Verovatno niste ni primetili da trenutno na repertoaru boravi film pod nazivom Ćudljivioblak, u jednom jedinom bioskopu sa samo jednim terminom dnevno i to negde pred ponoć i bez ikakve propratne marketinške kampanje u medijima. Ako ste ga i primetili skrajnutog na toj debeloj margini, sigurno ne biste pomislili da je reč o delu jednog priznatog reditelja, koji je za svoje prethodne radove osvojio nagradu FIPRESCI 1998. u Kanu za film Rupa, zatim Srebrnog medveda 1996. godine u Berlinu za Reku, i Zlatnog lava 1994. godine u Veneciji za Živelaljubav. Ne samo to, Caj Minglijang stekao je priznanje kritičara i čitavu armiju poštovalaca širom sveta pa i u Beogradu, s obzirom na to da je nekoliko njegovih filmova prikazavano na FEST-u. Nemojte misliti da pokušavam da ispravim nepravdu, štaviše pravo je čudo da ga je distributer uopšte prikazao i u tom jednom terminu. Naime, reč je o jednom sporom, zahtevnom, poprilično bolesnom, povremeno urnebesnom, frustrirajućem, pornografskom, u svakom smislu neprijatnom, romantičnom mjuziklu!?
Caj Minglijang nije izuzetak, i u slučaju drugih bitnih azijskih reditelja koji su se pojavili u poslednjih deset-petnaest godina, kao što su Kim Kiduk, Takaši Miike, Vong Karvaj, Apičatpong Veerasethakul, Tran Anhung ili recimo Iranac Abas Kijarostami, zapadnom pogledu kao da nedostaje referencijalni okvir iz kog bi razumeo njihove filmove. Bilo da ih vole ili ne, gledaoci ih i dalje posmatraju kao primerke bizarne egzotike ili kao defile cirkuskih nakaza koji će zadovoljiti izvesnu morbidnu radoznalost njihovih mozgova istreniranih na nekolicini žanrovskih modela koji se besomučno repliciraju. Umesto prepričavanja filma, evo malog doprinosa razumevanju razlika ovih dveju tradicija. Zapadna, aristotelovsko-čehovljevska dramaturgija, sa sve onom legendarnom puškom iznad kamina koja mora da opali, predstavlja zapravo princip ekonomije u dramaturgiji, baš kao što aktuelni ekonomsko-ideološki model takođe zahteva maksimalno iskorišćavanje proizvodnih sredstava uz minimalne gubitke i troškove. Mi smo izdrilovani za jednu kapitalističku dramaturgiju u kojoj su dinamika radnje i katarzično-narkotička svrha imperativi. Zbog toga je najčešći prigovor azijskim filmovima da su razvučeni, spori, dosadni čak. A dosada je kontrapunkt zabavi. Ostvarenja azijskih reditelja su indiferentna spram ove opozicije. Možemo čak trvditi da ona ne poznaju dramaturgiju uopšte, već počivaju na narativnim modelima iz sopstvenih tradicija koji opet imaju neke druge, nama strane, interese. U filmovima Caja Minglijanga se ispituje nemogućnost emotivne komunikacije. U Ćudljivomoblaku i još nekim filmovima to se odigrava u konkretnom prostoru jedne zgrade. Taj lokalitet je bitan deo pripovesti, a ne tek mesto gde se radnja dešava. Zbog toga kod njega ima toliko komunalnih i fizioloških momenata. Kim Kiduk se bavi postulatima budističke filozofije života. U njegovom poslednjem ostvarenju Provalnik glavni junak vežba da potpuno nestane, da bude nevidljiv za druge ljude. Abas Kijarostami u Ukusu trešanja sve vreme drži kameru na jednom liku čak i kada njegov sagovornik ima reč, dakle, pola filma mu je u off-u. U Mirisuzelenepapaje Trana Anhunga jedan od glavnih junaka skoro da nema teksta, već svoje emocije izražava načinom na koji svira klavir. Genijalni horor Audicija Takašija Miikea je, zapravo, metafora usamljenosti u savremenom Japanu itd.
Početak razumevanja azijske kinematografije je prepoznavanje različitosti. Možda najvredniji aspekt sedme umetnosti sa ovog podneblja je pomeranje interesovanja filmskog medija na fenomene proterane iz zapadne dramaturgije terorom logičkog sleda radnje. Azijati imaju presudno dugačiji odnos ka filmskom vremenu. Oni nigde ne žure i mogu da ga gube. Zato mogu sebi da dozvole da se bave nekim elementarnim stvarima ljudske egzistencije koje su nevidljive u Zapadnom filmu kao što su: ćutanje, slušanje, mimoilaženje, nestajanje ili pak pišanje, jebanje, žeđ, pripremanje hrane i slično. Ćudljivioblak je odličan egzemplar ovog principa. Ako prihvatite savet i pogledate ovaj film, veoma je verovatno da ćete iz sale izaći zbunjeni, ljuti ili smoreni, ali garantujem vam da ga nikada nećete zaboraviti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Reditelj, scenarista, istoričar umetnosti i likovni kritičar Đorđe Kadijević preminuo je u 94. godini. Autor kultne „Leptirice“ i serije „Vuk Karadžić“ ostavio je neizbrisiv trag u domaćem filmu i televiziji, a Jugoslovenska kinoteka najavila je retrospektivu njegovih ostvarenja
U Beogradu su članovi benda nastupali u dresovima koji su ličili na dresove hokejaške reprezentacije Sovjetskog Saveza. Za vreme koncerta inscenirao je svađu na sceni i potom tuču sa svojom grupom. Šou je završen stvarnim izbijanjem pola zuba Oliveru, koga je udario scenski rekvizit bačen iz publike. Granica između realnosti i performansa kod njega nije postojala. Tako je voleo
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Pođimo od toga da Vučićev režim prvo uspe da pokrade parlamentarne pa onda raspiše predsedničke izbore koje bilo koji njegov kandidat teško da može da dobije. Častan predsednik Republike u nečasnom sistemu bio bi poput oveće rupe u tkanini koja se već dobrano oparala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.