Kao da rat nije završen i kao da su ratne sekire između Srba i Hrvata ponovo iskopane – tako proteklih desetak dana izgleda Zagreb, koji su pohodili političari iz Srbije i Republike Srpske i koji je njegov gradonačelnik izručio ljubiteljima ustaške ikonografije
SKUPŠTINA SRPSKOG NACIONALNOG VIJEĆA U ZAGREBU: Hrvatski predsednik Stjepan Mesić i predsednik SNV Milorad Pupovac
Počelo je prošlog ponedjeljka, kad je u Međunarodnom sudu pravde u Den Hagu započela rasprava o hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije. Dok su tamo dvije strane predočavale argumente da li je taj sud uopće nadležan za tužbu (ne baveći se suštinom spora), s obzirom na višegodišnje izgnanstvo Srbije iz članstva Ujedinjenih naroda, Zagreb je povodom ministarske konferencije Jadransko-jonske inicijative pohodio srpski šef diplomacije Vuk Jeremić i učas posla se dohvatio u klinč sa svojim hrvatskim kolegom Gordanom Jandrokovićem. Ne samo zbog spomenute tužbe, koja navodno narušava dostignutu razinu srpsko-hrvatskih odnosa (te bi ju, po Jeremiću, hrvatska strana trebala povući), nego i zbog hrvatskog priznanja Kosova, ali i ocjene srpske strane da je zapravo Hrvatska počinila genocid, odnosno etničko čišćenje, progonom više od 250.000 Srba u vojnoj akciji „Oluja“ 1995. godine. Odmah su uslijedile reakcije hrvatskog predsjednika i premijera Stjepana Mesića i Ive Sanadera, ali i velikog dijela javnosti, zasnovane na starim premisama: da je Hrvatska imala pravo osloboditi svoj okupirani teritorij i da se Srbija nije suočila sa svojom odgovornošću za rat u Hrvatskoj.
DODIKOVANJE: Još se ta cika i vika nije smirila, a već je izbio novi skandal: na skupštini Srpskog nacionalnog vijeća u Zagrebu gostovao je premijer Republike Srpske Milorad Dodik i napričao je svega i svačega, od toga da Bosna i Hercegovina nije država i da je ona Srbima nametnuta, te da je Dejtonski sporazum „tijesan okvir“ za Srbe u toj državi, do toga da je upravo Hrvatska nastala na „najvećem etničkom čišćenju nakon Drugog svjetskog rata“, sve začinivši pozivom Srbima iz Hrvatske da se presele u Republiku Srpsku. Svega se tu moglo čuti, no vrhunac je svakako odgovor na reakciju hrvatskog predsjednika Mesića koji je Dodika kritizirao zbog negiranja državnosti BiH, da bi Mesiću „bilo bolje da šuti“ sve dok hrvatske vlasti „vrate sva prava“ Srbima u Hrvatskoj i kazne sve odgovorne za ratne zločine nad njima.
Pozivom Srbima da se presele (kao da im selidbi nije bilo i previše) Dodik se, po ocjeni hrvatskog premijera Sanadera, vratio na politiku Slobodana Miloševića devedesetih godina. „Morao bi znati da se, kad negdje dođe u goste, mora ponašati onako kako se to od gosta očekuje, a to je da barem poštuje istinu“, kazao je Sanader komentirajući Dodika; to se, uzgred, odnosi i na vanjskih poslova Srbije: Jeremić je za RTS rekao da bi svoje riječi opet ponovio i dodao da mu cijela ta priča neće pokvariti planove za ovogodišnje ljetovanje, jer od 1990. godine „nije ljetovao na hrvatskom moru, pa mu to ni sada neće teško pasti“, kao da se nekoga tiče na čijem će se moru ministar šetati u kupaćim gaćama. Mnogih se, međutim, tiče da li će ove izjave pokvariti teško obnovljenu (relativnu) normalnost običnog življenja.
Na meti se odmah našao predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i saborski zastupnik Milorad Pupovac, čija stranka podržava vladu premijera Sanadera, koji je najavio poziv Pupovcu na „konzultacije“. Pitanje koje se postavlja je: tko je Dodika uopće pozvao na taj skup i zašto je više stotina okupljenih Dodika nagradilo burnim pljeskom za njegove izjave, a izražena su i neslaganja s Pupovčevim stavovima – da će hrvatska tužba za genocid protiv Srbije pogoršati položaj Srba u Hrvatskoj, kao i da bi hrvatskim Srbima trebalo dati dvostruko pravo glasa, a ne kao dosad da oni na izborima biraju između glasanja za opće liste ili za svoje manjinske. Ta su politička pitanja, međutim, zahvaljujući Jeremiću i Dodiku pala u drugi plan i nitko se ne bavi onim što je, kao svoje političke ciljeve za poboljšanje života Srba u Hrvatskoj, postavilo Srpsko nacionalno vijeće, već su osnovna i glavna tema besmislena rasprava Jeremić–Jandroković i izjave Milorada Dodika.
TOMPSONOVANJE: I s hrvatske strane stvari ne stoje blistavo. U organizaciji gradskih vlasti, točnije čuvenog desničarskog gradonačelnika Milana Bandića (inače, funkcionara SDP-a) i udruženja branitelja Hrvatske, na centralnom zagrebačkom trgu svoj koncert je prošlog petka – kao poklon braniteljima! – održao Marko Perković Thompson (videti tekst na strani 60). Taj opskurni heroj desničarske Hrvatske, kojem širom demokratskog svijeta zabranjuju koncerte, okupio je oko 60.000 ljudi, od kojih i neke (ne baš tako malobrojne) okićene ustaškom ikonografijom, i nasred Trga bana Jelačića je svojim Zadom – spremni ponovo uzburkao duhove i izazvao revolt mnogih. Revoltirani su, međutim, zahvaljujući gradonačelniku Bandiću, iz vlastitog džepa i ni od koga pitani platili te novokomponirane „ustašluke“, slušajući osim ustaškog pozdrava i skandiranje mase „Ubij Srbina“ i „molitvu“ za Mirka Norca. Naime, prošlog tjedna je u Zagrebu izrečena presuda Rahimu Ademiju i Mirku Norcu, generalima optuženima za ratne zločine nad Srbima u Medačkom džepu 1993. godine: Ademi, nekadašnji kadar JNA, oslobođen je, jer je sud ustanovio da je tamo postojala „dvostruka linija zapovijedanja“, dok je general-konobar Norac osuđen na sedam godina zatvora, nakon što već služi 12-godišnju zatvorsku kaznu zbog ubojstava srpskih civila u Gospiću 1991. godine.
Uspaljene političke strasti već daju rezultate: dva dana nakon Thompsonovog koncerta, usred bijela dana i usred Zagreba, napadnuta je i pretučena javna pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Gordana Lukač-Koritnik, nakon što je pokušala intervenirati u vrijeđanju ljudi koji su izlazili iz pravoslavne crkve; trojica nasilnika, pijanih dakako, privedeni su u policiju. Dan potom, ispred svoje kuće u Zagrebu bejzbol palicama teško je premlaćen novinar (potres mozga, slomljena ruka) Dušan Miljuš, urednik Crne kronike u „Jutarnjem listu“, koji je napisao more tekstova o mafiji i organiziranom kriminalu u Hrvatskoj. O motivima nasilnika još ne znamo ništa, jer još nisu uhapšeni, a ministar policije je u utorak na pitanje novinara da li zna što se dogodilo, pitao: „A tko je Miljuš?“
ROVOVI: I Zagreb i Beograd – a i Banjaluka među njima, posljednjih su dana opet ukopani u svoje rovove i kao da je poništeno sve ono dobro što se proteklih godina mukotrpno postizalo.
Hrvatska u Den Hagu inzistira na svojoj tužbi za genocid protiv Srbije, a u Srbiji kažu da je genocid počinjen nad Srbima u Hrvatskoj, iako se tek rijetki zalažu za eventualnu protutužbu protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde. Dok Hrvatska šuti o svom sramnom doprinosu komadanju BiH, Srbija se ne nalazi odgovornom – iako je osuđena – za nesprečavanje genocida u Srebrenici i činjenicu da je Ratko Mladić još na slobodi, a Republika Srpska, usprkos tom strašnom zločinu, bjesni zbog reakcije na uvredu, odgovora da je baš taj entitet stvoren na etničkom čišćenju.
Hrvatska inzistira na „svetosti“ svog obrambenog rata, usprkos činjenici da se njenim generalima – Anti Gotovini i Mladenu Markaču – upravo pred Haškim tribunalom sudi za zločine počinjene u „Oluji“ 1995. godine, Srbija odbija činjenicu da je upravo politika Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja istjerala ogroman broj Srba iz Hrvatske, a premijer Republike Srpske usred Zagreba 2008. godine poziva ostale hrvatske Srbe na novi egzodus.
Sve te lokalne politike i političari poene skupljaju u vlastitom dvorištu; problem je u tome što se ne obaziru na posljedice po one čije interese tako zdušno zloupotrebljavaju i što tako s lakoćom poništavaju ono malo dobroga što se za „obične ljude“ ipak postiglo proteklih godina.
Preuzimanje skupa i komentari
TEŠKA REČ: Mesić i premijer RS Milorad Dodik
SpecijalnoizZagreba
Reakcije na Dodika u hrvatskoj političkoj javnosti mogu se podijeliti na tri vrste. Neki njega i Jeremića razumiju kao dijelove iste priče – tako primjerice, komentator „Jutarnjeg lista“ Davor Butković (koji obično piše ono što vjeruje da će se dopasti vlastima, odnosno premijeru Sanaderu, ali nedugo u zanosu nije primijetio da su mu neki novinarski početnici podmetnuli izmišljeni intervju upravo – sa Sanaderom!) tvrdi da su i Jeremić i Dodik protagonisti ideologije „demokracijom tek donekle umivene Tadićeve Srbije“, a strateški je zadatak Tadića i njegovih suradnika „da dokažu da Srbija, zapravo, nije kriva za rat, nego da su Srbi žrtve rata koji je, samo s njihovom uvjetnom krivnjom, izbio u Hrvatskoj i BiH početkom devedesetih godina.“
Sasvim je drugačije reagirao Mesić, koji je Dodikov istup iskoristio da Beogradu uputi poruku – prestanite manipulirati bosanskim Srbima i podržavati njihove enfantterrible! „Mora se shvatiti i u Srbiji da su Srbi u Bosni i Hercegovini građani BiH, da je njihov glavni grad Sarajevo i da oni moraju svoju politiku kreirati u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini. Mi smo takvu poruku Hrvatima u Bosni i Hercegovini dali – da je njihov glavni grad Sarajevo i da oni svoju politiku moraju kreirati u Sarajevu. To moraju shvatiti i gospodin Dodik i svi oni koji gaje iluziju da će se Europa umoriti i da će se Republika Srpska izdvojiti iz Bosne i Hercegovine i pripojiti Srbiji,“ kazao je tada Mesić.
Treća je vrsta reakcija na Dodika ona koja procjenjuje kako Dodik oštru retoriku protiv službenog Zagreba koristi kao pokriće pred mogućim kritičarima „iznutra“ za uspješnu i sve intenzivniju gospodarsku suradnju banjalučke regije sa hrvatskim gospodarstvom. Dodik je demagog i populist, svako malo je u Zagrebu na košarkaškim utakmicama, a što je za njega bitno, a što nije, najbolje je ilustrirao amaterski video-zapis što ga je HTV prikazala pred koje veče u emisiji o odnosima Zagreba, Beograda i Banjaluke na kojem se vidi i čuje kako Dodik (relativno nedavno!) na pozornici pjeva ustašonostalgičarski hit JuruiBobana. Boljim poznavateljima imena i djela Milorada Dodika to neće biti neobično – on je miljenik dijela hrvatskog korpusa! Pred koju godinu čitatelji bosansko-hercegovačkog izdanja zagrebačkog „Večernjeg lista“ izabrali su ga za osobu godine zbog njegove izravne potpore zahtjevima dijela hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini za trećim entitetom. Dodik nije politički naivac i zna da bi formiranjem trećeg – hrvatskog – entiteta etnička podjela Bosne i Hercegovine bila zacementirana, a egzistencija Republike Srpske zagarantirana do daljnjega.
Eto, taj i takav Dodik „ukrao je“ liderima hrvatskih Srba skup prošlog vikenda u zagrebačkoj koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski“. Skup je bio dobro organiziran na reprezentativnoj lokaciji usred Zagreba, okupilo se 1700 izaslanika iz cijele države, a nakana organizatora bila je pokazati snagu i organiziranost srpske zajednice u Hrvatskoj, koja je u ogromnoj većini okupljena oko Srpskog narodnog vijeća predvođenog Miloradom Pupovcem, a time i Samostalne demokratske srpske stranke, gdje je Pupovac potpredsjednik. Očekivana nazočnost Tadića i Dodika trebala je samo pojačati taj dojam i osnažiti njihove zahtjeve za jačanjem srpske manjinske samouprave i reformom izbornog zakonodavstva. Međutim, kako se Dodik – umjesto da bude ukras – uz pomoć medija oteo kontroli i „preuzeo“ skup, zahtjevi srpske zajednice ostali su visjeti u zraku.
Konkretne probleme konkretnih ljudi i prijedloge za njihovo rješavanje dakle, još jednom je zasjenila galama političara. Odnosi službenog Zagreba i Beograda neće se bitnije narušavati, pa čak niti u varijanti dolaska radikala na vlast. Održavanje dobrih odnosa sa Srbijom Sanaderu sugeriraju jedine dvije instance koje je on redovito spreman poslušati – Brisel i hrvatski biznismeni. Međutim, pripadnici srpske manjine na terenu u Hrvatskoj (i recipročno – hrvatske manjine na terenu u Srbiji) znaju da je tu stabilnost vrlo lako narušiti. Ova priča koju je otvorio Jeremić i nastavio Dodik dobar je primjer za to. Osim toga, zbog hrvatskog priznanja Kosova hrvatski Srbi već nekoliko mjeseci žive bez veleposlanika svoje matične države u državi u kojoj žive. Nije dobro kada odnosi službenog Beograda i Zagreba stagniraju zbog unutarnjopolitičke situacije u Srbiji, a pogotovo nije dobro ako su hrvatski Srbi na svojevrstan način taoci takve situacije. A to se upravo sada dešava.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Veliki ružičasti slon u prostoriji o kojem se i dalje ćuti jeste pitanje statusa “Crvene zvezde” u srpskom fudbalu i kako se sve te unapred osvojene titule i kupovi odražavaju na mogućnost crveno-belih da naprave neki rezultat i na evropskom planu. Još veći problem je činjenica da se to nekako uzima nekritički, zdravo za gotovo. I da u tome saučestvuje veliki broj sportskih novinara koji ne vide ništa neobično u tome da jedan klub na svom terenu bude neporažen u 159 utakmica zaredom, a da nije reč o “Real Madridu” u vreme vladavine Fransiska Franka
Sukob Veselina Milića i Marka Krička (na slici), tog dvojca načelnika koji je iznikao iz iste političke postelje, na ogoljen način ilustruje dubinu institucionalne krize u najvažnijem sektoru u svakoj državi. Ako je Kričak lojalista, šta je onda tek Milić, koji je tu od prvih dana i koji je “čuvar svih tajni” ovog režima? I ako je tako, ko je uopšte smeo “da krene” na njega ako je on sposoban da na tacni isporuči kriminalne kombinacije vrha srpske vlasti
Da li postoji tajna nit koja povezuje nasilne incidente u centralnoj opštini prestonice? Da li postoji odgovornost naprednjaka koji već godinama drže opštinu Stari grad i dozvoljavaju cvetanje nasilja pod budnim okom sumnjivih lica koja učestvuju u izvršnoj vlasti
Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija
Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
