
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
S a zakašnjenjem čitam intervju sa Alešom Debeljakom i reakcije Milete Prodanovića, Zorana Milutinovića i Dragana Velikića. Reč je o pitanju koje se u poslednje vreme često vraća: da li su Srbi, posebno, srpski intelektualci, srpski pisci, krivi za ono što nas je zadesilo.
Nemam prava da o tome sudim, ali osećam potrebu da tim povodom nešto kažem.
Kao nesrbin, sa zebnjom sam posmatrao nastajanje stanja svesti koje ustoličava etničku pripadnost kao organizacioni princip i države i društva. U tome su, pored političara, vidnu ulogu imali i neki srpski intelektualci, pa i književnici.
Rodio se gazimestanski program, čija je polazna premisa da postoji soj ljudi koji se zovu Srbi, koji su međusobno jednaki a drugačiji od drugih, koji imaju neku misiju, čije istorijske patnje nisu uporedive sa patnjama drugih i koji zbog toga mogu imati neke pretenzije koje drugima ne priliče. Bio sam uveren i uveren sam i dalje daje ta premisa najblaže rečeno pogrešna.
Ovakvo uverenje teško bih zadržao da ga nisu delili i mnogi Srbi, a jesu. Razlika je samo u tome daje njima za to bilo potrebno više moralne hrabrosti nego meni.
Gazimestanski Woltanschaunng je požnjeo uspeha i zapadno od Srbije, gde se, takođe, našlo dosta pobornika te logike.
Jedni su otkrili daje upravo njihova nacija odabrana vrsta. Drugi (ili isti) govore o Srbima kao posebnom soju ljudi među kojima nema različitih. To što je promenjen predznak te od nebeskog postaje pakleni narod, neće pomeriti suštinu ovog svetonazora i neće nas ni za pedalj udaljiti od gazimestanske logike.
Znam da naš svet, naši „narodi i narodnosti“, nisu pokazali dovoljno otpora prema nacionalnim stereotipima i postuliranoj mržnji. Ali, homogene nacije ipak nisu stvorene. Moje je iskustvo da su u toku poslednjih desetak godina razlike unutar Srba (ili, recimo, Mađara) postale veće nego što su bile. Toje bolno, ali otrežnjava i dokazuje da su gazimestanski program (kao i recepcija njegove osnovne premise na bližem ili daljem Zapadu) ipak samo bolesna iluzija.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve