Da li je poslije radnog dana, podvijenih nogu na kauču i sa čašom bijelog vina u ruci, predsjednica vlade Srbije jučer gledala sebe na televiziji? Koliko li je zadovoljna afektiranjem, modulacijama glasa po metodu Dijane Hrkalović i govorom tijela kojeg se ne bi postidio ni jedan važniji član navijačkog kopa? Kako ju je šef pohvalio – lično nazvao ili poslao SMS?
Teško je izbjeći tugu, transfer blama i osjećaj totalne poraženosti gledajući i slušajući premijerku na konferenciji za medije održanoj u četvrtak. Izvještavanje nezavisnih i profesionalnih medija o slučaju dječjeg teatra „Boško Buha“ bio je samo providan povod za njen džihad protiv zdravog razuma. Uvjerljiva poput vegetarijanca na festivalu čvaraka i slanine, Brnabić je djelovala kao osoba koja ličnu nesigurnost i tremu liječi odlaskom na audiciju za stand up komičarku. Jer bilo tko – uključujući i nju samu – dobro zna da upravo režimski mediji u tri smjene neprekidno štancaju lažne vijesti; da baš oni zastupaju najmutnije poslovne interese naprednjačkih feudalca; da preko njih zastupnici kriminalnih klanova jedni drugima šalju poruke, upozorenja, prijetnje…
No, ništa od navedenog nije zaustavilo Brnabić. Dok su moždane stanice publike vrištale vršeći kolektivno samoubojstvo, premijerka je cipelarila ono malo preteklih medija koji i dalje, uprkos svim pritiscima, profesionalno obavljaju svoj posao i omogućuju javnosti da zaviri iz režimskih Potemkinovih sela, vatrometa baljezganja i krečenja ogromnih zgradurina korupcije.
Da li je u svom nastupu Brnabić rehabilitirala tabloidne mašine za mljevenje živog ljudskom mesa? Nije. Koliko je uspjela poljuljati kredibilitet nezavisnih i profesionalnih medija? Nimalo. Što joj je onda bio cilj? E, tu je ključ, poštovani čitaoče.
Veliki hit Aleksandra Vučića sa Ohridskog festivala „Pristao sam biću sve što hoće, ali nisam potpisao“, nije ipak odjeknuo prema producentskim projekcijama u naprednjačkom biračkom tijelu. Ta publika, dalje, lako može protumačiti podršku normalizaciji odnosa sa Kosovom iz nezavisnih i profesionalnih medija – mučki etiketiranih kao ekspoziture američke i evropskih ambasada – kao dokaz „veleizdaje“ vlasti i njenog otklona od Kremlja. A kako samu Brnabić naprednjački glasači sumnjiče da je „zapadna žena“, lično je morala istrčati na teren i dokazivati svoju šešeljiziranost. Ukratko, potvrditi da nema nikakvih promjena: što god da režim radi i govori, hajka na „izdajnike“ se nastavlja, a Evrope – vala – u Srbiji biti neće. Može li bolje odigrati tu svoju poziciju od starta objema nogama na nezavisne i profesionalne medije?
Konačni rezultat premijerkinog istupa: ona – jedan, mozak – nula. Igra se i dalje, lopta je u njenom posjedu.
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com