U kojoj meri su istinite informacije da se Vojska Srbije ozbiljno “bilduje” oružjem? Čemu služi jačanje oružanih kapaciteta i, samim tim, kakve se poruke šalju za unutrašnju upotrebu, a kakve su poruke namenjene okruženju? Da li vojna saradnja Zagreba, Tirane i Prištine zaista plaši režim i Vučića ili je sve to predstava koja hrani sujetu jednog čoveka? Zašto se u ovom tenutku preko prorežimskih medija tendenciozno plasira vojna “moć”, kakva je korelacija ovog propagandnog paketa sa izborima, a kakva je u širem kontekstu geopolitičkih prilika? Na ova pitanja odgovaraju Vojkan Kostić, Petar Bošković i Boško Jakšić
Hrvatski zvaničnici i mediji u više navrata izjavili su da Srbija raspolaže novom supersoničnom kvazibalističkom raketom kineske proizvodnje CM-400, čiji je domet najmanje 250 kilometara. Projektil vazduh–zemlja uočen je na borbenom avionu MiG-29, a Plenković saopštava da je tim povodom pisao generalnom sekretaru NATO Marku Ruteu itd.
foto: tanjug / ministarstvo odbrane / miloš savić…sve manje ljudi
OBNAVLJANJE TEHNIKE I MANJAK LJUDI
“Nema nikakve dileme da je Srbija u protekloj deceniji uložila ogromna finansijska sredstva u nabavku novog i polovnog oružja, te u modernizaciju domaćeg naoružanja”, kaže za “Vreme” Vojkan Kostić, glavni urednik agencije BETA. “Tačne informacije nisu dostupne, ali se posredno može zaključiti da je od kraja 2016. do 2024. godine potrošeno tri milijarde dolara za oružje, posle čega je potpisan ugovor za nabavku aviona “rafal” za 2,7 milijardi evra. Na to sve treba dodati i nabavke iz domaćih fabrika i nekoliko veoma vrednih ugovora o kupovini oružja iz Izraela, koji u zbiru možda prelaze i iznos od dve milijarde dolara. Ne postoji nijedan segment oružanih snaga Srbije koji u protekloj deceniji nije dobio neko novo sredstvo ili u kojem nije pokrenuta modernizacija postojećih – od mehanizovanih i tenkovskih jednica, preko artiljerije, vazdušnog osmatranja, protivvazduhoplovne odbrane i avijacije.” Prema navodima uglednog Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira (SIPRI), Srbija je na 37. mestu u svetu po uvozu oružja. U prvoj polovini protekle decenije udeo Srbije u svetskom uvozu oružja porastao je sa 0,2 na 0,6 odsto, što je povećanje od nekih 200 procenata. “Iz Kine stiže 61 odsto uvoza oružja”, nastavlja Kostić, “iz Francuske 12 odsto, a iz Rusije sedam procenata, ali je moguće da neke skorije nabavke nisu ušle u tu statistiku i da je realna slika nešto drugačija. S druge strane, može se puno polemisati o tome da li se novac troši planski, da li se sistemi nabavljeni iz različitih izvora mogu svrsishodno integrisati i da li taj proces ponekad traje predugo, ali nije sporno da je stiglo ili je naručeno mnogo oružja.”
Glavno pitanje, utoliko, nije da li Srbija ima para za novo naoružanje, već da li ima ljude koji će ga koristiti. “Nije tajna da su jedinice Vojske Srbije nedovoljno popunjene”, kaže Kostić, “da je starosna struktura starešina i vojnika nepovoljna i da je profesionalizacija spektakularno propala kao koncept, zbog čega se dovodi u pitanje postojanje bilo kakve upotrebljive rezerve. Višegodišnje priče o vraćanju obaveze služenja vojnog roka direktna su posledica tih problema, ali teški politički izazovi sa kojima se od pada nadstrešnice u Novom Sadu suočava vlast u Srbiji glavna su prepreka da se krene u sprovođenje te ideje.”
Nije li onda, pitamo Kostića, čitava ta priča s naoružanjem prejako odjeknula? “Cela ta priča je medijski ‘prenaduvana’, s obzirom na to da najmanje od jeseni prošle godine Srbija ima ofanzivne potencijale sličnih kapaciteta. Naime, još na paradi ‘Snaga jedinstva’, koja je u septembru prošle godine održana na Novom Beogradu, Srbija je prikazala da poseduje izraelski samohodni višecevni lanser raketa ‘puls’, koji ima i rakete dometa oko 300 kilometara. Tada je ta premijera prošla gotovo nezapaženo, iako je to bio prvi momenat kada je Vojska Srbije dobila strateške ofanzivne sposobnosti tog nivoa. Možda je razlog za ovoliku uzbunu u činjenici da je ova nova raketa CM-400 kineska i da takva vojna infiltracija Kine u zaleđe Evropske unije i NATO do sada nije zabeležena. Srbija je i do sada nabavljala raketne sisteme PVO iz Kine, ali se tu radi o defanzivnim sredstvima.”
UGRADNJA I PROCENTI
A šta je s pričom (režimskom) da se Hrvatska, Albanija i Kosovo spremaju za napad na Srbiju? “Tvrdnje kako se Zagreb, Tirana i Priština spremaju da napadnu Srbiju jedan dan od nedelje potpuno su neosnovane”, kaže Kostić i nastavlja, “kao takve one mogu da služe isključivo u političke svrhe. Treba imati na umu da Srbija i ne može da zarati sa Hrvatskom ili Albanijom, već eventualno isključivo sa NATO, čije su te zemlje punopravne članice. Hrvatska spoljna politika je usklađena sa politikom EU, a razvoj vojnih potencijala je u skladu sa sistemom kolektivne odbrane kojem pripada od kada se učlanila u NATO. Da li naš državni vrh želi da nam poruči da NATO ima plan da nas bezbednosno ugrozi i da treba da se spremamo za novi sukob sa tim savezom? U ovom trenutku nema naznaka da se NATO sprema na takvo nešto, zbog čega su izlišne sve priče o tome da Srbiju ugrožava nekakav savez Zagreba, Tirane i Prištine. Uostalom, oni i nemaju kapacitete da vojno ugroze Srbiju konvencionalnim sredstvima. Albanija nema borbenu avijaciju, tenkove, dalekometnu artiljeriju… Kosovo takođe. Na koji tačno način može konvencionalno da ugrozi Srbiju? Naravno da se odnos te dve države i jedne teritorije ne može smatrati prijateljskim prema Srbiji, ali ne može se govoriti o nekoj realnoj opasnosti.”
Najzad, pitamo Kostića, otkud takva priča o vojnoj moći Srbije, na kojoj propagandna sredstva režima insistiraju? “Na spoljašnjem planu”, kaže Kostić, “srpska vlast značajnim vojnim nabavkama ‘kupuje’ naklonost država sa kojima sarađuje i obezbeđuje opstanak na vlasti. Na unutrašnjem planu se zna da je vojska tradicionalno popularna u narodu jer se i dalje doživljava kao jedna od retkih funkcionalnih institucija države (koliko je to realno – drugo je pitanje). Drugo, aktuelna vlast želi da pokaže da i dalje drži pod kontrolom instrumente sile, što je deo procesa konsolidacije koji se sprovodi posle dugotrajnih studentskih i građanskih protesta koji su uzdrmali vladajuću koaliciju. Treće, zaista postoji potreba da se obnovi naoružanje nasleđeno od JNA, i to je potpuno u skladu s aktuelnim evropskim i svetskim trendovima remilitarizacije. I četvrto – a možda i prvo – savremeno naoružanje je veoma skupo i, što je još važnije, nema fiksnu cenu. Cena zavisi od količine, rokova isporuke i međudržavnih odnosa. Jedan isti tenk može da košta 28 miliona evra za Nemačku i 34 miliona za Hrvatsku. Sve košta onoliko koliko se mi dogovorimo. A još ako se dogovorimo da nikome ne kažemo šta smo se dogovorili, ostaje veliki prostor za provizije i procente.”
foto: zoran mrđa / fonetDEMONSTRIRANJE SILE: Kome ili čemu?
ČAS GA VIDIŠ, ČAS GA NE VIDIŠ
Na pitanje kako razume “ozbiljno bildovanje” Vojske Srbije naoružanjem, Petar Bošković, vojni komentator i član predsedništva stranke Srbija Centar (SRCE), kaže da je to “uzročno-posledični produkt mešetarske spoljne politike Aleksandra Vučića. Međutim, daleko važnije od toga je to što je Vojska Srbije u ozbiljnom moralnom i kadrovskom problemu. Dovoljno je reći da je u poslednjih šest, sedam godina Vojsku napustilo više od 15.000 ljudi. Nepotizam koji je zavladao i sad već decenijsko kadrovanje SNS doveli su do toga da se u Vojsci gleda samo partijska pripadnost, jer kako drugačije objasniti vrtoglava unapređenja pojedinaca koji su koliko do juče imali krivične prijave, poput generala Bandića, Momčilovića i inih.”
Ipak, rakete kineske proizvodnje izazvale su reakcije na Zapadu, posebno u Hrvatskoj. “Kupovina naoružanja poput supersoničnih raketa CM-400”, kaže Bošković, “koje su tabloidi i dežurni agit-prop novinari nazvali hipersoničnim ne bi li bili što bliži Putinovim pretećim cirkon raketama (a odmah su ih nazvali i ‘zagrepčankama’), samo su još jedno u nizu spinovanje iliti šibicarenje po sistemu sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Pa hajdemo redom. Prvo, da bi fokus skrenuo sa završne faze potpune predaje Kosova i poslednjih dveju preostalih institucija – prosvete i zdravstva, a na šta je pristao Ohridskim sporazumom – Vučić je kupio seriju aerobalističkih supersoničnih raketa vazduh–zemlja dometa od 250 do 400 kilometara, brzine do pet maha. Sve ostalo je manje bitno. To što kineska raketa nije, niti može biti tako lako i brzo integrisana na MiG-29, koga je to briga. Važno je staviti podveze i okačiti rakete da se slikaju na MiG-u.”
Vučić, međutim, tvrdi da je Srbija neutralna. Pitamo Boškovića zbog čega dizanje tenzije s naoružanjem baš sada? “Po meni”, nastavlja Bošković, “pored već rečenog spinovanja sa predajom Kosova, tri su osnovna razloga. Prvi je što on misli da se na taj način kupuje politička naklonost. To je samo donekle, predhodno morate pokazati istrajnost i doslednost onoga što govorite i obećavate u politici koju zastupate, a što za Vučića ne važi. Tako se, da podsetimo, svojevremeno kupovinom helikoptera i naoružanja za specijalce dodvoravao Merkelovoj, pa Putinu kupovinom MiG-ova, a onda Makronu kupovinom aviona “rafal” po basnoslovnoj ceni, te “bratu” Siju pored ovih raketa i kupovinom PVO sistema, tu je i Netanjahu sa raketnim sistemom “puls” i dronovima “hermes”, a na koncu bio je i pokušaj ove vlasti da pokloni Generalštab Trampovom zetu; u perspektivi, sve to može biti pogubno za Srbiju. Drugo, znajući da su svet i Evropa zauzeti ratom u Ukrajini i ratom sa Iranom, a naročito ličnim interesima oko blokade Ormuškog tesnaca i isporuke nafte, te da Vučić namerno plasira teze o “vojnoj moći” jer je uveliko u kampanji za lokalne izbore, a svestan je da njegovom biračkom telu i dalje imponuje ‘vojna sila’. Tako da geopolitički to nema nikakve implikacije, iako se njegov, po mnogo čemu sličan hrvatski kolega Plenković, brže-bolje žalio NATO, što je, takođe, po istom receptu, za unutrašnju političku upotrebu. Rečju, kozerija apsurda!”
Na podsećanje da su poslovi s naoružanjem daleko od pogleda javnosti, Bošković ukazuje na to da su “ogromne provizije u netransparentnoj kupovini naoružanja pod velom ‘vojne tajne’, i da sve to obavljaju firme vezane za SNS vlastodršce poput Tešića i Stefanovića. A da bi za ovo što radi imao opravdanje, u prilog mu je išao najobičniji vojni sporazum o saradnji u obuci između dve NATO zemlje – Hrvatske i Albanije, te sa trećom koja se izjasnila da hoće u NATO, a to je tzv. Kosovo. Usput, takvih sporazuma Vojska Srbije ima na desetine. Međutim, Vučić je to digao na nivo ‘vojnog saveza’ i predstavio u svojim medijima kao opasnu pretnju i napad na Srbiju. A njegov odgovor je – dok Srbija gubi i poslednje ingerencije na Kosovu – nabavka raketa i odbrana Srbije i srpstva! Jer ovaj narod niko ne može odbraniti i sačuvati sem njega. Samo nikako da saznamo ko nas to napada i od koga treba i sa kim da se branimo.”
PRIVATNA PORUKA ZASTRAŠIVANJA
“Da su srpski lovci MiG-29 opremljeni kineskim supersoničnim raketama vazduh–zemlja ponosno je prošle nedelje potvrdio predsednik Vučić, koji ima ambiciju da intenzivno naoružavanje zemlje iskoristi za ličnu političku promociju, iako je megalomansko naoružavanje u obrnutoj proporciji u odnosu na realne pretnje bezbednosti Srbije i verovatno se finansira novim zaduživanjima”, kaže spoljnopolitički komentator Boško Jakšić. “Vućić je”, nastavlja Jakšić, “nedavno najavio da Srbija namerava da u narednih 18 meseci udvostruči vojne kapacitete kako bi osnažila svoju odbranu. Kupovine oružja svakako imaju spoljašnju i unutrašnju dimenziju. Nabavkama iz Kine, Francuske i Izaela, tri od 13 država u kojima se poslednjih godina kupovalo oružje, balansira se spoljnopolitička pozicija. Susedi iz NATO moraće u skladu sa Trampovim zahtevima da povećaju izdatke za odbranu, pa i to ima uticaja na politiku Srbije, čiji predsednik šalje i privatnu poruku zastrašivanja.”
Vučić, dakle, kao i obično pokušava da odigra dvostruku ulogu. “Vučić se”, kaže Jakšić, “domaćoj javnosti predstavlja kao svetac, zaštitnik države, srpstva, pravoslavlja, prosperiteta… Marketing je važna stavka vojne ali i unutrašnje politike u vreme kada je režim suočen sa najozbiljnijim izazovima tokom poslednje decenije. Predstavljanjem ‘jake Srbije’ šalje se poruka da samo predsednik i njegova vlast mogu da obezbede sigurnost, stabilnost i prosperitet zemlji okruženoj neprijateljima (sem Mađarske). Spoljašnja opasnost je klasičan način odvraćanja od istinskih problema koji se, međutim, nalaze u Srbiji, a ne u regionu.”
Dakle, i ovoga puta je na delu klasičan trik odvraćanja pažnje? “Nema sumnje da Vučić u susedima iz bivše Jugoslavije vidi opasnost”, nastavlja Jakšić, “posebno u Hrvatskoj, sa kojom ima neke lične nezavršene računice. Trojnu saradnju Zagreba, Tirane i Prištine smatra realnom pretnjom. Govori o sasvim mogućem izbijanju trećeg svetskog rata, kome bi ponovo zapaljeni Zapadni Balkan mogao da bude predigra ‘u nekom trenutku u budućnosti’, ili ‘Samo čekaju trenutak’. Ovakva apokaliptična predviđanja, koja predsednik naziva ‘realnim’, imaju barem dve dimenzije – da Vučić sebe predstavi kao vizionara, ali i da Srbiju i region drži u napetom stanju pošto smatra da majstorski funkcioniše u situacijama haosa.”
Režim, međeutim, skrećemo pažnju Jakšiću, ponavlja da ne namerava nikoga da napada. “To zvuči realno”, kaže Jakšić, “imajući u vidu to da su u okruženju sve članice NATO (sem BiH), pa ubrzano naoružavanje pre može da se tumači kao jačanje pregovaračke pozicije oko Kosova, koje je dobilo američke antitenkovske rakete ‘dževelin’. Upravo je uključivanje Kosova u balkansku ‘malu Antantu’, kao i ulazak Kosova u Trampov Odbor za mir oko Gaze, trn u oku Vučiću, koji ne može a da ne uzvrati iako su dimenzije trojne saradnje Zagreba, Tirane i Prištine sasvim ograničene u okvirima NATO.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zašto je svako ko se bavio upotrebom neutvrđenog tipa akustičnog oružja na studentskom protestu 15. marta postao neprijatelj države, terorista i atentator na Vučića? Zbog čega bi i Berija pozavidio Biji na ovoj operaciji? Kako režim u Beogradu 2026. nastoji stvoriti atmosferu nalik na onu iz Moskve 1937
Podaci Vrhovnog javnog tužilaštva pokazuju da poslednjih godina raste broj zahteva koje tužioci upućuju policiji radi prikupljanja potrebnih obaveštenja, ali da odgovori na te zahteve sve češće izostaju. Reč je o prvoj i jednoj od najvažnijih radnji u predistražnom postupku, bez koje tužilaštvo u mnogim slučajevima ne može da nastavi istragu
Zašto su se na meti režima, pored studenata, našli verbalni delinkventi – analitičari, stručnjaci i novinari? Kako je Više javno tužilaštvo u svom saopštenju donelo presudu da su studenti sami sebe streljali zvučnim topom? I kako je Vučić tvrdio da Srbija uopšte nema zvučne topove, a ispostavilo se da ih ima, kao što je odmah posle pada novosadske nadstrešnice tvrdio da “jedino ona nije renovirana”, pa se brzinom svetlosti na društvenim mrežama utvrdilo da to nije istina? Na koji je način aktivirana medijska bomba u režimskim medijima sa unapred spremljenim spiskovima ljudi koji su učestvovali u “zaveri” i koje treba utući? I da li je reč o pokušaju zabrane studentskog pokreta
Pošto tužilac u Srbiji ne može da optuži osobu koja se kolima zaleće u građane, gledaoci RTS-a mogu videti kako se pred kamerama obesmišljava ta pravna institucija
Srbija će sačuvati mir, lokalni funkcioneri moraju da razgovaraju sa narodom ili će biti smenjeni, ekonomija raste brzo, žele da nas sruše jer Srbija grabi napred, nema više straha od “blokadera”, predsednik je žrtva, biće veće plate i penzije. Na osnovu iskustva, po svoj prilici ovako će izgledati Vučićeve poruke na predstojećem mitingu
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.