

Preporuka
Srđan Valjarević ima novi/stari roman
U romanu „Ljudi za stolom“ Srđana Valjarevića sve je istinito. Ali ničeg od svega zapisanog više nema. Pojavilo se sada, da svedoči


Jug Jugoistok
Režija: Milutin Petrović
Uloge: Sonja Savić, N. Despotović, Miloš Lolić, Puriša Đorđević, Milutin Petrović, Hristina Popović


Novi film Milutina Petrovića Jug Jugoistok najlagodinje je otpisati kao potpuni promašaj. Nema sumnje da će velik deo publike uraditi upravo to. Pogledu naviknutom na konačan broj obrazaca koji su ga obučili da prepozna film kad na njega nabasa, ova celuloidna traka biće nešto što se ne da uhvatiti ni za glavu ni za rep. Niti je triler, niti je politička alegorija, niti je filmska esejistika, niti je lekcija iz istorijske paranoje, niti je mnogo drugih stvari za koje se izdaje i kojima se bavi. Ako Jug Jugoistok nešto jeste to je sigurno posveta Hičkoku. Ako ste gledali intervju koji je s njim radio drugi slavni reditelj Fransoa Trifo, mogli ste zapaziti kako čuveni debeljko o svom gledaocu govori kao o priglupom detetu kaga treba pažljivo voditi kroz film, brinuti da li je sve shvatio, uplašiti ga ali ne previše, odmoriti ga na nekim mestima i slično. Autori ostvarenja pred nama nemaju mnogo milosti i obzira prema ovom goluždravom i priprostom bioskopskom namerniku. Ovo je film u kome gledalac mora mnogo da zna i mnogo da radi ne bi li od njega nešto dobio. Tek posle mnogo „ako“ i „kada“ otvoriće mu se jedan intrigantan, duhovit, lepo snimljen film nabijen značenjima i opremljen verovatno najboljim saundtrekom u istoriji srpske kinematografije. Pa ko izdrži neka priča.
Na elementarnom nivou, nivou žanra, Jug Jugoistok je politički triler. Ministar spoljnih poslova, glumica, njihovo dete koje je kidnapovano, šef tajne policije, dobroćudni policajac i sve što treba. Ostalo je koncept. Naime, Sonja Savić igra glumicu sa istim imenom dok su muške uloge poverene rediteljima od kojih neki, ako ne i svi, uzgred budi rečeno, glume bolje od nje. U tom smislu svi dijalozi su dvoznačni i sugerišu na priču o domaćoj kinematografiji i njenoj vezi sa ovdašnjim duštvenim projektom. Neki od ovih dijaloga imaju i po tri ili četiri nivoa značenja koja se mogu ispratiti. Barem pola scena nema veze sa glavnom radnjom i služe da podsete na legendarnu Hičkokovu ikonografiju. Međutim, iako su neke od tih scena snimljene odlično, pa čak i virtuozno, iako neki od dijaloga zaiskre duhovitošću i dubinom, cela stvar se raspada zato što je najbanalniji, površinski nivo – nivo zapleta, dramaturgije, žanra, traljavo odrađen. Autori su posvetili toliko pažnje nadgradnji, složenim metaforama i postmodernim interpretativnim vratolomijama da su zaboravili da iskopaju temelj bez koga se čitava građevina ruši: da ispričaju dinamičnu, psihološki uverljivu i napetu priču. Tek bi tada svi nivoi isijavali jedni kroz druge sve svoje značenjske potencijale. Ovako, Jug Jugoistok pokušava da komunicira na toliko načina da ne uspeva da komunicira ni na jedan kako treba.
Što se tiče najavljenog političko-prosvetiteljskog dela priče, do koje je autorima posebno stalo, a što je išlo do izjava sa mesijanskim prizvukom, u samom filmu ništa se od toga ne vidi. Neko iz ekipe, na promotivnoj projekciji u Kinoteci, izjavio je da je ovo film o Đinđićevom ubistvu. Uz rizik da zvučim previše polemično, kažem: ne, nije. Jer da jeste, to bi se dalo videti i bez dodatnog uputstva. Političar raspet između stranih službi i tajne policije ucenjen skandalom u vezi s detetom? Ne zvuči poznato. Ako je reč o nekoj metafori, i to je trebalo da bude čitljivije; mada dopuštam da sam ja prosto glup i da ništa nisam shvatio. Jedna indirektna korist za naš javni život jeste to što je sam Milutin Petrović u ulozi ministra spoljnjih poslova toliko ubedljiv i toliko mu dobro stoji da je svima pokazao kako jedan političar treba da izgleda.
Raskošno i konfuzno, originalno i preterano, alegorično i hermetično jesu kategorije koje se razlikuju tek u zvučanju, u onom neuhvatljivom kvalitetu koji deli eksperimente od klasika. Jug Jugoistok nije jedan od onih velikih filmova koji pomeraju granice i uvode sopstvene estetske kriterijume za vrednovanje. A nekako, ne može se mirne savesti oceniti kao uspešan ni po kriterijumima koji već postoje. Ovo je ostvarenje iz domena zanimljivih promašaja – one vrste neuspeha čiju hrabrost i drskost ne možete da ne poštujete.


U romanu „Ljudi za stolom“ Srđana Valjarevića sve je istinito. Ali ničeg od svega zapisanog više nema. Pojavilo se sada, da svedoči


Narodno pozorište je zakazalo Festival studentskih predstava završnih godina pa ga odložilo, zbog usaglašavanja repertoara. Iz razgovora sa učesnicima, nameće se drugi razlog


Da je za stvaranje scenskog spektakla ponekad dovoljno imati vrhunske igrače i obrazovanog, promišljenog koreografa, poručuju „Snovi“, nova plesna predstava u Madlenianumu


Hrvatska književnica i novinarka Slavenka Drakulić preminula je u 77. godini. Drakulić je bila jedna od najprevođenijih hrvatskih književnica, rođena je u Rijeci 4. jula 1949. i živela u Zagrebu i Stokholmu. Karijeru je počela kao novinarka, nakon završenih studija komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je za "Start", zagrebački nedeljnik "Danas" i NIN i bila jedna od novinarki koje su uvele feminističke teme u javnu raspravu. Tim povodom, podsećamo se njenog intervjua koji je ona dala za "Vreme" prošle godine


U kojem smeru će otići mladi i AI, odluči će njih dvoje, bez nas - kaže Darko Macan, autor knjige „Sutra“ u kojoj iz budućnosti priča o sadašnjosti
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve