, rekao bih da se plašim da je ova, proevropska politika Srbije, kako danas stvari stoje u Srbiji, u izvjesnoj defanzivi. Rekao bih da je ono što je Đinđićevo političko nasljeđe u Srbiji, danas u defanzivi prema ovim nacionalističkim krugovima. Konačno, dozvolićete da bez neodgovornih pretpostavki to možemo izvesti i prostim statističkim ili matematičkim zbrajanjem nečega što bismo mogli uslovno klasifikovati u jedan ili u drugi dio političke scene Srbije. Uzmimo u obzir samo jednu stabilnu poziciju koju Srpska radikalna stranka ima na političkoj sceni Srbije, uzmimo u obzir, mjereno rezultatima lokalnih izbora, ojačalu Socijalističku partiju i uzmimo u obzir da nam je u posljednje dvije godine Demokratska stranka Srbije, najbolje svojim djelima i svojim rezonima razrješila onu dilemu sa kraja 2000. i sa početka 2001. godine. A to je koliko su demokrate, a koliko nacionalisti. Oni su nam pomogli da razrješimo tu dilemu, i danas ni na domaćoj ni na međunarodnoj političkoj sceni nema ozbiljne dileme na tu temu. Dalja analiza navodi me na pitanje zašto je to tako. Ne mora da bude tačan odgovor, ali u mojoj interpretaciji on glasi: zbog toga što je državna politika Srbije zaokupljena pogrešnim prioritetima i na pogrešan način. Umesto da pravi prioritet državne politike Srbije bude demokratski i evropski preobražaj društva Srbije, još uvijek su državni prioriteti državne politike Srbije pitanje Kosova i pitanje očuvanja državne zajednice. A zašto je pogrešan način na koji se tretiraju ta pitanja? Zbog toga što je još uvijek u tretmanu tih pitanja dominantan rezon odlaganja. Koliko je odlaganje pogrešan izbor, mislim da ne treba posebno dokazivati. Ja mislim da smo svi prije desetak godina imali više mogućih i više realnih opcija za rješavanje pitanja Kosova. Čak mislim da su postojale alternativne opcije i sve do devedeset devete godine. Meni se čini da je danas, 2005. godine, taj prostor još dodatno izreduciran, da ne izričem još pesimističkije sudove. Dakle, nije potrebno biti državnički mudar, potrebno je biti elementarno ljudski inteligentan, pa zaključiti da nam odlaganje ne donosi nikakvu korist, naprotiv, produkuje nam štetu.

I u odnosima prema Crnoj Gori državna politika Srbije, po mom sudu, ima pogrešan pristup i to dvojako. Prvo, zato što se takođe zalaže za odlaganje. Nedavno smo pročitali prijedlog koji je, bez nagovještaja i Crnoj Gori i državnoj zajednici, otišao prema Briselu da se odloži do daljeg, ili da se odloži za godinu dana referendum u Crnoj Gori. Da sam ja neko ko je zadužen za važne državne poslove u Srbiji, moj rezon bio bi potpuno suprotan. Dakle, bilo kakvo odlaganje referenduma u Crnoj Gori nanosi nepopravljive štete Srbiji. Jer Srbiju drži u neizvjesnosti šta će biti sa državnom zajednicom. Zbog toga bi moj rezon bio: gospodo iz Crne Gore, dajte da se dogovorimo, da što brže razrješite svoju dilemu da bi Srbija znala na čemu je i da bi nakon toga mogla da svu svoju pažnju usredsredi na rješavanje svojih unutrašnjih pitanja. I opet, s druge strane, pogrešan rezon jer ovakvim pristupom državna politika Srbije pokazuje da je sklona ponavljanju greške koju je činila u postupku razlaza sa drugim eeks-jugoslovenskim republikama devedesetih godina. Dakle, danas se ti odnosi obnavljaju, ali da li nam treba da prelazimo cio taj proces u odnosima Srbije i Crne Gore, ili bi Srbija mogla, sa ovim iskustvom, da napravi i neki potez koji bi značio i jednu dobru političku investiciju u buduće odnose sa Crnom Gorom, kakav god bio državni status i Srbije i Crne Gore. Dakle, da li bi recimo sa državne političke scene Srbije mogli da se upute i neki drugi tonovi prema Crnoj Gori pored ovih koji se upućuju. A upućuju se loši tonovi. I, nažalost, ponavlja se jedan repertoar koji, moram da kažem, zaista podsjeća, neodoljivo podsjeća na određene godine u kojima su se čak i prema najbližoj Crnoj Gori slale veoma loše, veoma opasne poruke. Mislim na ono Miloševićevo vrijeme. Dakle, moje uvjerenje je da u ovom vremenu imamo, rekao bih, eskalaciju parapolitičkih struktura, koje su i u nekom prethodnom periodu bile naravno vrlo uticajne, ali su za razliku od tog perioda danas one izašle na javnu scenu. Nećemo se valjda sporiti oko toga da je Srpska pravoslavna crkva bila veoma politizovana i u Miloševićevo vrijeme, ali dozvolite, da vjerovatno i zbog tadašnjeg Miloševićevog autoriteta sebi nisu dozvoljavali da rade ono što danas rade. A to je da se oni izjašnjavaju prvi o eminentnim političkim pitanjima. To je bilo kod učešća kosovskih Srba na izborima, sjećamo se ko je prvi saopštio svoj politički stav. Kada su usvojeni novi državni simboli Crne Gore, sjećamo se takođe ko je prvi te simbole proglasio ustaškim. Dakle, vjerujem da je, ne samo ljudima u Beogradu i ljudima u Srbiji nego, rekao bih, i ljudima na bivšem jugoslovenskom prostoru, vrlo jasno da je himna Crne Gore nešto što je jedan nesumnjiv znak raspoznavanja za Crnu Goru. Ko god bio njen autor. Dakle, svako od vas je nekad čuo za neku pjesmu iz Crne Gore, ali prije svega je čuo za pjesmu ‘Oj svijetla majska zoro’. E, sada je to ustaški simbol iz Crne Gore. Ili kada se recimo najavi posjeta pape Srbiji i Crnoj Gori, onda se takođe prvi negativan stav čuje iz krila Srpske pravoslavne crkve. Postavlja se pitanje, zaista, da li će demokratska Srbija steći snage da taj okov oko svojih nogu, taj okov nacionalizma i mitomanije zbaci u interesu svoje evropske budućnosti. Ili, da ne govorim o toj reprizi iz Doma sindikata, reprizi nekih ranijih sličnih događaja u kojima učestvuju sve isti likovi. Branitelji najskupljih srpskih riječi, profesionalni Srbi, estradni nacionalisti, jednom riječju, vjesnici svih srpskih nesreća. Ja mislim da je zaista vrijeme kada će demokratska i proevropska Srbija morati da se takvim likovima zahvali na njihovom angažmanu i njihovoj podršci. Jer, mislim da oni nisu ništa dobro donijeli ni Srbiji ni srpskom narodu i da to definitivno neće učiniti ni u odnosima sa Crnom Gorom, kao ni po jednom drugom pitanju.

Privodim kraju. Znači, ja mislim da je zbog toga potrebno da se državna politika Srbije hrabro, odgovorno i mudro suoči sa ova dva prethodna politička pitanja i to bez odlaganja. Znam da ovakav moj pristup može da trpi prigovor, lakše je to kazati nego to uraditi. Ali vođen upravo ovom logikom o kojoj sam maločas govorio, da nam nikakvo odlaganje, ni o pitanju Kosova ni o pitanju Crne Gore, ni do sada nije donijelo ništa dobro, mislim da moramo biti svjesni da se ni daljim odlaganjem ne može pobjeći od tog problema. Dakle, ja znam da je negdje, istorijski gledano, nepravedno da ovoj generaciji pripadne udio da primi fakturu za kosovski problem. Jer je ta faktura pisana poodavno. Znate, niko od nas ko pristaje da se bavi ovim poslom ne dolazi na čist teren. Svi dolazimo i preuzimamo i dio nekog nasljeđa koji nam ostavljaju naši prethodnici. Prema tome, mislim da je sada odgovornost ove garniture državne politike da prihvati ono što je neminovnost. Ja sada ne želim da govorim o tome kakav će biti konačan status Kosova, spreman sam, naravno, da o tome govorim onda kada se to pitanje i zvanično otvori, da govorim nakon onih koji su od mene pozvaniji da o tom govore. Ali, ono u šta sam siguran jeste to da se dalje od toga ne može bježati, jer bježanjem dalje od toga Srbija zaboravlja na svoju osnovnu obavezu, a to je bavljenje svojim demokratskim preobražajem.

Dakle, mislim da se ta dva pitanja, pitanje Kosova i pitanje odnosa sa Crnom Gorom, moraju u interesu Srbije brzo skinuti sa dnevnog reda. Da bi se Srbija cjelinom svoje pažnje usredsredila na pitanje svog demokratskog i evropskog preobražaja. Ja mislim da će na tim temama, logično, dominaciju odnijeti moderna demokratska i proevropska Srbija. Jer, jasno je da nad tim temama niti radikali niti njima slična svijest nemaju šta da traže.

Želio bih da završim time da je Crna Gora uputila jednu razumnu i korektnu ponudu Srbiji da tokom 2005. godine pokušamo da napravimo dogovor o transformaciji postojeće državne zajednice u savez dvije nezavisne i međunarodno priznate države. Neko će kazati da je u pitanju ekvilibristika i opet neka neodrživa konstrukcija. Ne – u tom prijedlogu su sublimirana dva interesa koja se iskazuju kao dva dominantna interesa iz različitih političkih struktura Srbije i Crne Gore.

Mi koji predstavljamo većinu u Crnoj Gori mislimo da nam je međunarodni pravni subjektivitet potreban da bismo kao mala država direktnim učešćem u međunarodnim organizacijama mogli predstaviti svoje specifične interese. Vrlo precizno, dakle. Mi ne mislimo da ćemo kroz zajednicu sa Srbijom, ili kroz zajednicu sa bilo kim, moći predstaviti svoje autentične interese. Mi želimo da to uradimo direktno. Takođe, postoje mnogi ljudi u Srbiji i u Crnoj Gori koji misle da Srbiji i Crnoj Gori pripada institucionalno veći stepen bliskosti od onoga koji nam se nudi u modelu Evropske unije. Dakle, nemamo ništa protiv da tako međunarodno priznate Srbija i Crna Gora naprave savez dvije međunarodno priznate države upravo po modelu Beneluksa o kojem je Nataša govorila u uvodnom izlaganju, ili po nekom sličnom modelu koji će obezbjediti zadovoljenje i jednog i drugog interesa. Ova naša ponuda je otvorena. Ona će biti otvorena tokom čitave 2005. godine. Ona će biti istovremeno proba za državno rukovodstvo Srbije da prepozna ono što bi mogao biti i interes Srbije u rješavanju jednog od ova dva prehodna politička pitanja koja danas opterećuju Srbiju.

Ako se to ne dogodi, onda je potpuno logično da mi moramo krenuti putem one saglasnosti koju smo već postigli po Beogradskom sporazumu, a to je da nakon isteka trogodišnjeg aranžmana, što će biti u februaru 2006. godine, Crna Gora organizuje referendum na kojem će njeni građani saopštiti svoj stav o ovom državnom pitanju. Apsolutno sam siguran da Crna Gora ima demokratski kapacitet da to pitanje provjeri na referendumu uređenom po demokratskim i proevropskim standardima. Dakle, uvjeren sam takođe da to pitanje neće biti pitanje koje će izazvati destabilizaciju Crne Gore, bez obzira na to što se i takvi, da kažem, pomalo preteći elementi ili tonovi mogu čuti iz jednog dijela političke scene Crne Gore. Rekao bih, to je više u funkciji odvraćanja od referenduma nego što je realna politička opasnost. Crna Gora je demokratski stabilna i ima institucije koje funkcionišu, i siguran sam da ona može organizovati jedan demokratski referendum koji će biti prilog budućoj stabilnosti, a ne izvor nestabilnosti.

Ali, o tome sam govorio kao o alternativnom scenariju, dakle smatram ga manje racionalnim, smatram da bi bilo bolje ukoliko bi se u današnjoj državnoj politici Srbije prepoznala validnost ponude koju smo uputili, ukoliko bi se ostvarilo partnerstvo na ovom prvom projektu. Nataša je kazala u svojoj završnoj rečenici ‘Srbiji se žuri, vjerujem i Crnoj Gori’. Dakle, želim da potvrdim, žuri nam se i, čini mi se, o tome je gospođa Perović govorila, da mi ovdje nažalost još ne prepoznajemo važnost faktora ‘vreme’. Mi smo izgubili petnaest godina, na repu smo evropskih događaja, ako se nešto i objektivno moralo izgubiti zbog svega onoga što se događalo u poljednjoj deceniji dvadesetog vijeka, onda je potpuno izvjesno da više nijedan dan ne moramo da izgubimo i da je samo pitanje elementarne odgovornosti i političke mudrosti da ne dozvolimo dalje gubitke. Hvala na pažnji.