Sve je to moglo i bolje i brže, ama nije imao ko drugi i sa kim drugačijim. Bilo je dobro smišljeno, ali bezbednosno probušeno, pa su "žestoki momci sa vrelog beogradskog asfalta" (dripci i kriminalci) i "legalisti iz Kule" (zlikovci i profesionalne ubice) uspeli u pokušaju preventivnog kontraudara. Stradao je Zoran Đinđić, žrtva lude nade da se istorija može promeniti jednim ubistvom... Zaista: može li? Videćemo uskoro
DANI POSLE UBISTVA PREMIJERA ĐINĐIĆA: Žandarmerija na ulicama
„Pravi čovek, na pravom mestu, u pravo vreme, jednim metkom“, razmišljali su devetnaestovekovni teroristi koje su tada zvali anarhistima. Možda su slično razmišljali i Brut i Kasije; oni koji su pogodili Džona Kenedija sigurno jesu. Je li se istorija promenila? U čemu je sprečen Cezar, a u čemu Kenedi? Da li je možda bilo nestašice velikih knezova i gubernatora u Rusiji, pa da jedan ili dvojica manje nešto znače?
Možemo, međutim, sa dosta izvesnosti da nagađamo u čemu je bio sprečen Zoran Đinđić. Bio je sprečen da akcijom Sablja rukovodi lično.
To što je akcijom Sablja nazvano posle 12. marta bilo je pažljivo pripremano od početka 2003. uz onolike mere bezbednosti kolike su bile moguće; ispalo je da je plan procurio, sudeći po nekim iskazima optuženih i svedoka i po ponašanju glavnih aktera zavere. Takve se stvari dešavaju: tako je oktobra 1993. u Sarajevu bila kompromitovana akcija hvatanja jalijaša i mahalskih prvoboraca koji su svojim terorom nad Srbima (i ostalima, bez brige) dojadili i Bogu i vlastima. Bilo je dovoljno da jedan jedini od skoro dvesta najpažljivije odabranih učesnika upozori osumnjičene; došlo je do nepotrebnog krvoprolića.
Šta je i zašto bilo planirano za četvrtak 13. mart?
ZNAKOVIZAUZBUNU: Danas znamo ono što nismo znali tada: 13. marta trebalo je da istovremeno bude pohapšen izvestan broj lica predvođen Miloradom Ulemekom Lukovićem Legijom, Dušanom Dućom Spasojevićem itd., a zbog osnovane sumnje da su kao organizovana zločinačka grupa počinili niz teških krivičnih dela. Policija i BIA već su znale skoro sve: i o Ibarskoj magistrali i o Budvi; i o Ćuruviji i o Stamboliću; o većem delu nerasvetljenih beogradskih ubistava, otmica i ostalog. Trebalo je samo pametno spakovati celu tu veliku i opasnu priču, obezbediti dokaze i usrećiti Specijalno tužilaštvo lepom i debelom krivičnom prijavom.
Da se nešto sprema bilo je, doduše, zainteresovanim stranama vidljivo od jeseni 2002: donošenje specijalnog zakonodavstva protiv organizovanog kriminala bio je prvi znak za uzbunu; oklevanje u izmenama saveznog zakona o krivičnom postupku, međutim, usporilo je celu stvar, što bi bilo dobro dublje ispitati… Dva su događaja ukazala da se situacija brzo zgušnjava: ubistvo policajca Nenada Batočanina i kriminalca Željka Škrbe u istom autu, novembra 2002; i otkriće Zemunaca i Legije da je Ljubiša Buha Čume propevao; obe strane, policija i kriminalci, uzbunile su se. Policija zato jer je dvostruko ubistvo u Ljutice Bogdana bilo znak panike kriminalaca, pošto je Škrba bio potencijalni svedok-saradnik u važnoj stvari; kriminalci zato jer znaju šta sve Čume zna i šta im misli; zar ga nisu već dvaput ubijali, pa se izvukao?
Reč je o klasičnoj trci sa vremenom: ko će koga prvi, što bi rekao drug Lenjin. Čume se javlja pismima i izjavama odnekud iz neverničkih zemalja, optužujući Zemunce za razne zločine, a Legija plasira kontra-pisma njegove žene Ljilje Buhe. Legija čak objavljuje ono svoje poluuvređeno i veoma naduto pismo krajem januara, a sve vreme traje reklamna kampanja JSO-a po bilbordima i medijima; ko je za to plaćao ostaje kao još jedno zanimljivo pitanje bez odgovora.
ODREŠENE RUKE POLICIJE: Jedno od 12.000 hapšenja
Specijalno tužilaštvo i policija na brzinu se organizuju za akciju, kombinujući Čumetove informacije sa onim što već znaju i planirajući nove svedoke-saradnike. Zaverenici, već odlučivši da Đinđića ubiju, planiraju atentate i 21. februara pokušavaju kod hale Limes; ne uspeva im. Odmah nakon toga zemlju napuštaju Mira Marković i dr Vojislav Šešelj, a upozoreni Legija odlazi u ilegalnost 1. marta. Ostalo je istorija.
VANREDNOSTANjE: Dvanaestog marta popodne, Vlada Republike Srbije predlaže v.d.-u predsednika Republike Nataši Mićić da uvede vanredno stanje, što ona i čini. Tokom tri meseca vanrednog stanja u toku je policijska akcija Sablja u kojoj je privedeno ukupno nešto preko 12.000 ljudi; oko dve hiljade bilo je prijavljeno, krivično ili prekršajno; neki su ostali u pritvoru po isteku vanrednog stanja, a ostali su pušteni posle dužeg ili kraćeg zadržavanja.
Cela ta gužva, naravno, pokazaće svoju opravdanost tek pravosnažnim sudskim presudama. Policija je rasvetlila skoro sve najvažnije slučajeve ubistava i pokušaja ubistava, pre svega političkih: dva atentata na Vuka Draškovića, ubistva Ivana Stambolića i Zorana Đinđića; ostali su još Slavko Ćuruvija i Milan Pantić. Duća Spasojević i Kum Luković poginuli su u pokušaju bekstva ili odupirući se hapšenju, a Legija i još nekoliko njih su u bekstvu.
Neke odredbe naređenja o vanrednom stanju kasnije su osporene na Ustavnom sudu i to je dobro kao principijelna stvar i za ubuduće, daleko bilo. Žetva svedoka-saradnika bila je bogata, jer se drugačije mnogo toga ne bi rasvetlilo. Zemlja je postala sigurnija, policija i BIA stekle su mnogo bolju polaznu poziciju za buduću borbu protiv transnacionalnog i domaćeg organizovanog kriminala. Jedinica za specijalne operacije (JSO) raspuštena je šaptom, bez ijednog ispaljenog metka. Bilo je i brljotina, statistički i po prirodi stvari neizbežnih u tako velikoj akciji: brljala je Vlada; brljao je Biro za komunikacije; brljala je policija. A brljala je, vala, i opozicija. Sve su te brljotine, međutim, u politici oprostive, jer se tu računaju rezultati. Rezultate vidimo kroz krivične procese koji su u toku, a tek ćemo ih videti kada suđenja uđu u zaista zanimljive faze. To što je vlada ostatka DOS-a izgubila izbore, nešto je sasvim drugo i nema veze sa vanrednim stanjem i Sabljom, kako neki uporno ponavljaju: neki zato što ih je pritvaralo, a neki drugi zato što nije.
Danas je vidljiv organizovani napor da se upravo ti, najvažniji, rezultati akcije Sablja razvodne i relativizuju. Neki od tih napora prelaze sve granice elementarne pristojnosti; neki su očigledno politički motivisani. Ali, ceo taj kompleks organizovanih napora usmeren je na moralnu i ljudsku diskvalifikaciju Zorana Đinđića, kao što je nakon hapšenja i nestanka Ivana Stambolića u avgustu 2000. on bio diskvalifikovan kao „komunista“. Već su izrečena upozorenja da ćemo – ako se ovako nastavi – uskoro slušati stare priče o „div-junaku“ Legiji, o „mafijašu“ Đinđiću, o „patriotama“ Dući i Kumu. Već slušamo kako Tijanić i Vučelić viču o strahotama vanrednog stanja; Vučelić čak pominje 57.000 hapšenih na pravdi Boga, uključujući, naravno, i svoje prijatelje sa banketa u Kuli, 4. maja 1997.
ŠTOFZATOGE: Malo ko pita šta je umesto uvođenja vanrednog stanja trebalo uraditi 12. marta 2003. Napraviti „koncentracionu vladu“ od svih tadašnjih parlamentarnih stranaka, kako je Koštunica predlagao dok se telo Zorana Đinđića doslovce još nije ohladilo? Postaviti Legiju za direktora BIA, pa da hvata ubice, otmičare i trgovce drogom? Odlikovati Zvekija za bistar pogled i sigurnu ruku i zamoliti ga da nam oprosti što je ubio Zorana Đinđića? Pobiti i ostatak Vlade, pa tako već jednom završiti sa „dosmanlijskom tiranijom“, koja je, čujemo ovih dana, bila strašnija i od one Miloševićeve? Ostaviti na slobodi sve junake „Bele knjige“ MUP-a da se na miru dogovore kako će davati alibije jedni drugima i da uštekuju drogu, pare i oružje? Poslati Škeneta, Berčeka, Leonida i ona dva Nenada sa magistrale da uhapse Čumeta i dovedu ga živog u Kulu? Obesiti Čanka na Terazijama, streljati Bebu i Čedu u podrumu Šilerove, pa da „koncentraciona vlada“ bude zadovoljna?
Bolje bi bilo da se uozbiljimo i pažljivije pratimo šta se radi u Specijalnom sudu i oko njega. Advokati Zemunaca i „legalista iz Kule“, neki od njih već osumnjičeni da su unapred znali za zločine koje će Duća da počini, sprovode sistematsku opstrukciju suđenja, očito isplaniranu unapred. Sud to podnosi iako bi ih bilo koji američki sudija odavno pozatvarao zbog uvrede suda i držao u pritvoru dok se ne upristoje. Tolerišu se grljenja sa rodbinom i prijateljima optuženih, dobacivanja, ponašanje nedostojno advokata, verbalni ispadi i uvrede. Iz spisa se odjednom izuzima iskaz Radomira Markovića, bivšeg načelnika Državne bezbednosti, iskaz dat u smislu ZKP-a, pod izgovorom da mu je neko nešto obećao, pa su ga, veselnika, prevarili da kaže istinu. A ovo je tek početak.
Jedna od koristi od akcije Sablja bila je u tome što je ogromna većina policajaca bila sa olakšanjem pomislila da je „opet došlo vreme da se bude pošten“ (jedan pozornik). U tužilaštvima i sudovima, kako se čini, entuzijazam za takvu vrstu promena nije bio podjednako raširen. Videlo se to pri puštanju Bagzija, ali i po broju krivičnih prijava koje su ostajale po fiokama i predmeta koji su bili zaboravljani i razvlačeni. O pravosuđu je Miloševićev režim trinaest godina vodio nežnu roditeljsku brigu koja je nosila sobom i brižljivu kadrovsku politiku. Tri godine bilo je malo za ozbiljnije reforme, sve i da su ozbiljnije reforme bile zaista na umu bivšoj vladi. Pravničke toge, kažu pakosni Francuzi, kroje se od iste svile.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”
Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste
Neko će reći, pa šta te čudi što su “Zvezdini” navijači razvili gigantsku fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i zajedno sa “Grobarima” skandirali njegovo ime? Da je bilo samo to, niko možda ne bi ni reagovao. Kao – to su već radili i šta sad? Ali sve to je začinilo ono što je pisalo ispod te slike, taj pogani poklič “Pravac Potočari”. Reč je najodvratnijoj stvari koja se ikada pojavila na toj tribini i na tom stadionu. Zbog toga bi ga trebalo zatvoriti za sva vremena
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Na šta bi Vučić ličio ispred nekoliko hiljada migratornih mitingaša okružen kordonima i, iza njih, masom bijesnih Novosađana? Zar njegov marš na Novi Sad nije bio otkazan i prije nego što je zakazan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.