

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kakvo znanje pruža privatni, a kakvo državni fakultet, te postoji li razlika u stečenoj diplomi? Koje predrasude postoje u vezi sa studijama na privatnom i na državnom fakultetu? I koliko je istine u njima? Šta o tome misle studenti, a šta profesori
“Ako ikada odlučimo da kao nacija krenemo putem oporavka, ukidanje privatnih fakulteta mora da bude jedna od prvih odluka. Svi znate zbog čega”, napisao je na društvenoj mreži Iks bivši ministar Ratko Dmitrović. Jedan od komentara na tu objavu je glasio da je i prestižni Harvard privatni fakultet, što “znači da nije problem u fakultetima već u sistemu i okruženju gde rade. Opet ne rešavamo uzrok već posledicu, i to selektivno”. Dmitrović je odgovorio: “Čini mi se da Harvard nije u Srbiji”.
Istina, Harvard nije u Srbiji, a redovna profesorka na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu Tamara Džamonja Ignjatović kaže za “Vreme” da najpoznatiji svetski univerziteti nisu državni, ali da oni i mnogo koštaju i, što je još važnije, mnogo toga pružaju svojim studentima.
Naglašavajući da ne treba generalizovati odnosno da u Srbiji postoje privatni fakulteti koji drže do kvaliteta obrazovanja, profesorka Džamonja Ignjatović navodi da deo njih vrlo malo pruža i obezbeđuje lak put do diplome.
Na pitanje zašto je to tako, Tamara Džamonja Ignjatović kaže da razlog leži u jasnom finansijskom interesu: “Ako hoćete da obezbedite veći broj studenata, onda to možete da uradite tako što ćete im cilj (diplomu) učiniti mnogo dostupnijim, a sa druge strane, manje se ceni kvalitet naučenog znanja”. Ona dodaje da su se u Srbiji sve vrednosti u priličnoj meri izokrenule, “pogotovo od kada su popularne lažne diplome koje se ni na koji način ne sankcionišu”.
ŠIRINA ZNANJA I NJIHOVA PRIMENA
Brojevi pokazuju sledeće: prema podacima Republičkog zavoda za statistiku (RZS), u školskoj 2023/24. godini na svim visokoškolskim ustanovama i na svim stepenima studija u Republici Srbiji upisano je 249.626 studenata; na državnim i privatnim univerzitetima ukupno je upisano 209.825 studenata – od toga 83,7 odsto ili 175.625 studenata upisano je na državnim, a 16,3 odsto ili 34.200 studenata na privatnim fakultetima; na državnim akademijama odnosno visokim školama strukovnih studija ukupno je upisano 32.528 studenata, dok su na privatnim visokim školama strukovnih studija upisana 7.273 studenta.
Kada je reč o načinu finansiranja, 38,7 odsto studenata upisalo se na budžet, a 61,3 odsto studenata su samofinansirajući.
Docentkinja na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, psihološkinja Dobrinka Kuzmanović, koja je ranije radila na privatnom fakultetu, kaže za “Vreme” da je, prema njenom iskustvu, na tim fakultetima pristup nešto drugačiji i da studenti dobijaju više praktičnog znanja. “Barem kada sam ja radila na privatnim fakultetima, razlika je bila u tome što na državnoj psihologiji studenti dobijaju više metodoloških znanja, znanja iz statistike, iz nekih fundamentalnih disciplina, dok na privatnom fakultetu stiču ta praktično primenjivija znanja.” Ona dodaje da se sada situacija menja i na državnim i na privatnim fakultetima, te da je njen utisak kako je pojava određenih privatnih fakulteta podstakla državne da i oni preispitaju svoj kvalitet i program nastave.
Sa druge strane, Tamara Džamonja Ignjatović smatra da postoje razlike između privatnog i državnog fakulteta, ali one nisu formalnog tipa – isti uslovi moraju da važe u pogledu broja bodova, trajanja studija, stečenih zvanja nastavnika… Međutim, navodi da forma i sadržaj najčešće nisu povezani, tako da ti standardi kvaliteta, osim formalno, često nisu u dovoljnoj meri ispunjeni. “Ono što, nažalost, neretko karakteriše privatne fakultete jeste niži stepen kvaliteta studija, što jeste trend. U svetu je sasvim obrnuta stvar – upravo se privatni fakulteti najviše cene i oni se bore kvalitetom za svoje studente”, ukazuje profesorka Džamonja Ignjatović.
ISTINE I PREDRASUDE
Govoreći o predrasudama, Dobrinka Kuzmanović navodi da privatne fakultete bije glas da se lako upisuju, što je i bio slučaj jer nisu postojali prijemni ispiti kao na državnim fakultetima i samim tim je svako mogao da se upiše jer nije postojao nikakav prag ispod kog se ne može. Kod dela privatnih fakulteta, situacija se ipak promenila. “Apsolutno treba da postoji prijemni i mogu da kažem da su ga neki privatni fakulteti i uveli. Ali i dalje je lakše upisati privatni fakultet”, naglašava profesorka Kuzmanović.
Dalje kaže da se smatra kako se na privatnim fakultetima lakše polažu ispiti, da je obim literature koji je potrebno savladati da bi se uopšte izašlo na ispit manji, pa da je čak nekada i kvalitet nastave lošiji, da možda primaju lošiji nastavni kadar, a da državni fakulteti pokupe najkvalitetnije studente. “Verovatno ima istine u tome, ali opet, situacija se menja”, kaže Dobrinka Kuzmanović.
Tamara Džamonja Ignjatović ukazuje kako postoje predrasude da je jedno nužno bolje, a drugo nužno lošije. “Zaista mislim da i neki državni fakulteti nisu na visokom nivou, kao i da nisu svi privatni isti. Vrlo lako dođu na loš glas, zna se šta se upisuje da bi se lakše došlo do diplome, čak i doktorata. A opet, neki studijski programi na privatnim fakultetima mogu da budu sasvim kvalitetni.”
STANJE ALARMANTNO, REFORME NI NA VIDIKU
Dobrinka Kuzmanović upozorava da ukoliko pada kvalitet osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, na šta upućuju međunarodne evaluativne studije koje pokazuju da su obrazovna postignuća naših učenika u većini slučajeva ispod proseka, onda to nužno ima posledice i na univerzitetsko obrazovanje.
“Recimo, neki vukovci u srednjoj školi nisu položili prijemni ispit za Medicinski fakultet, što je alarmantno”, navodi sagovornica. Dodaje da u hijerarhiji vrednosti obrazovanje stoji vrlo nisko: “Zašto bi neko cenio obrazovane? Kakvu obrazovani imaju moć u društvu? Jednostavno, na delu je globalna društvena kriza gde obrazovanje, nažalost, nema vrednost, što se odražava i na visoko obrazovanje. To je trend koji traje već neko vreme i iskreno, ne vidim izlaz iz te situacije”, naglašava Dobrinka Kuzmanović.
Tamara Džamonja Ignjatović kaže da je, kada se radi o ovdašnjim prilikama, neophodno ograničiti broj studenata koji upisuju privatne fakultete.
“I profesori koji rade tamo se žale na veliki broj studenata, a do toga dolazi jer to donosi prihod fakultetu. Dakle, suština je da je finansijski interes vlasnika fakulteta primaran u odnosu na ono što fakultet nudi svojim studentima, a nažalost, studentima to odgovara. Zato i kažem – u naopakom sistemu vrednosti sve se okrenulo u svoju suprotnost”, ukazuje Tamara Džamonja Ignjatović. Ona je uverena da postoji potreba za reformom, kao i da mnogi profesori to prepoznaju, ali da nije sigurna koliko bi na to bile spremne zainteresovane strane, koje često imaju podršku u najvišim telima države koja odlučuju o tome.
MALČICE JE DRUKČIJE U PRAKSI
Konačno, na fakultetu se ne stiču samo znanja već i određene veštine, sposobnosti, stiče intelektualna širina… Makar bi tako trebalo.
“Vi učite da rešavate probleme, da kritički mislite, da formirate stavove, a sve bi to trebalo da se događa na fakultetu. Možete da završite tromesečni kurs i naučite da budete operativac, da izvršavate neke zadatke, ali je neophodno da posedujete fundamentalna znanja, da se bavite time kako stvari funkcionišu, šta je u osnovi nečega… A ne samo kako to radi u praksi. To je suština obrazovanja”, objašnjava Dobrinka Kuzmanović.
A ne sme se, naglašava ona, prevideti i emancipatorna moć obrazovanja, šta ono znači za pojedinca.
“Jako je važna ta emancipatorna moć obrazovanja gde se mi tokom studija formiramo kao ličnosti, sazrevamo, izgrađujemo se, u interakciji smo sa drugim ljudima, učimo se veštinama grupnog rada, kooperaciji, saradnji, što su sve dobiti univerzitetskog obrazovanja. Ne postajemo samo operativci”, ukazuje profesorka Kuzmanović.
Međutim, da li je tako u realnosti? Dobrinka Kuzmanović stavlja veliki znak pitanja na to dodajući da se urušava sistem vrednosti, da se urušava način na koji društvo funkcioniše i da nije moguće da obrazovanje ostane netaknuto, odnosno da i ono ne trpi zbog tog opšteg sloma.


“Vreme” je sprovelo anketu među studentima o tome postoji li razlika između privatnog i državnog fakulteta, kao i o predrasudama u vezi sa državnim odnosno privatnim fakultetima. Navodimo neke od odgovora.
Razlika između privatnog i državnog fakulteta
Predrasude o privatnim i državnim fakultetima


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve