

MUP
Milić i foto-robot ministara policije
Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“




Čim su "noć i magla" počele da gutaju Srbe iz Siska, tiho, ali efikasno, svima je bilo jasno da Milanković i ti njegovi nekakvi "Vukovi iz Jodna" stoje iza toga. Nije tu trebalo mnogo pameti: svi su znali odmah i ćutali su, zastrašeni s dobrim razlogom
Vladimir Milanković, profesionalni i školovani policajac, pojavljuje se u Gradskom SUP-u Siska sredinom osamdesetih godina. Putem običnog konkursa na kome je imao najbolje kvalifikacije, tamo ga je iz Virovitice, odakle je Milanković rodom, doveo tadašnji načelnik. Navodno Milanković ima brata, takođe policajca, ali on u ovoj priči ne igra ulogu, niti je ikada radio u Sisku. Milanković je, kako se može naslutiti, Srbin, što u ovoj priči igra neizbežnu ulogu.
Na izborima 1990. u Sisku je pobedio SDP-SKH, ali njihova vlast nije potrajala: HDZ preotima Sisak 1991. i za načelnika Policijske uprave sisačko-moslavačke dolazi Đuro Brodarac. Šef Kriznog štaba je Ivan Bobetko. Treba podsetiti i da je Sisak bio praktično feud generala JNA u penziji Janka Bobetka i njegovog sina Ivana, Tuđmanovih poverljivih lica.
Kako je Vladimir Milanković opstao u tadašnjoj masovnoj čistki Srba iz MUP-a Hrvatske može se samo nagađati; možda predstojeće suđenje u Osijeku to razjasni. Neki misle da je bio stručan; možda. Neki drugi misle da je, kao Srbin, uložio posebne napore i naročito se isticao u onome što će uslediti. Pošto se stručnost u to vreme tamo nije baš mnogo cenila (dovođeni su kojekakvi dripci u policiju, bez škole, kursa, ičega), nekako izgleda da je spremnost za saradnju bila ključna. Osim toga, kao Srbin bio je u goroj situaciji i nužno mnogo poslušniji.
Bilo kako bilo, Milanković Vladimir postaje zapovjednikom interventne, specijalne i već kakve policije, operativnog sastava sačinjenog od kojekakvih domoljubno nastrojenih i pljački sklonih likova, bez discipline, pravila i obuke. Bio je, kako vidimo, stručan i sposoban starešina – za ono što će uslediti. Đuro Brodarac bio je šef policije; Ivan Bobetko politički najbitniji faktor u toj vojno-policijskoj strukturi (tata Janko bio je u Zagrebu, u Hrvatskoj vojsci, ali je na Sisak pazio jako); Milanković praktično vođa terenske operative: radi ono što mu se kaže i ono što sluti da se od njega očekuje – što nije bilo teško, pa se tu naročito istakao. Nije pitao „zašto“; pitao je samo „koga“. Reč je, ukratko, o istrebljenju sisačkih Srba, ponajpre onih viđenijih i bogatijih.
Čim su „noć i magla“ počele da gutaju Srbe iz Siska, tiho, ali efikasno, svima je bilo jasno da Milanković i ti njegovi nekakvi „Vukovi iz Jodna“ (Jodno je banja pored Siska, lečilište jodom) stoje iza toga. Nije tu trebalo mnogo pameti: svi su znali odmah i ćutali su, zastrašeni s dobrim razlogom. Milankoviću i njegovima bilo je dozvoljeno sve i niko nije smeo ništa da pita. Kada je krajem septembra 1991. grupa uniformisanih lica (zna se ko su!) ispred kuće otela i odvela jednog od direktora Rafinerije, Petra Pajagića, njegova je kćer otišla Milankoviću da moli za očev život. On je tada izgovorio rečenicu koja će ga skupo koštati sad, dvadeset godina kasnije: „To mora da su oni naši Indijanci iz Jodnog.“ Petar Pajagić nikada nije pronađen (videti glavni tekst).
Tako je to trajalo sve do kraja 1992. Milanković je bio gospodar života i smrti u Sisku, a njegovi ljudi naslednici kuća, stanova, novca, automobila i pokretne imovine nestalih sisačkih Srba. Tokom 1993. do 1995. dovođen je u vezu i sa trgovinom sa „Autonomnom Pokrajinom Zapadnom Bosnom“ (APZB) Fikreta „Babe“ Abdića: nafta, tečna goriva, cigarete itd.; možda i nešto ozbiljnije. Za to ga sada u Hrvatskoj ne tuže (mada bi bilo zanimljivo), ali smatra se u obaveštenim krugovima da je u ta neka doba upoznao i svog budućeg poslovnog partnera Milorada Lukovića Ulemeka, poznatijeg kao Legija. APZB je tada, do leta 1995, bio teren pod kontrolom Frenkija Simatovića i njegovih „Crvenih beretki“; kažu da se zarađivalo sjajno.
Prošla je i „Oluja“ i sve je bilo u najboljem redu: porodica Bobetko, Đuro Brodarac, Vladimir Milanković i sisački HDZ bili su nesporni gospodari Siska i Moslavine – i šire… Posle Tuđmanove smrti vlada Ivice Račana pokušala je da Sisak nekako uredi, ali nije išlo: ekipa na vlasti bila je suviše jaka; trebalo je zaštititi moć, investicije i od krivične odgovornosti sebe same, što je uspevalo donedavno.
U međuvremenu je Milanković najuren iz policije, ne baš najčasnije; izgleda da je malo preterivao sa svojim poslovnim poduhvatima. Bilo ga je svuda gde su pare: kladionice, šverc, lihvarenje (Hrvati kažu „kamatarenje“, što je precizniji izraz), iznude, kafane itd. Pre koju godinu zagrebački „Globus“ svrstao ga je u pedeset najvećih kamatara u Hrvatskoj – što nije mali kompliment. Već negde 1998. Vladimir Milanković počeo je da biva viđan u društvu Legije Ulemeka po izvesnim otmenijim zagrebačkim lokalima: hoteli „Sheraton“ i „Continental“; određene kockarnice i noćni klubovi. Pričalo se da su suvlasnici nekakvih kafančina po Baniji, ali nije bilo potvrde. Izvesni izvori tvrde da je Ulemek bio u posedu hrvatskog pasoša izdatog u Policijskoj upravi sisačko-moslavačkoj, pored onog mostarskog pasoša koji je bio kompromitovan posle skandala u tamošnjem konzulatu Hrvatske i koji je nađen u njegovoj kući. Kažu takođe i da je Miloš Simović imao pasoš izdat u Sisku, gde ne spada nikako.
Hrvatsko državno odvjetništvo tuži Vladimira Milankovića za ratne zločine itd. Nažalost, ne tuži ga za ove poslovne poduhvate koji bi mogli da budu veoma zanimljivi – i Hrvatskoj i Srbiji i Interpolu. Ali, to nikoga ne zanima.


Šta spaja Vučićeve ministre unutrašnjih poslova? Kome građanin sme da prijavi kakvog mafijaša posle slučaja Milić? O tome piše Filip Švarm u novom broju „Vremena“


Zašto je Slavija u postala politički barometar koji režimu ne govori ništa dobro? To je naslovna tema novog „Vremena“


Ako je Slavija u međuvremenu postala neka vrsta političkog barometra, onda je ovog 23. maja kazaljka otišla duboko u crveno, ali ne onako kako bi vlast volela da prikaže. Nije to crveno od nasilja, nego od pritiska koji više ne može da se ignoriše, od društva koje je naučilo da se okuplja, prepoznaje i što je za svaku vlast najopasnije, pamti. Nije ovde više reč o jednom protestu niti o jednoj pobunjenoj generaciji, nego o novom obrascu ponašanja društva koje odbija da se vrati u političku apatiju


Hapšenje bivšeg načelnika PU Beograd Veselina Milića nije dovelo do onoga što bi svi mogli da očekuju – opsežne istrage u policiji i MUP-u Srbije koja bi, poput nove “Sablje” odsekla glavu korumpiranom vođstvu institucije koja treba da seče glave korumpiranima i onima koji su u kriminalu. To govori držanje čitavog slučaja u okviru režima i izostanak prave istrage. Otprilike – kao na su to neka unutrašnja neslaganja u samoj vlasti


Za manje od 12 sati u glavnom gradu su uništena četiri poznata ugostiteljska objekta, a serija incidenata eskalirala je pucnjavom u restoranu “Jerry” na Novom Beogradu. Vlasnička struktura ovih lokala otvara pitanje ko su ljudi koji su se našli na meti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve