Ljudi za stolom, roman Srđana Valjarevića iz 1994. godine, upravo je objavljen kod „Lagune“.
Razgovore dva momka koje je spojio rat devedesetih od koga su pobegli u Amsterdam, isto koliko i nametnuta im uloga emigranata u kojoj se ne snalaze, Valjarević je u romanu Ljudi za stolom pretočio u opštu priču o sudbini svih onih koji su otišli iz rođene kuće bežeći od pogroma. U njihovim razgovorima su njihova nova iskustva, uspomene, rođaci, tuga, strah.
Izdavač kaže da je svako poglavlje ovog romana podeljeno na dva dela: jedno koje upečatljivo i snažno, jednostavnim stilom i s lirskim nabojem, opisuje svakodnevne tegobe i situacije u novom i tuđem okruženju, i drugo koje u dramskom maniru, bez opisa i dodataka, daje duhovit, ležeran, ali često potresan i dirljiv dijalog dvojice mladića.
Valjarević je ovaj roman pisao dok je boravio u Holandiji:
Kaže da ga je „pisanje u Amsterdamu držalo dalje od očajavanja što ne ide onako kako sam želeo. Pisao sam sve vreme dok sam bio u Holandiji. Obavio sam na kraju taj posao u Narodnoj biblioteci, stara sveska je bila prepisana u novu, i ostavio sam je u fioci u roditeljskom domu, dakle, na sigurno mesto. Posle sam bio slobodan, mogao sam da idem dalje.“
Kaže da je to bio „dokumentarni rukopis, sa malo, nazovimo je, prozne režije, i glavnim likovima, naturščicima. Nisam imao nikakve književne ambicije, ono što sam pisao onda, tamo, u Amsterdamu, nisam mogao niti želeo da kasnije izvrćem, nisam želeo da od toga pravim priču, zaplete i rasplete. Nije ih ni bilo. To onda, tamo, to je bilo pisanje tada, tog trenutka. Nisam ništa mogao kasnije da menjam. Niko ne živi onda, ni ja ne živim onda, i ja živim sada. Tako je bilo. Tako jeste. To me je i zanimalo. Sada, posle trideset i pet godina, o svemu tome isto mislim. Sve je tako bilo. Sada, ničeg od toga nema.“
Međutim, sada je tu roman Ljudi za stolom. Opet se pojavio, posle više od tri decenije. Kao svedok.
A o Srđanu Valjareviću ne treba trošiti reči. On je sve vreme tu, onakav kakav je bio u Komu, jednom od najpopularnijih romana na ovim prostorima.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!