
Štrajk
Štrajk na Filozofskom fakultetu u Beogradu
Nastavno osoblje Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu stupa u štrajk. Šta to znači u praksi
Ispred osnovne škole „Vladislav Ribnikar“ vlada muk. Samo se dobovanje kiše čuje ispod kišobrana. Ljudi se pozdravljaju blagim kimanjem glave. Čini se da bi svaka izgovorena reč oslobodila potiskivane suze
Nebrojeno puta sam na ovom mestu čekao ćerke. Zvono označi kraj časova, razdragana dečja graja dopire iz zgrade u Kralja Milutina, deca ozarenih lica istrčavaju iz škole.
Ovog jutra su se u 8.40 oglasile sirene. U to doba je 3. maja pre godinu dana dete počelo da puca na decu u osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“. Trinaestogodišnjak je ubio devetoro učenika i Dragana Vlahovića. Nisam čuo crkvena zvona, mada sam ih nekako očekivao.
Ovog jutra ispred škole vlada muk. Samo se dobovanje kiše čuje ispod kišobrana. Ljudi se pozdravljaju blagim kimanjem glave. Čini se kao da bi svaka izgovorena reč oslobodila potiskivane suze.
Ljudi čekaju ispred ulaza u „Ribnikar“ u redu da se upišu u knjigu sećanja. Vidim poznata lica. Mnogi drže cveće u rukama. Grupica tinejdžera sa unezverenim izrazom lica stoji na rubu ovog nemog skupa. Jedna žena sa psom prolazi grcajući, oči su joj crvene od plakanja. Neutešnost struji među okupljenima.
Prepoznajem llica roditelja ubijene dece. Osećam slabost u nogama kad pomislim šta oni preživljavaju, ne samo danas, već svaki dan. Pomislim na moje ćerke i više ne mogu da zaustavim suze.
Skalamerija plave boje
Ulaz u školu prekriva gvozdena skalamerija plave boje u čije su gornje stubove uklesana imena ubijene dece. Ne znam šta da mislim o tome. Nije ni važno.
Celu školu od trotoara do krova prekriva belo-plava cirada sa belim i plavim siluetama sa krilima koje bi, mislim, trebalo da predstavljaju anđele. Kao zavesa koja pada da prekrije scenu i označi kraj tragedije. Samo što ova tragedija kraja nema.
Iza visoke plave ograde koja se isprečava pogledu na koban ulaz nazire se nešto crveno. Crveno, plavo, belo. Da li je neko hteo da u ovu instalaciju ubaci boje srpskog barjaka? Da li bi to i na ovom mestu trebalo da budi neka patriotska osećanja?
Proleće
Gledam tu lepu ulicu prekrivenu sito zelenim krošnjama koja vodi od Nemanjine do Tašmajdana. Drveće takvu nijansu zelene boje ima samo u proleće. Ne sećam se da sam 3. maja pre godinu dana bio uopšte svestan toga da je proleće. Vreme se tada bilo zaustavilo.
Ovde su ta deca bila kod kuće, u ovoj ulici, u Svetozara Markovića, Njegoševoj, u parku u kome se nalazi crkva Svetog Marka, u „Ribnikaru“. Tu se osećala bezbedno, odatle je trebalo da krenu u život. Trebalo je.
Neželjeni bes
Zaista nisam hteo ovim povodom da ih pominjem, ali mi kolegenica šalje vest da je Vučić ovde pre nego što se svet okupio rano jutros položio cveće. Gde je bio 3. maja pre godinu dana? I narednih dana? Kao da je za njega i njih prostor ispred škole ispunjen užasnutim ljudima tada bio neprijateljska teritorija na koju ne smeju da kroče. Bili su organizovali neke svoje komemoracije, daleko od očiju Beograđana.
Gledam na telefonu profil buducnostsrbijeav na Instragramu, fotografiju na kojoj se predsednik države poklanja pred fotografijama ubijenih učenika i njihovog školskog čuvara. To je u redu. Tako treba.
Ali se onda setim onog kliberenja Vučićevog, Siniše Malog i Ane Brnabić na istom tom Instagramu kada su se izrugivali građanima koje je smrt naše dece izvela na ulice. Setim se svog onog nedoličnog ponašanja najviših državnih i gradskih funkcionera lišenog bilo kakve empatije, onih nastupa predsednika Republike u kojima je pred senima ubijene dece u prvi plan isticao samo sebe. Jel moguće da je ovaj narod sve to zaboravio? I oprostio.
Obuzima me bes, a to ne želim. Otresam ga sa sebe.
Dan posle
Ispunjava me sumor. Odlazim od škole, ali se to mesto kreće za mnom. Da sam vernik, otišao bih do crkve Svetog Marka i zapalio sveće za tu usmrćenu decu čiji je život ostao da lebdi u „Ribnikaru“. I za svoje ćerke.
Ali nisam. Ono malo što mogu da učinim, što svi Beograđani mogu da učine, je da ne dozvolim da nestane sećanje na tu decu. I to ne samo svake godine 3. maja.
I ne, naravno da nisam smetnuo s uma šta se dogodilo 4. maja u Malom Orašju i Duboni. Dan posle tragdije se odigrala nova tragedija. Sutra će sva ta osećanja ponovo da navru. Tako je to sa godišnjicima. Teraju nas da ne zaboravimo.
Nastavno osoblje Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu stupa u štrajk. Šta to znači u praksi
Student koji hoće da uči Miloš Pavlović tvrdi da je iskusio „fašistički“ napad kod Studenjaka. U Urgentnom centru ga dočekali lično ministar Zlatibor Lončar i spremne kamere tabloida
Tuča između obezeđenja gradilišta u novobeogradskom Bloku 4 i građana koji ne dozvoljavaju izgradnju objekta koji će im „zazidati“ prozore samo je novi primer borbe Beograđana protiv investitorskog urbanizma
Tuča u Bloku 4, napad na profesorku, radnika obezbeđenja i studenta Pravnog fakulteta, pokušaj gaženja studenata u Nišu... „SNS nasiljem pokušava da demotiviše ljude da se uopšte pojave na protestima", kaže za "Vreme" bivši ministar policije Bože Prelević
Turistička sezona počinje, klima-uređaji rade punom snagom, pa hrvatski elektroenergetski sistem ulazi u najrizičniji deo godine. Sve je veći strah od blekauta, velikog pada energetskog sistema, koji se desio i prošle godine
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve