

MUP
Milić i foto-robot ministara policije
Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“




Kako se zaklanjaju vlastita nemoć i jalovost
Od trenutka kada je Ratko Mladić uhapšen, dio javnih ličnosti po medijima, a velik broj ljudi po internet forumima, blogovima, u komentarima tekstova na raznim sajtovima javno je obznanio svoj stid. Sramota ih je zbog „likovanja“ novinara, „podaničkog“ odnosa predsjednika Srbije Borisa Tadića prema Evropskoj uniji i Americi, zato što su u centralnom dnevniku Radio-televizije Srbije emitirane izjave majki srebreničkih žrtava… Stide se svi ti ljudi zbog „niskih grana“ na koje su „spali“ država Srbija i srpstvo, Srba koji govore da je u Srebrenici ubijeno više od osam hiljada ljudi i samog Mladića zato što se mirno predao umjesto da je pucajući iz pištolja jurišao na policiju ili da je, u stavu mirno, ispalio sebi metak u sljepoočnicu. Jedino zbog čega se ne srame jesu postupci i djela Ratka Mladića, odnosno svega onog zbog čega je završio u Haškom sudu pod optužbom za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga ratna nepočinstva.
Zašto ne manjka tipova spremnih da zamijene individualnu sa kolektivnom odgovornošću čitavog naroda, jasno je čim se u nacionalističkoj mitologiji sagleda mjesto Ratka Mladića. Godinama tražen, godinama neuhvatljiv, on je simbolizirao i inat prema svjetskim moćnicima, i vojničku dominaciju, i opojni mrak krvne osvete, i zakletve da još ništa nije gotovo i da će doći ponovo vrijeme da se boj bije i zastava vije. Zato se svaki ostrašćeni nacionalista bez ikakvih problema mogao identificirati sa Mladićem. To što Mladićev mit nije odgovarao istini i činjenicama, nije imalo nikakve veze. Slike stratišta u Srebrenici, eksplozija artiljerijskih granata po sarajevskim ulicama, izgladnjelih logoraša u Manjači i Keratermu, ili slike beskrajnih kolona izbjeglica iz Krajine u augustu 1995, Bosanske krajine u plamenu par mjeseci kasnije i sveopćeg poraza te godine, potisnute su i zamijenjene Mladićem sa uzdignutom bradom i arogantnim držanjem dok se šepuri među vojskom pored tenkova. U ime tog mita o beskompromisnom, nedostižnom i nesalomljivom generalu besramno se izmišljalo i lagalo, a laže se i izmišlja i dalje.
Onog trenutka kada su vidjeli ostarjelog i oronulog Mladića sa kačketom i s plastičnom kesom punom lijekova, kada su čuli kako izgovara nesuvisle rečenice, svi njegovi obožavaoci ugledali su svoj lik u ogledalu. Vidjeli su u punoj svojoj ogoljenosti, prostoti i raspamećenosti da Mladić tjera inat razmaženog djeteta, da je arogantan samo kada je po sebe na bezbjednom terenu, da mu je svejedno tko zbog njega strada pa makar to bili i čitava jedna zemlja i narod za koji se navodno borio i da je, na koncu, nakon što je izgubio rat, hapšenjem ostao i bez mita o nedodirljivosti. I zato se stide. Ne zbog Tadića, novinara, Srbije i Srpstva, pa čak ni zbog samog Mladića, već zbog svoje nemoći i jalovosti koje su krili zaklanjajući se iza mita nakljukanog lažima.


Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“


Zašto je Slavija u postala politički barometar koji režimu ne govori ništa dobro? To je naslovna tema novog „Vremena“


Ako je Slavija u međuvremenu postala neka vrsta političkog barometra, onda je ovog 23. maja kazaljka otišla duboko u crveno, ali ne onako kako bi vlast volela da prikaže. Nije to crveno od nasilja, nego od pritiska koji više ne može da se ignoriše, od društva koje je naučilo da se okuplja, prepoznaje i što je za svaku vlast najopasnije, pamti. Nije ovde više reč o jednom protestu niti o jednoj pobunjenoj generaciji, nego o novom obrascu ponašanja društva koje odbija da se vrati u političku apatiju


Hapšenje bivšeg načelnika PU Beograd Veselina Milića nije dovelo do onoga što bi svi mogli da očekuju – opsežne istrage u policiji i MUP-u Srbije koja bi, poput nove “Sablje” odsekla glavu korumpiranom vođstvu institucije koja treba da seče glave korumpiranima i onima koji su u kriminalu. To govori držanje čitavog slučaja u okviru režima i izostanak prave istrage. Otprilike – kao na su to neka unutrašnja neslaganja u samoj vlasti


Za manje od 12 sati u glavnom gradu su uništena četiri poznata ugostiteljska objekta, a serija incidenata eskalirala je pucnjavom u restoranu “Jerry” na Novom Beogradu. Vlasnička struktura ovih lokala otvara pitanje ko su ljudi koji su se našli na meti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve