Lisica i ždral
Početak i krajKako smo onolika leta Gospodnja proveli daleko od našeg rođ. morskog dobra, od naše obale koja je usled svoje prirodne, a ipak i enormne razuđenosti izazivala zavist mnogog talijanskog rodoljuba?


Kako smo onolika leta Gospodnja proveli daleko od našeg rođ. morskog dobra, od naše obale koja je usled svoje prirodne, a ipak i enormne razuđenosti izazivala zavist mnogog talijanskog rodoljuba?


Lazar Krstić je imao ulogu "čvrste ruke", a Aleksandar Vučić je igrao "meko srce". U pozadini Dušan Vujović i Kori Udovički, ovaj put kao statisti, mada me ne bi iznenadilo da im je Đenka rekao: "Radićete to i vi, samo sutra!"
Kao što sam nenaučno ustanovio da nema za Srbiju ničeg boljeg od feudalizma i da, štaviše, ni feudalizam nema boljeg domaćina od Srbije, tako isto tvrdim da je i prošlost ovde večito na ceni, stalno u modi i uvek na lageru, ali kao stari sladokusci i kao osvešćeni potrošači danas biramo prošlost koja nam prija
"Tipični glasač" Vučića i Dačića ne priželjkuje "reforme" nego prećutni povratak u socijalizam, samo sa krsnim slavama umesto pionirskih marama
Ne pamtim da su javnom scenom ovoliko dominirali strah, sitno šićardžijstvo i licemerje kao danas


Trenutno, spoljnopolitičke aktivnosti srpskog premijera jedini su svetli trenutak svekolike srpske politike. To su ozbiljne stvari i Vučiću najmanje treba da ga pojedini mediji, sateliti svake vlasti, ovekovečuju naslovima čas na nemačkom, čas na ruskom jeziku. Šta će biti kad Vučić krene u Kinu?
Bih li ja, kao amater i samouk, mogao pomoći urbanistima i ruralistima da se u divljinu naših naselja i naše kakve god putne mreže unese nešto malo reda?
Kao protivnik rata protivim se, mada ne daje na to niko ni pet para, i pomami povodom stogodišnjice prvog svetskog krvoprolića nazvanog elegantno Veliki rat
Zašto je ozbiljna i poštena pozorišna predstava o Aleksandru Vučiću danas u Srbiji nemoguća


Ako je Miroslav Mišković bio u očima čaršije predstavljen kao monopolista i ako je njegovo hapšenje proizvelo vrtoglavi rast Vučićeve popularnosti, kako ćemo doakati nekom Ivici Todoriću, uz javnu politiku Vladimira Bebe Popovića, koji je, izgleda, doakao sam sebi
Svaka spoljna politika je zapravo unutrašnja politika, a ova je još i istraga "unutrašnjeg neprijatelja"


Dok jurimo Kosmajca, slušamo "utuke na utuk" Tadića i Dačića, na širom otvorena medijska vrata vraćaju se stari partneri u vođenju nejavne politike – Čume, Legija i Vladimir Beba Popović – i ispod radara javne pažnje prolaze nam beli slonovi
Bude, istinabog, u tim tvojima uspomenama pokoja anegdota, zalomi se pasaž koji nije rđavo napisan i koji kao da nešto govori, ali daj nam nešto od čega se živi, ili makar nešto što nam zagorčava život
Šešelj se, još jednom, kandidovao za novokomponovanog Starinu Novaka; nema tih klinaca pod noktima zbog kojih bi on izdao ideju obračuna sa svetom koji je, po njemu, naneo štetu dobrim srpskim interesima
Najnovija otkrića vode nas revolucionarnoj spoznaji: dr Jovanović Mića je pionir postjugoslovenske kulturne saradnje
U svakoj se lepoj varošici zapitam kakva je bila pre nego što će potpasti pod turizam, odnedavno se upinjem da zamislim događaje iz istorije mojih bližnjih, ali i iz života meni nepoznatih ljudi sa kojima me je povezala muzika
Zaista, zaista vam kažem, bio bih srećan kao član Srpskog zanatlijskog pevačkog društva "Neven" kome je Marko Nešić početkom XX veka (ah, kakav vek! premda i kraj devetnaestog ne beše za bacanje) posvetio istoimeno kolo
Kad je Vučić jednom viknuo "Tišina tamo!", sve je, kad je o vladi reč, zamrlo osim montipajtonovskih epizoda, kostimiranja i dodvorištva u naporima da se što bolje instalira ministarstvo za "glupi hod"
Nije li nekoć bilo lepše biti čovekom nego danas? Time počinje jedan autobiografski pasus Knut Hamsun. Majstor se dakako šali, ali je i ozbiljan: ja bih bio srećan da sam bio član Srpskog zanatlijskog pevačkog društva NEVEN u Novome Sadu
Sloboda javne reči mora se braniti, ali neodgovorno lupetaranje o ozbiljnim stvarima nije deo tog "paketa"