Slobodan Tišma: Život pesnika (Nojzac, Novi Sad 2022)
Nipošto nije slučajno da se banalnost najradije razbaškari u pompeznosti, visokoparnosti, grandomaniji; puna je književna istorija pisaca, čak neloših, koji su i pre smrti umrli od ove boljke. Kao samoproglašeni “slabi subjekt”, nepouzdan i prevrtljiv, marginalan u svakom smislu, ćoškaroš, luftika i niškorist, bleda senka ujvidečka ovlašno osvetljena Lunom, jedva-kulturna polučinjenica i društveno-politička nečinjenica od formata (“political nigredo”), parazit na zdravom telu Nacionalne Književnosti, Slobodan Tišma od ove je pošasti prilično bezbedan, ne?
Ali, ako se sad malo uozbiljimo, razume se da “malog Tišmu” (ponovo autodefinicija, koliko ironična zapitajte se, a znate valjda ko je “veliki Tišma”?) od banalnosti i sličnih pošasti čuva nešto drugo, važnije i jače: vitalan i besprekoran osećaj za filing estetske samokontrole, štaviše i samocenzure, redak dar pripovedača da se izmigolji iz svake jezičko-smisaone stupice pre nego što ova dospe da cakne i zarobi ga u oveštalosti, misaonoj ili stilskoj. Ili, pak, u preozbiljnom shvatanju sebe, okoline i sveta uopšte, što je zapravo sastavni deo istog fenomena, onog koji trasira bespovratni put u simfo-rok u književnosti, to jest u nepodnošljivo zvrjanje praznine od kojeg otpadaju uši slušaočeve, pardon, čitaočeve.
Otkad deluje – nakon što je propao, a to znači uspeo, kao konceptualni umetnik, pesnik, rokenrol lirik i još ponešto – kao prozaik i tzv. beletrista tobože u glavnom toku savremene srpske književnosti, Slobodan Tišma na svoj tihi način uporno pomera stvari, to jest, razmešta nameštaj (namešta razmeštaj?) u bernardijevoj sobi ovdašnjeg pripovedaštva i romanopisanija na taj način da posle tog iskustva nikome više nema povratka na stari raspored s masivnim kredencima i nahtkasnama, bez obzira na to što će, bože moj, izaći još stotine mrtvorođenih oknjižaka koji će se, to jest njihovi pisci, praviti da se još ni “veliki Tišma” nije rodio, a kamoli ovaj “mali”. Ali, rodio se, valja ga ljuljati, o čemu je i ovaj dolepotpisani hroničar zasvedočio kroz zapise o Urvideku (“Vreme” br. 760), Quattro staggioni (broj 986) i Bernardijevoj sobi (1078).
U novom romanu Život pesnika, namišljenom kao prvi deo autobiografske, a to znači autofikcijske trilogije Astal tiš – riba friš, Slobodan Tiš kuva fiš od čega drugog nego od – vlastitih life & times. Ne radimo li to svi, anyway? Samo, otkad je Knausgor prodao foru (to nije ništa loše, jer knjige su mu sjajne) sa svojevrsnim književnim hiperrealizmom u sedmoknjižju Moja borba, nekako se i na piščevo eksploatisanje majdana vlastitog života gleda drugačije. Ali opet, nije baš ni da je Tišmi trebao Knausgor da mu pokaže put: sva je njegova proza, manje ili više, prenakrcana autobiografskim referencama, a ponajveća razlika u odnosu na novi roman možda je u tome što je stilsko-ironijski odmak ovde, pa, ne baš nestao, ali je prilično prigušen. Ljudi i toponimi uglavnom se zovu onako kao i u “stvarnom životu” (ima i izuzetaka, po nekoj unutrašnjoj tišminskoj logici koju ne odgonetamo, ali je pratimo bez otpora) i uopšte, primetno je nastojanje da se romaneskni tekst elementarno zauzda, tako da se može razgovetno pratiti jedna, ne baš linearna, ali ipak dosledna priča jednog života. Kada bih sad napisao da pisac u tom zauzdavanju ipak ne uspeva do kraja, to bi se možda moglo shvatiti kao kritič(ar)ski prigovor, mada se uopšte ne bi o tome radilo, naprotiv: pre bi to bilo diskretno zadovoljstvo što Tišmu ne napušta ludičko-avangardni drajv. A to je opet deo onog zdravog pristupa (auto)fikciji o kojem sam govorio na početku teksta.
A šta sve ima unutra? Pa, zar na samom kraju prikaza da dođemo do onog najvažnijeg kada je autobiografsko pisanije u pitanju?! Okej, ko hoće pikanterije, na tuđi i na vlastiti račun, Tišma će mu ih podariti više nego dovoljno, što ne bi bilo značajno da se i kroz njih zapravo ne oseća veltšmerc jedne epohe, jedne zemlje i, ponajviše možda, jednog grada (koji odavno nije dobio ovakvu posvetu, a da mu se S. T. ni za trenutak nije ulagivao, naprotiv). Jer, Tišma nije tračer (mada je svaka hronika svog i okolnih života delom i trač, to je inherentna žanrovska neminovnost) nego (pre)osetljivi opservator, nekada vidilac, kadgod valjda i opsenar. Međutim, Život pesnika nije opsena nego romanoživot i životoroman koji, po Hičkokovom receptu, preskače dosadne delove jednog i drugog, sve vreme se kao vajkajući da je dosada sama njegova esencija. Ali znate već tzv. malog Tišmu i ništa mu ne verujete kad ga uhvati ono da bude skroman.¶
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!