
Komentar
Simptomi propadanja režima
Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Vučić je posle tragedije u „Ribnikaru“ govorio o 1200 policajaca za škole. Sada se zazivaju detektori za metal na ulazima, dodatno obezbeđenje, pretres dece… A možda je samo trebalo slušati stručnjake, pričati sa decom i baviti se prevencijom
Nije li ideja postavljanja detektora za metal normalizacija nasilja čiju posledicu lečimo, a žmurimo na njene uzroke i time prenebregavamo pravu prevenciju? Šta ćemo postaviti po školskim dvorištem, parkovima i ulicama, na putu od škole do kuće i natrag? Može li se kontrolisati svaki kutak?
Kada su se dogodila masovna ubistva dece i mladih 3. i 4. maja prošle godine, a škola „Vladislav Ribnikar“ prestala da bude škola i postala stratiše, predsednik Srbije Aleksandar Vučić je kao jednu od mera, koje su mahom sve ostale samo na rečima, najavio raspoređivanje 1200 policajaca po školama. Struka je na to molila: zaposlite umesto toga 1.200 psihologa i pedagoga.
Hoćemo li sada da govorimo o 1.200 detektora za metal?
Naime, nakon najnovijih nemilih događaja – kada je učenica šestog razreda OŠ „Heroj Janko Čmelik“ u školu donela sekiru, a učenik OŠ „Vladislav Ribnikar“ u školu uneo nož, čemu je prethodilo niz propusta – u javnosti je počelo da se govori o potrebi uvođenja detektora u škole i pretresanja učenika.
Predlog može da se sagleda suvo i racionalno: možemo da se osvrnemo na iskustvo nemalog broja američkih škola koja su ih postavile i pogledamo akademsku literaturu u kojoj se ne nalaze dokazi da je taj korak zaista pomogao.
Možemo da pričamo o ceni aparata i održavanja, a basnoslovna je, a trebalo bi onda zaposliti i dodatne ljude za obezbeđivanje škola. Ili da pričamo o nekim praktičnim pitanjima, recimo, kako bi izgledao ulazak u školu nakon svakog odmora.
A možemo da govorimo i o razumljivom ljudskom porivu da se pred spoljnom opasnošću zaključamo u četiri zida, postavimo detektore i policiju, verujući da ćemo biti sigurniji.
Ili da na agresiju odgovorimo agresijom, verujući da ćemo tako rešiti stvar. A ta se dva poriva javljaju najsnažnije onda kada sistem zakaže, kada se njemu i u njega ne veruje, pa se čovek oseća prepušten sebi.
Sistemski zastoj
Nasilje mladih je postalo sistemski problem, a odsustvo sistemskog odgovora ga samo produbljuje. Propusti sistema ostaju nekažnjeni, sistemska rešenja se ne sprovode.
Nije li ideja postavljanja detektora za metal zapravo normalizacija nasilja, lečenje njegovih posledica, dok žmurimo na uzroke i time propuštamo da se bavimo prevencijom?
Šta ćemo postaviti po školskim dvorištima, parkovima i ulicama, na putu od škole do kuće i natrag? Može li se kontrolisati svaki kutak? I kako bi to uticalo na ionako uplašenu i zbunjenu decu? Ili na one buntovne što hoće da privuku pažnju? Kako bi sve to uticalo na poverenje i odnose profesora i učenika?
Da li su, za ovih osam meseci, ojačane psihološko-pedagoške službe i da li imaju vremena da se bave decom? Da li je iskorišćeno znanje stručnjaka kako bi se pokrenule smislene inicijative koje će država da podrži?
Da li se povećao broj odeljenja za decu sa psihološkim i mentalnim poremećajima (četiri ih je u celoj zemlji)? Da li su se otvorili dnevni boravci za decu i mlade sa problemima u ponašanju, koji nisu psihijatrijski slučajevi, već im u jednom periodu života treba stručna pomoć? Da li se sa decom razgovara više?
Da li su jasne procedure šta da se radi kada do problema dođe – poput poslednjeg slučaja u „Ribnikaru“ – i da li se te procedure poštuju? I da li, ukoliko se ne poštuju, postoje neke posledice?
Da li smo uspeli da stanemo na put prikazivanju agresija i brutalnog nasilja na televiziji? Da li se javna komunikacija oplemenila?
Da li smo saslušali roditelje iz „Ribnikara“, Dubone i Malog Orašja? I sa tim što smo čuli, da li smo nešto učinili? Da li su država i društvo uradili sve što su mogli da im olakšaju patnju koja nadilazi svaku reč? Da li je škola to uradila?
I konačno – da li će zaista pomoći detektori za metal?
Znamo odgovore.

Četiri simptoma ukazuju na propadanje režima Aleksandra Vučića. Da se još jednom poslužimo rečima mudrog Etjena de la Bosija: ljudi više ne žele tiranina.

Proglašavajući najveće ruglo svoje vladavine za najveću tekovinu slobodarske Srbije, Aleksandar Vučić je svirao kraj Ćacilendu

Ništa se ne dešava od onog što Vučić najavljuje, uključujući i obećanje da će dohakati N1 i Novoj S. Zato nemoć i frustraciju krije tvrdnjom da te dve televizije nije zabranio jer mu koristi njihov rad. Jadno, jeftino i prozirno

Poraz ćaci-tužioca Nenada Stefanovića na izborima za članove Visokog saveta tužilaštva ima i veliko simbolično značenje: jedna institucija se odbranila i pokazala da je moć vučićevska tanja nego što se mislilo, da je njena najveća snaga – kao što to biva i sa tajnim službama – u fami o velikoj snazi

Lako je zamisliti kako vilom Bokeljkom u gluvo doba noći odjekuje Vučićev glas: „O Trampe, zašto me ne podnosiš?“ Odgovor na Truth Social najverojatnije bi glasio – „Zato što si šibicar“
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve