Kulturna dezintegracija

Ne znam da li shodno novom Zakonu o zaštiti nacionalnih manjina ima, pored saveznog Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma, pravne mogućnosti da se jezik, da tako kažemo, rastače na republičke, područne ili čak lokalne idiome. U svakoj normalnoj zemlji je normalno da jezik u službenoj upotrebi (ako ne i inače) bude važeći za celu zemlju – po principu jedna država – jedinstvena konvencija komuniciranja u domenu jezičkog i ortografskog saobraćaja. Izuzeci se mogu propisivati za izuzetne potrebe, saobrazno realnim potrebama „na terenu“. Tu mislimo, pre svega, na upotrebu drugih jezika u sudskom ili državno-administrativnom postupku kad za to postoji ozbiljan razlog, pri čemu jedan jezik (srpski) ostaje u tzv. službenoj upotrebi u celoj državi.

Funkcionisanje raznih službenih jezika (npr., u lokalnim društvenim jedinicama) onemogućilo bi međusobnu komunikaciju kako među raznim lokalnim organima, pogotovo s republičkim, a posebno sa saveznim organima, sem ako bi se svima, pa i svim državnim organima (saveznim, republičkim, područnim i sl.) nametnula obaveza da korespondiraju s područnim organima (službeno i s pojedincima) na jeziku nacionalnih manjina ili lokalnih govora, ako se uvede pravo da službeni jezik jednog lokaliteta može biti stvar slobodnog izbora njegovih zvaničnika. Pojedincima se, dakako, omogućava pravo da, ako ne znaju službeni jezik (srpski), mogu upotrebiti i svoj jezik, ali se organi vlasti ne mogu ovlašćivati da svoje postupke, odluke i propise objavljuju (samo) na nesrpskom (ili neslužbenom) jeziku. Mislimo, naime, da načelo zaštite slobode i prava čoveka i građanina, pa i manjina, ne opravdana posledicu po kojoj bi službena višejezičnost zahtevala i višejezičnu državnu administraciju i višejezičnu zvaničnu komunikaciju administtacije. Građanin države je, rekao bih, dužan da se služi jezikom kojim govori najveći deo stanovništva države, kao što je logično da jezik državne administacije, dakle, zvanični, službeni jezik bude upravo onaj koji je pretežan (i prestižan) u državnoj zajednici kao društvenoj organizaciji. Ne samo principa radi, već iz najjoptimalnijih pragmatičnih razloga.

Odstupanje od tog principa značilo bi, recimo, da se savezni (republički) organi izdvajaju kao posebna, separatna institucija države, sa svojim pravilima opštenja, jezički nepodudarnim s terenima na kojima vladaju drugi, lokalni zakoni jezičke komunikacije (princip Vavilonske kule).

Zapravo, pitanje je da li se u zagovaranju jezičke posebnosti lokaliteta odista radi o autohtono različitim jezicima. Pitanje, međutim, nije lingvističko jer nauka o jeziku ne može da dokaže da su od nekadašnjeg tzv. srpskohrvatskog jezika nastali novi jezici samim tim što su raspradom SFRJ nastale i nove, današnje samostalne republike. Istina, uvedena su nova imena jezika: srpski, hrvatski, bošnjački/bosanski, a neki intelektualci (ne i zvaničnici) zagovaraju inauguraciju još jednog – crnogorskog jezika.

Nova vest je da se u Skupštini opštine Novi Pazar zahteva (zvanično) da se, pored ćirilice i srpskog jezika, uvedu i latinica i „bosanski jezik“.

U vezi s ovim tendencijama i idejama ukazali bismo bar na dva momenta. Prvo, često se govori kako svaki narod ima pravo da svoj jezik naziva kako hoće, obično po svom nacionalnom imenu. To pravo, svakako, nije sporno. Sporno je samo to da li se promenom imena promenio (dobio novi) jezik. Ne samo lingvistička nauka već i svakodnevna jezička praksa to, međutim, ne potvrđuju. Jezik odista možemo (ako je to dobro) zvati kako hoćemo, ali je pitanje da li se time i sam jezik promenio (postao novi, drugi jezik).

Za promenu jezika potrebna je ne samo promena imena već i promena (temeljna) celokupnog jezičkoh sistema. A sistem dosadašnjeg govornog korpusa i sistema biće da ipak nije izmenjen. Izvesne (tipične) razlike među govornim idiomima koje ne opravdavaju sa stanovišta jezičke nauke rang novog jezika; obično su posredi raličitosti varijanatskog tipa, različitosti koje su svojstvene i drugim jezicim (npr., dijalekatske razlike), ali se u tome obično ne nalaze i razlozi za proglašavanje varijanata novim jezicima. Ne stoji, otuda, tvrdnja protagonista jezičkog raskola da (citiramo) – „iz imena proizlazi i sadržaj“. Činjenice, naime, govore upravo obrnuto: ne proističe sadržaj iz imena, već ime iz sadržaja. A ako je o jezičkom „sadržaju“ reč, tu se jedva šta promenilo.

Drugo, obično se kao argument navodi da (citiramo): „ne može se jedan narod služiti, samoizražavati tuđim jezikom“ (Crnogorci – spskim jezikom). Da ni to nije baš sasvim tačno, dokazaće nam Austrijanci (govore nemački, a nisu Nemci) ili Švajcarci (govore četiri jezika: nemački, francuski, italijanski i retrotomanski), a da i ne pominjemo druge zemlje (npr., latinoameričke) koje se služe zajedničkim „tuđim“ španskim ili druge narode koji govore engleskim jezikom. Kako, dakle, u tom svetlu stoji tvrdnja da „ako je u Crnoj Gori službeni jezik srpski, onda su Crnogorci – Srbi“ – verovatno nije potrebno objašnjavati.

Blizak stav zagovaranom načelu je i da je „jedan narod neslobodan ako ne može da upotrebljava svoj jezik“. Dodaćemo – dakako, ako ga ima, i ako mu to neko brani. Koliko znamo, danas valjda niko nikome ne brani da govori kako hoće, što ne znači da to može ako jezika kojim želi da govori – nema.

I najzad samo ovo: jezik služi pre svega zato da se njime ljudi što bolje sporazumevaju. Stvaranje veštačkih jezičkih barijera i insistiranje na lokalnoj različitosti samo izaziva komunikacijske teškoće, animozitet i kulturnu dezintegraciju, takvu koja je u suštoj suprotnosti sa savremenom društvenom, pa i političkom filozofijom međusobnog približavanja ljudskog roda, a u suprotnosti s individualističkom segregacijom.