I ovaj zakonski projekat, kao i većina zakona kojima se poslednjih godina regulišu temeljni društveni odnosi, prepun je "nedovršenih rešenja"
Otkako je Vlada Srbije, posle nedavnog susreta Čanak–Cvetković, formirala devetočlanu Radnu grupu za donošenje zakona o svojini Republike Srbije, na čelu sa Bojanom Kostrešom, „drugim čovekom“ Lige socijaldemokrata Vojvodine, kroz javnost je počela da kola radna verzija Nacrta zakona o javnoj svojini. Ovaj, dugo očekivani zakonski projekat navodno je trebalo da redefiniše državnu svojinu i sprovede ustavno načelo iz 2006. godine, da autonomne pokrajine i lokalne samouprave imaju „pravo na imovinu“. Ono što je zapisano u „radnom tekstu“ ovog projekta, međutim, više liči na legalizaciju divlje centralizacije praktično svih svojinskih prava u Srbiji, koju je Milošević izveo 1995. godine, nego na nekakvu ozbiljnu „decentralizaciju“ svojinskih ovlašćenja u korišćenju i raspolaganju državnom svojinom.
foto: a. anđićJAVNO: Šta je čije vlasništvo
Naime, ključni (i najduži) stav Nacrta zakona o javnoj svojini, član 73, koji donosi „osnovna pravila“ u uspostavljanju javne svojine Republike Srbije, autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave, na izvestan način „zakucava“ ono što je Milošević „stekao“ potezom pera 1995. godine. Jer, u tom stavu 73, između ostalog, piše da „nepokretnosti, pokretne stvari i druga sredstva koja su na osnovu Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije („Službeni glasnik RS“, br. 53/95, 3/96-ispravka, 54/96, 32/97 i 101/05-dr. zakon) na dan stupanja na snagu ovog zakona u državnoj svojini, postaju sredstva u javnoj svojini Srbije, ako ovim zakonom nije drukčije određeno“.
Pre nego što pokažemo šta je to ovoga puta „drukčije određeno“ i da li je doista drukčije određeno, trebalo bi se, makar koliko zakonski tekstovi bili zamorni za svakog čitaoca, podsetiti šta je suštinska odredba tog Miloševićevog zakona o svojini Srbije, koji je bio i ostao glavna poluga centralističkog sistema, jer je on pod državnu šapu i u nadležnost „centra državnog odlučivanja“ u Vladi Srbije stavio pola celokupnog kapitala Republike.
ŠTA JE ČIJE: Po ovom starom zakonu (član 1), u državnoj svojini su prirodna bogatstva, kao i dobra od opšteg interesa (koje odredi zakon); sredstva koja steknu državni organi i organizacije; sredstva koja steknu organi i organizacije jedinica teritorijalnih autonomija i lokalne samouprave; sredstva koja steknu javna preduzeća i javne ustanove i druge organizacije čiji je osnivač Republika odnosno teritorijalna jedinica; stvari izgrađene ili pribavljene sredstvima u državnoj svojini; prihodi ostvareni po osnovu ulaganja državnog kapitala u preduzeća i druge organizacije; sredstva bez vlasnika i druga sredstva u skladu sa zakonom.
Evo kako je u tom propisu, u članu 8, regulisano odlučivanje o tako definisanoj državnoj svojini:
„O pribavljanju i otuđenju nepokretnosti koje koriste državni organi i organizacije, organi teritorijalnih jedinica i druge organizacije iz člana 1 tačka 2) ovog zakona, odlučuje Vlada Republike Srbije.
O davanju na korišćenje, odnosno u zakup, nepokretnosti koje koriste državni organi i organizacije odlučuje Vlada Republike Srbije.
O davanju na korišćenje, odnosno u zakup, kao i o otkazu ugovora o davanju na korišćenje, odnosno u zakup i stavljanju hipoteke na nepokretnosti koje koriste organi teritorijalnih jedinica i druge organizacije iz člana 1. tačka 2) ovog zakona, odlučuje organ utvrđen zakonom, odnosno statutom teritorijalne jedinice i druge organizacije, uz saglasnost Republičke direkcije za imovinu Republike Srbije.
Grad Beograd raspolaže poslovnim prostorom koji odredi Vlada Republike Srbije“, itd.
Ovakav zakon, da upotrebimo stari „marksistički rečnik“, lišavao je teritorijalne jedinice to jest lokalnu samoupravu svake materijalne osnove, pa je tako u teorijskom smislu obesmišljavao i zbiljsku lokalnu samoupravu. Treba li dokazivati da je to bilo neracionalno, da Vlada Srbije i njena Direkcija za imovinu nisu mogli biti dobri domaćini vascele državne svojine, i da je zbog toga znatan deo tog ogromnog državnog kapitala bio „mrtav kapital“. Zbog toga se sada i pristupa donošenju novog zakona o javnoj svojini.
Dakle, novi zakon je prvo rekao da „prevodi“ svu državnu svojinu definisanu Miloševićevim zakonom u „javnu svojinu Republike Srbije“, ako nešto nije drugačije određeno. To drugačije je, da ipak počnemo na novinarski jezik da prevodimo zakonske norme, da autonomne pokrajine i jedinice lokalne samouprave mogu steći „pravo javne svojine“ ako su na dan stupanja na snagu ovog zakona „upisane kao korisnici“ neke svojine; ako njihovi organi neki deo državne svojine „koriste na osnovu pravnog osnova koji može predstavljati osnov za njihov upis u javnu knjigu kao korisnika sredstava“; takođe, autonomije i lokalne samouprave mogu steći pravo javne svojine i na sredstvima „koja koriste ustanova i druga organizacija čiji je osnivač autonomna pokrajina odnosno jedinica lokalne samouprave, odnosno mesna zajednica“.
NEJASNO, NEJASNO: Ovom poslednjom odredbom najviše je, u stvari, zakinuta Vojvodina, koja je nekada, pre „događanja naroda“ 1988. godine bila osnivač i SOUR-a „Naftagas“ (pa potom „Naftahema“), pre nego što je stvoren NIS, pa je bila (re)osnivač PTT Vojvodine, ŽTO Novi Sad, „Elektrovojvodine“, „Elektroprenosa“ u Srbobranu, Pokrajinske zajednice za puteve Vojvodine, Pokrajinskog hidrometeorološkog zavoda, Lutrije Vojvodine, RTV Novi Sad itd. Sve je to zbrisano „jogurt revolucijom“ i Miloševićevim ustavom „koji je pisao narod“ 1990. godine. Danas je AP Vojvodina praktično samo „upisana“ kao osnivač nešto škola, bolnica, domova zdravlja, domova penzionera i domova za lica ometena u razvoju. Valjda je zbog toga Bojan Kostreš („Politika“, 29. april) izjavio da je „lično na stanovištu da novim zakonom moraju da se anuliraju posledice Miloševićevog puča iz 1988. godine i da se Vojvodini vrati sve čime je do tada upravljala: železnice, putevi, pošta, lutrija, elektroprivreda, statistički zavod …“
U dosadašnjim reakcijama na ovaj zakonski projekat moglo se zapaziti da, čini se, i Grad Beograd nije potpuno zadovoljan ovim zakonskim projektom, to jest i ova „kvazi autonomna pokrajina“ u Srbiji verovatno smatra da joj u mnogim stvarima nije potrebno tutorstvo Vlade Srbije, koja sa svojom Direkcijom za imovinu i dalje zadržava niz ovlašćenja, naročito u domenu raspolaganja javnom svojinom.
Inače, i ovaj zakonski projekat, kao i većina zakona kojima se poslednjih godina regulišu temeljni društveni odnosi, prepun je „nedovršenih rešenja“. Tako se, na primer, kaže da se pravni režim građevinskog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta, šuma i šumskog zemljišta, mineralnih sirovina i prirodnih bogatstva, dobra u opštoj upotrebi, finansijska sredstva (novčana sredstva i hartije od vrednosti) – regulišu posebnim zakonima.
Neke od pravnih institucija koje normira ovaj zakon, bar na prvi utisak, nisu u potpunom skladu ni sa standardima EU ili su nedovoljno jasno regulisane. Na primer, u delu „Mreže“, a reč je o infrastrukturnim sistemima, koji na svaki način po evropskim uputstvima treba da budu dostupni svima („trećim licima“), upadljivo se ne spominju cevovodi (naftovodi i gasovodi).
Ono što se može upisati na pozitivnu stranu sadržine ovog zakona je to što se reguliše niz procedura koje nisu bile regulisane dosadašnjim propisima o upotrebi državne svojine i njenim raspolaganjem. No, kada se sada načelno jasno otvara mogućnost „ulaganja kapitala“ Republike, Pokrajine ili lokalne samouprave i u „društva kapitala“, to ostaje prilično nedorečeno i sa pozivom na druge zakone. Istina, cela institucija javno-privatnog partnerstva u našem zakonodavstvu je i dalje veoma podnormirana.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.