Danas se u novinarstvu retko sreće ličnost takve svestranosti i dubine znanja kakvo je posedovao Teofil Pančić. Nosio je u sebi renesansnu radoznalost i životnu radost. “Bez kulture nema slobode”, napisao je u jednom članku, pa nastavio: “Sloboda ne proizlazi iz puke borbe za opstanak, već iz sposobnosti da reflektujemo sami sebe, da se raspravljamo, smejemo, sanjamo”
Tačno osam meseci otkako nas je napustio novinar i pisac Teofil Pančić, 3. oktobra, prvog dana ovogodišnje Regionalne književne konferencije BookTalk u Novom Sadu, održan je panel “Kako dalje bez Teofila?”, na kojem su učestvovali pozorišna kritičarka i novinarka Nataša Gvozdenović, te književnici Laslo Vegel i Slobodan Tišma.
Na početku, organizator je dao reč samome Teofilu, emitujući ono što je rekao na panelu koji je 2016. godine održan u Galeriji Matice srpske. Dve nedelje, dakle, pre nego što će Novi Sad biti proglašen evropskom prestonicom kulture, govorio je Teofil zašto njegov grad ne bi trebalo da dobije tu titulu. “Znate li kada bih ja dao da Novi Sad bude Evropska prestonica kulture 2021. godine? Nikada! Rijeka je dobila da bude Evropska prestonica 2020. godine, ali Rijeka je opozicija svemu u Hrvatskoj, svakoj desnici, svakom fašizmu, svakom klerikalizmu, svakom nacionalizmu. U Rijeci se o kulturi pitaju ljudi kao što je jedan Oliver Frljić. Zato Rijeka i treba da bude Evropska prestonica kulture. Ne vidim nijedan razlog da ovaj sadašnji Novi Sad to bude. Da se ja pitam, ja mu to kao veliki novosadski lokalpatriota nikada ne bih dao, jer ta titula treba da se zasluži. A to ne može da se zasluži malograđanskim kenjkanjem o istoriji, o ovoj ili onoj galeriji, o tome da je Srpsko narodno pozorište osnovano tad i tad… To se zaslužuje sadašnjošću, onim što radite u ovom vremenu. To se zaslužuje dokazivanjem da ste vi ne samo okruženje lepih zgrada nego da ste sredina koja proizvodi nešto što emancipuje, a ne nešto što zaglupljuje, što građane drži u mraku, u predrasudama, u izolovanosti, u provincijalizmu”.
foto: tanjug / miloš jelesijević…
Bile su ove Teofilove reči uvod u razgovor o Teofilu samom.
Najpre se Nataša Gvozdenović osvrnula na Teofilovu smelost u javnim nastupima, na njegovu novinarsku i urednički otvorenost, te na njegovu strast prema pozorištu. Slobodan Tišma je govorio o značaju Teofilovih kolumni i skrenuo pažnju na to da je bio besprekoran stilista. U nastavku prenosimo integralni tekst Lasla Vegela pod naslovom “Gerilac nade”, izgovoren 3. oktobra u Novom Sadu.
“Govoreći o gubitku identiteta Novog Sada, Teofil Pančić je u jednom intervjuu za Radio 021 primetio da je gubitak identiteta Novog Sada zaista zastrašujući, ali je izrazio nadu da će grad jednom ipak povratiti ono što mu je uskraćeno. A uskraćen mu je identitet, mislim, već više od tri decenije, od jogurt revolucije. Od onda je Novi Sad ranjeni grad.
Teofil je veliki hroničar ove novosadske rane.
Voleo je Novi Sad i onda kada se obračunavao sa organizovanim civilizacijskim vakuumom koji je nametnut gradu. On se usudio da se nada, jer – kako je objasnio – onaj ko ne ume da se nada, neka odloži pero. Bio je gerilac nade, a na koncu života dočekao je znakove koji su nagoveštavali da njegova nada nije neosnovana. Njegova poslednja kolumna u “Danasu”, pod nazivom ‘Ćaci, vrati se’, pisana je duhovito i ironično, s hrabalovskom mudrošću o jednom anticivilizacijskom novosadskom događaju. (Hrabala, inače, smatram tajnim savetnikom Teofilovim. Sam Teofil bio je obdaren evidentnim književnim darom.) Taj tekst pisan je u senci smrti, kao omaž studentskim pokretima. Malo je intelektualaca koji misle kritički i kojima je dato da ih na rastanku od ovozemaljskog života isprati anđeo smrti i hor studenata s evanđeoskim vestima. Teofilu Pančiću to je bilo dato. Možda je u poslednjim danima života, u podstanarskom stanu na 14. spratu s pogledom na Dunav, pomislio da nije pisao i živeo uzalud.
Taj nebeski dar je svakako zaslužio.
Teofil nije bio samo kolumnista, već kritički misleći evropski intelektualac koji svakodnevna dešavanja oko nas nije posmatrao kroz naočare dnevne politike, već je tu svakodnevnu politiku gledao iz perspektive kulture. Bio je svestan da se demokratija nužno degeneriše bez kulture. Setih se Čerčila, koji je uoči Drugog svetskog rata sazvao članove vlade da izmene budžet. Generali su, naravno, hteli da uštede na kulturi. Čerčil ih je tada prekinuo. ‘A zašto se onda borimo?’, upitao je članove svoje vlade. Čerčil je znao za mudrost da je kultura temelj Engleske. Iz toga proizilazi: oni koji nasrću na kulturu kažnjavaju svoju otadžbinu. Oni koji sputavaju kulturu, stavljaju obruč oko vrata svoje otadžbine.
Jedan Teofilov prijatelj i vrstan poznavalac njegovih dela napisao je da je Teofil ‘hroničar postkomunističke kakofonije’. Ta definicija je meni veoma bliska! Živimo u mračnim i opasnim vremenima, društvo je podeljeno, mogućnost kompromisa sve je manja. Pogotovo nema ni trunke šanse za mudri kompromis kojim nijedna strana ne bi bila zadovoljna, što znači da bi svi do jednog bili nezadovoljni. Teofil je imao svoju antipolitiku! Razmišljao je u perspektivi budućnosti iznad politike i podela, kao slobodan intelektualac koji ne participira u vlasti. U bolesničkoj postelji video je i razumeo svoju epohu mnogo više nego većina današnjih intelektualaca, koji u ovim protestima vide samo političke sukobe. Jedni naginju na jednu, drugi na drugu stranu, dok je malo njih shvatilo da generacija digitalnog doba istovremeno donosi i civilizacijsku smenu. Nažalost, naše vreme se menja brže nego mi. Obruč vlasti jednostavno ne dopušta da se održi korak s našom naglom, hirovitom i haotično promenljivom epohom. U takvim okolnostima ne preostaje ništa drugo nego parola: ‘Napred u prošlost!’. Vreme brzo teče, da ne kažem galopira, a vlast je uvek spora, da ne kažem troma.
Teofil Pančić nije procenjivao današnje političke proteste kao političar, već kao intelektualac. U kolumni koja se može smatrati njegovim testamentom, zapisao je: ‘Intelektualac koji ćuti pred nasiljem nije neutralan: on je saveznik nasilnika. U društvu u kojem se ćutanje smatra vrlinom, svaka reč koja prekida tišinu deluje kao skandal’.
Danas se u novinarstvu retko sreće ličnost takve svestranosti i dubine znanja kakvu je on posedovao. Imao je u sebi neku renesansnu radoznalost i životnu radost. ‘Bez kulture nema slobode’, napisao je u jednom članku, pa nastavio: ‘Sloboda ne proizilazi iz puke borbe za opstanak, već iz sposobnosti da reflektujemo sami sebe, da se raspravljamo, smejemo, sanjamo’. Teofil je u tome obavio majstorski posao. Imao je smisao za autorefleksiju, stalno je raspravljao, ponekad i sa prijateljima, znao je da sanja i da se nada, ali je znao i da se smeje. Gorko i bolno… Ironično. Tako je pisao i o voljenom Novom Sadu. A razloga za ironiju imao je napretek. ‘Na Balkanu ništa nije dovoljno banalno da ne bi moglo postati sudbonosno. Sitnica uvek može biti povod za tragediju. Živimo u apsurdnom pozorištu, samo bez Beketa – on je bar imao smisla za humor.’ Ovaj naš svet bez Beketa, međutim, prepun je samoproglašenih spasitelja i lažnih Godoa. Vlast tvrdi da je Godo stigao, dok opozicija i dalje čeka na njega. Teofil Pančić je bio ubeđen da Godo neće stići, ali je uprkos svemu prihvatio kaznu Sizifovu – celog svog života je kotrljao kamen uz planinu u nadi da će se jednom pojaviti generacija kojoj će poći za rukom da kamen dogura do vrha i kojoj za uspeh neće biti potreban Godo. To je prihvatio bez straha od uzaludnosti, jer, kako je zabeležio: ‘Strah je kolektivna valuta. Vlast je jaka sve dok izaziva strah. Ali, čim ljudi počnu da vide predmet straha kao smešan, sve se urušava’.
Iskoristio bih ovu priliku da Teofilovoj rečenici dodam sledeće: U svetu u kojem vlada strah, postajemo ili dobrovoljne sluge autokratije ili klovnovi demokratije. Možda je u našem slučaju ova druga uloga časnija od sluganstva, ali ja lično verujem da postoji nešto što je još plemenitije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ministar kulture Nikola Selaković zapretio je da će oboriti konkurs Ekspa za kulturno stvaralaštvo ukoliko podršku ne dobiju kandidati koje favorizuje Ministarstvo, tvrdi izvor „Vremena“ blizak jednom članu komisije, što je zakočilo objavljivanje rezultata konkursa
Dužnost bitefovske zajednice je da kroz ne:Bitef pruži otpor kidnapovanju zvaničnog festivala, kažu u timu koji 20. septembra organizuje ne:Bitef sa gostima i temama koje smo navikli da viđamo na Bitefu
Filmski centar Srbije je objavio, pa povukao vest da je film Izlet Nenada Pavlovića srpski kandidat za nagradu Oskar. Posle niza godina, nije izabran film koji priča o teškoj istoriji Srbije
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.