Nema nikakve sumnje da će ljubitelji životinja, naročito mačaka, novi roman osiječkog pisca Ivana Zrinušića pročitati s uzbuđenjem. Jer, sve je tu. Ljubav na prvi pogled, strast, upoznavanje, egzistencijalna pitanja, razočaranje, bolest, bol, očaj, iskupljenje… Šta je, međutim, s onima koji su (poput potpisnika ovih redova) prema životinjama ravnodušni (osim kada ih se plaše), pomalo ih se gade, te ih životinje zanimaju jedino kao politički problem? Zapravo ništa. Ljubitelji životinja uživaće u priči o bolesnom mačku i njegovom dvonožnom prijatelju koji iz sve snage pokušava da ga spase, dok će ovi drugi uživati u Zrinušićevom pisanju, njegovoj dobro odmerenoj rečenici i izmeštenoj pripovedačkoj perspektivi.
...…
U prvom svom romanu Ljepše izdaleka (“Vreme” br. 1635) Ivan Zrinušić je ispratio samoironični glas junaka koji svakim svojim pokušajem da uradi nešto od sopstvenog života pada sve niže na lestvici samopoštovanja. Glavni dvonožni lik novog Zrinušićevog romana unekoliko je sličan svom prethodniku, živi u mehuru između ravnodušnosti i razočaranja, nije potpuni gubitnik, ali je daleko od nekoga ko se u takozvanom životu oseća dobro, a ironija, samoironija i solidne količine alkohola pomažu mu da ne sklizne do samog dna samosažaljenja (premda je na dobrom putu). Pošto je, najpre, iz Osijeka otišao u pravcu čitavog sveta – gde se sasvim dobro snašao, ali ga je prokleta ravnodušnost prema svemu, a uglavnom i prema sebi, dvadeset godina kasnije vratila na početna podešavanja – sada Nevena zatičemo na putu u rodni Osijek gde će iznajmiti kuću i nežno nastaviti da neguje svoju ravnodušnost. I bilo bi sve lepo, uzeli bi se on i njegova ravnodušnost i ravnodušno živeli jedno s drugim, da se u iznajmljenoj kući nije ukazao žgoljavi mačak, žut i crvenog nosa (otud Rudolf). Od tog trenutka kreće zaplet koji na svaki način – što za ljubitelje životinja, što za ljubitelje književnosti – zaslužuje pažnju.
Ni sam Neven, zapravo, ne shvata šta se događa jer u njegovom koordinantnom sistemu jedva ima mesta i za njega samog, ali najednom postaje vrlo zainteresovan za žilavog mačka. Pri tome, on o mačkama ne zna ništa (ali je zato pun predrasuda), što ga stavlja u čitav niz komičnih situacija: ne zna kako da se ophodi s četvoronošcem, pojma nema šta mačke jedu, ne zna kakvi su rekviziti potrebni životinji koja živi u kući, trpi prekorne pogleda iskusnih mačkofila (kako je moguće da ne ume s mačkama?). No, kako zanimanje za mačka raste tako Neven primećuje da su mu ljudi sve dosadniji. Osim privlačne studentkinje Tee.
U početku se odnos dvonošca i četvoronošca razvija onako kako se od njih to i očekuje: dvonožac uči o četvoronošcu, a četvoronožac je sve pitominiji, sve uhranjeniji i sve jači. Sve dok ne počne da kunja, da mu apetit slabi i da gubi na težini. Kreću veterinarske pretrage, a kako se bližimo otkrivanju uzroka mačkove bolesti tako se menja i ton pripovedanja. Samoironiju i odmak od stvarnosti zamenjuje briga praćena začuđenošću i zbunjenošću (otkud tolika briga za mačka?), a tehnički ton – precizni podaci o mačjoj bolesti, rezultati veterinarskih pretraga, opsesivno čitanje tekstova o bolesti, lečenje životinje – kao svojevrsni prelazak iz bezbrižnog života ka životu ispunjenog strepnjom, popunjava one rupe koje je iza sebe ostavila ravnodušnost. Na ovom se detalju valja zadržati. Oni koji vole životinje i druže se s njima neće u tehničkim detaljima, veterinarskom žargonu i, recimo, nestrpljivom tumačenju rezultata analiza krvi, pronaći ništa čudno – i životinje se razboljevaju, pate, leče se – dok će ljubitelji književnosti, a naročito oni koji su pročitali prethodni Zrinušićev roman, u ovom postupku prepoznati odmak od pravolinijskog pripovedanja i svojevrsnu depatetizaciju atmosfere koja je satkana od Rudolfove patnje i Nevenove predanosti. Zapravo, čitav veterinarski arsenal humanizuje odnos dvonošca i četvoronošca. Taj odnos postaje – kako to drugačije reći? – ljudski, osim što to nije niti može biti. I to je, zapravo, konstitutivni paradoks ovoga romana, barem s gledišta čitaoca koga životinje ne zanimaju. Ljubitelji mačaka, opet, tu neće videti nikakav problem: naravno da će dvonožac uložiti svu svoju ljudskost u odnos prema voljenom četvoronošcu. U drugom pojmovnom režimu: životinja se subjektivizuje, postaje (četvoronožna) osoba. Neven otkriva ljudskost na mestu koje zauzima životinja. Sve to što se kovitla oko životinje, računajući i dubok emotivni angažman, patnju i životinje i ljudi (kao da je mačak dete, recimo), književno je u tolikoj meri opravdano da se razlika između čitalačkih perspektiva jednostavno gubi.
Ali to nije sve. Nevenov odnos prema mačku humanizuje i njega samog (pripitomljava ga takorekuć), te menja i njegov odnos prema ljudima. Zrinušić je, međutim, isuviše dobar pisac da bi ispunjavao očekivanja čitalaca. On ne rešava (književnu) ukrštenicu u kojoj popunjava prazna polja s unapred ponuđenim tekstom, da bi se, na kraju, ukazala besmislena celina (i završila u smeću). Pisac ide za događajima i zapisuje ih, a kako će se dvonošci u svemu tome snaći – to nije njegova stvar. Utoliko lik studentkinje Tee, s njenim odmakom od stvarnosti, unosi novu neravnotežu u već dislociran Nevenov život. Ona je, primetimo, za Nevena jednaka nepoznanica kao i mačak, samo što se sada predznaci menjaju: u odnosu sa životinjom prepostavke ne postoje pa se taj odnos gradi i uči, dok odnos između dvonožaca počiva na naslagama pretpostavki, ali do uzajamnog razumevanja ne dolazi. Ishod tog odnosa nije očekivan. Zapravo, pisac ne pokušava rečima, slikama ili domišljanjem da premosti, možda i nadomesti, ono što u odnosu dvonožaca ostaje mutno i nedohvatljivo. Zbog toga čitaocu ostaje da priču dovrši.
Drugim svojim romanom Zrinušić je potvrdio da prvenac nije bio slučajnost, što znači da su ulog i očekivanja od osiječkog pisca – sada još veći.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
U organizaciji Konzulata Jamajke, a po ideji počasnog konzula gospodina Mirka Miljuša, YU Grupa je u martu spakovala kofere i odletela na Jamajku. Tamo je snimala stare pesme u rege žanru, a nikad mlađi Jelići dali su svoj doprinos već aktuelnom projektu pod nazivom “Prekookeanski most”.
Umesto in memoriam: Good Vibrations i Brajan Vilson (1942‒2025)
Cela priča o Brajanu Vilsonu, nedavno preminulom geniju pop muzike i lideru The Beach Boys-a, prelama se kroz priču o njihovom apstraktnom hit singlu za sva vremena Good Vibrations
U drugom činu Leone i Glembaj zarili su se jedan u drugog ko kobac u kopca. Taj surovi obračun završio je Glembajevom smrću. U samrtnom hropcu uz pojavu barunice Kasteli, stari Glembaj završio je u naručju sina. To je omaž Mikelanđelu i njegovoj skulpturi “Pijeta”. Scenu “Pijeta” smislio je Danilo Marunović
Ivan Antić, Kajzermilen glič (mikroputopis u tri glasa), PPM Enklava, 2025
Kajzermilen je četvrt u Beču, svakako ne prva koja pada na pamet kada se pomisli na ovaj grad, ali, sa svojim golim i sivim distopijskim prostorima, otuđenim “totalitarizmom dimenzija”, možda paradigmatična za savremeni svet. U tom okruženju troje Antićevih lirskih junaka ostavlja utisak postflanera, besciljnih uličnih hodača, koji se kreću gradskim prostorom u kome, uprkos precizno popisanim tragovima ljudskog prisustva, kao da nema ničega
Završna predstava Instituta za umetničku igru „Human design“ bavi se pitanjem identiteta zadatog rođenjem i čovekovom potrebom da sam izabere ono što oseća da jeste
Ekspo je za naprednjačku elitu razlog da dobro potegne. Pogotovo što sluti da će im to čerupanje narode i države biti poslednji valcer. Posle kud koji mili moji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!