
Izložba
Veliki Dejvid Hokni se vraća u Beograd
Muzej savremene umetnosti obeležava izložbom velikog britanskog umetnika Dejvida Hoknija, koji je u Beogradu izlagao još dok su i ovaj muzej i umetnik bili mladi
Uzbuđenje nikad nije nedostajalo, bunt se nije izgubio, rhythm’n’blues je uvek ostao za ponos. Srećom, nisu se (samo)uništili. Od Prstena naniže, preživelo je i pregršt snažnih i važnih pesama; uvek iznova citiram poneki od stihova koje Cane izvikuje, i ložim se kad god Anton oplete žice
Srećom, pripadam onim naraštajima s Balkana, tačnije njihovim ne baš malim delovima kojima nadimak ‘Cane’ prvenstveno – pa i isključivo – znači ‘Zoran Kostić, pevač Partibrejkersa’. Teško je posle tri burne decenije i-kusur-godina setiti se tačno, ali mislim da sam ga prvi put sreo kao člana tada u pank/novotalasnim krugovima Beograda već poznatog kvarteta Radnička kontrola. Učestvovao sam u organizaciji dvodnevnog koncerta novih bendova na malom stadionu ‘Tašmajdan’ – ABRS/Aktuelna Beogradska Rock Scena, leta ‘81. – i po običaju glavna frka je počela kad je izvlačen redosled nastupanja. Niko ovde nikad nije bio toliko mali i nepoznat da mu ne proradi sujeta, pa se velika prostorija u Domu omladine očas ispunila nadvikivanjem, pretnjama i prenemaganjima prisutnih članova par desetina sastava. Pošto sam s Petrom Janjatovićem prihvatio da izaberemo učesnike i nekako sredimo program, sledovalo nam je i suočenje s dotad predusretljivim mladim muzičarima; normalno, mi smo im bili krivi za sve, ili bar odgovorni da isposluju njihove prohteve.
Pevač Radničke kontrole je gotovo režao na mene, preko stola se unosio u lice, ultimatumom valjda pokušavao da isprovocira tuču ako ne udovoljavanje njegovom zahtevu. Kad je izjurio tresnuvši vratima, neko mi uzgredno reče: „Ma pusti klinca nek besni, ima on drugih problema…“, a utom se Cane opet stvori preda mnom i gotovo istim, nepomirljivim tonom zgranu me pitanjem: „Je l’ istina da ti imaš one LP-ije Roberta Džonsona?“
Spreman da postane kralj (beo)gradskih bluz-pevača, u međuvremenu na Tašu je uspeo da isprovocira publiku i prekid koncerta.
REGLERI DO PANJA: Uz rad u muzičkom magazinu „Džuboks“, jedan od poslova koje sam rado prihvatio bio je da uređujem program male rok-scene DADOV-a jednu sezonu, dok urednik Vojislav Koki Đukić odsluži vojni rok u JNA. Tu se radilo o tradicionalnom terminu ponedeljkom uveče (za 3-4 mlada benda), i ponekom specijalnom koncertu van toga.
Nabujali New Wave probio je i u starinsku, minijaturnu salu DADOV-a, a posle niza izveštaja u ‘Džuboksu’ – kojima sam favorizovao svežu krv i oslobođene ideje novotalasnih grupa Beograda i okoline – morao sam to i da primenim svojim izborom izvođača. Nekako sam se sporazumeo i s Kojom čija je – još uvek samo dvočlana – Disciplina kičme bila u bučnom, punom zaletu. Iako nikakvih honorara ni na vidiku (jedva se skuckavalo za prevoz opreme), Koja je naravno imao sopstvene uslove. Među njima dva su bila da priliku na toj bini dobiju izvesni njegovi štićenici, i da im on radi zvuk za tu svirku. Tako sam čuo (za) Partibrejkerse, od čijeg se nastajanja i mojom zgradom vukao grafit „Albert Kalašnjikov“. Gitarista Anton već je imao pedigre, od sastava BG5.
Prvog ponedeljka u oktobru ‘82. (uvek fonetski/po Vuku napisani) Patribrejkers su se prvi put pojavili pred publikom, kao tzv. zagrevanje za lokalni RnR-revival bend The Fifties. Koja je još na tonskoj probi naizmenično ‘dizao’ reglere na mikseti do granice izdržljivosti živaca vlasnika te opreme, kasnije zaboravljenog muzičara. U prvoj postavi, Brejkersi su imali 2 gitare ali ne i bas, i praštali izvanredno, do bola. Ne sećam se kako je tad reagovalo oko 150 (obično, znatnim delom prijatelja i sl.) natiskanih u DADOV, jer sam i bez plavog šlema služio kao tampon-zona između Dušana Kojića i vlasnika ozvučenja, koji je onako sitan skakao naokolo pokušavajući da od miksete otrgne Čoveka-koji-u-bendu-nema-gitaru, dok je ovaj podlakticom držao sve reglere nagurane ‘do panja’.
SLOBODA ILI NIŠTA: Doba praštanja je tako započelo. Bio sam na bar 50 koncerata Partibrejkersa, pre nego što prestadoh da brojim: i po selendrama osuđenim na Beograd, i po dva u istoj zagrebačkoj noći, i na premijerama novih članova, i na po nekoliko oproštajnih i povratničkih, i u rupama i na stadionima i na trgovima, i dobrotvornim i pod menadžerima-krvopijama, ispred Motorhead i iza 3 filmadžije… Uzbuđenje nikad nije nedostajalo, bunt se nije izgubio, rhythm’n’blues je uvek ostao za ponos; srećom se nisu (samo)uništili. Od Prstena naniže, preživela je i pregršt snažnih i važnih pesama; uvek iznova citiram poneki od stihova koje Cane izvikuje, i ložim se kad god Anton oplete žice.
Muzej savremene umetnosti obeležava izložbom velikog britanskog umetnika Dejvida Hoknija, koji je u Beogradu izlagao još dok su i ovaj muzej i umetnik bili mladi
Kod samih plovnih vrata luke, „Kontakt 2025.” prošle subote zakucao je završni udarac za ovaj put, koncert beogradskih Partibrejkersa. Jer, pre tri godine su na Sajmu slavili svoj 40. rođendan, ali sad je pravo vreme za autentični bunt rokenrola u Srbiji
Naslov izložbe radova Aleksandra Zografa, „Hvatač snova“, otkriva njenu temu i interesovanje autora koje on opisuje kao dugogodišnju opsesiju
Pozorište „Pinokio“ otvara prvu pozorišnu scenu za bebe „Kolevka teatar“ predstavom „Zora i San“, u kojoj učestvuju i gledaoci - bebe
Rezultati vojvođanskih konkursa za kulturu neskriveno ukazuju da Pokrajina ne želi da pomaže one koji su podržali studente. A to su Sterijino pozorje, Egzit, Akademija umetnosti, Tvrđava teatar, Šekspir festival, Akademska knjiga...
Intervju: Tužiteljka Bojana Savović
Svako treba da živi sa svojom savešću – ako je ima Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve