
Pozorišta u Srbiji
Kraljevačko pozorište ima sedam zaposlenih, u Pirotu ih je osam…
Od 2012. broj institucionalnih teatara ostao je isti ali je broj zaposlenih u njima prepolovljen, dok je broj premijera opao za 40 odsto
Na jednom od mnogih kablovskih kanala televizije Pink naleteo sam na 24-časovnu reprizu rijaliti programa „Farma“. Kanal se zove Pink reality, a reprizira se jedna od proteklih sezona „Farme“.
Spoznaja da su svi dosadašnji rijaliti programi snimljeni i podložni reprizama delovala je na mene kao komadić čuvene madalene uz jutarnju kafu – koja je pokrenula Marsela Prusta na traganje za izgubljenim vremenom.
Pink je nehotice otkrio novi žanr koji, čini mi se, ima dublje, metafizičko značenje. Savremena televizija tako postaje večito i neizbrisivo svedočanstvo o sopstvenoj ispraznosti. Međutim, kao u Prustovom slučaju, jednom započeto putovanje nemoguće je zaustaviti i granice ove TV odiseje postaju traganje za kolektivnim bizarnostima našeg života.
Prvo pitanje se tiče vremena – tačnije: da li je vreme na Farmi izgubljeno. Kao gledaoci, makar i nasumični i slučajni, lako ste mogli utvrditi da se na Farmi ili rijaliti programima u suštini ne dešava ništa! Dakle, sa stanovišta pozitivizma i materijalizma – dembeli, estradni polusvet, pijani Ekrem, Vendi i ekremisti potpuno su neproduktivni. Beskonačne rasprave, paralizirajuće svađe, jezik koji ne bi smeo da se koristi u živoj televiziji, erotski naboj socijalne izolacije, sve to pokazuje zašto smo kao društvo neefikasni. Sto izgubljenih dana koji su pedantno sačuvani za buduća pokolenja.
Dakle, savremena televizija, baš kao i kompjuteri, kao cloud tehnologija ili drop box, automatski čuva sadržaj bez obzira na njegov smisao. Tako Google digitalizuje biblioteke, muzički fanovi „kače“ sate i sate omiljene muzike, čuvamo hiljade digitalnih fotografija, video-zapisa… Savremena tehnologija nudi iluziju večnog pamćenja. Tako upravo gledam na Pink reality noćno teturanje pijanog Ekrema dok pokušava da se vrati u kuću iz poljskog toaleta. Vredi li ovaj prizor toliko da zauvek bude sačuvan od zaborava?
Treće pitanje je logično, a tiče se smisla. Da li će ikome biti zanimljivo da gleda reprizu programa u kojem unapred zna pobednika i sve buduće intrige? To nas dovodi do poimanja „Farme“, odnosno šta ona znači gledaocima. Da li je moguće da gledaoci reprizu „Farme“ gledaju kao reprizu, recimo, Žikine dinastije? Nije reč o dalekoj prošlosti da bi repriza imala nekakav dokumentarni prizvuk. Ovo znači da se reprizom bilo kakve bizarnosti (uz svađu, fajt i seks povremeno) rijaliti pretvara u igrani program. Naturščici postaju glumci. Ovo je, opet paradoksalno, iskrivljena Prustova ideja da kopanjem po prošlosti ulazimo u prostor podsvesti i dobijamo dramski tekst koji počinje u memoarskoj formi.
Svako prebiranje po sećanju unosi naše asocijacije i učitava dodatno značenje.
Na početku devedesetih, neki lucidni medijski analitičari su znali da će Dnevnik 2 RTS-a jednog dana biti dokumentarna građa prve vrste. Takve su bile i „Filmske novosti“ sa praćenjem Tita iz dana u dan. Posle 2000, sećate se, gledali smo reprize Dnevnika i pokušali da se setimo i osmislimo izgubljene godine. Pitam se, kakvu poruku će u budućnost odneti „Farma“?
Ova TV anomalija stavlja na test još jednu ozbiljnu tezu. Od davnina umetnici tragaju za univerzalnim istinama, porukama i idejama koje će budućim generacijama preneti najvažnije Istine. Otisak ruke na zidu pećine, antički stub ili skulptura, Ep o Gilgamešu, Ilijada i sve tako do Prusta, pojedinci sa zrncem božanskog dara našu stvarnost preoblikuju u formu koja nadilazi vreme.
Rijaliti program, jednom snimljen, sačuvan poput vremenske kapsule, predstavlja potpuni antipod. Da citiram domaću kinematografiju na umoru: „Farma“ je precizan dnevnik društvene patologije, dnevnik uvreda, glorifikacija prostog i profanog, dnevnik tamnije strane ljudske prirode. Kada je kuga nabila ljude u karantin, pričali su priče, nastao je Dekameron, prvi renesansni rijaliti roman koji kroz erotiku glorifikuje život. Nasuprot tome, repriza „Farme“ uverava nas da je život borba neprestana, borba u kojoj nema skrupula ni ideala. Čist socijalni darvinizam.
Reprize rijalitija imaju, naravno, i političku dimenziju. Podsetićemo se šta je Ekrem rekao Vendi, podsetićemo se šta Miloš Bojanić misli o Jevrejima, ili o suparnicima na „Farmi“, ali nećemo se setiti šta su nam na prošlim izborima obećavali Dačić, Vučić, Nikolić, Đilas ili Tadić.
Glupost je neuništiva, kako rekoše KUD Idijoti – a savremena televizija ju je samo sačuvala za buduća neka pokoljenja!

Od 2012. broj institucionalnih teatara ostao je isti ali je broj zaposlenih u njima prepolovljen, dok je broj premijera opao za 40 odsto

Ilustracije Jakše Lakićevića u romanu „Sto posto tuđa posla“ ne podilaze mladom čitaocu. To je razlog zašto ova knjiga, osim samog romana Olivere Zulović, nije samo za starije osnovce

Nedavno otvoren Muzej Viminacijum izuzetan je u državi jer se nalazi na samom lokalitetu. Arheologija i zaštita nepokretnog kulturnog nasleđa prioriteti su Ministarstva kulture, rekao je ministar Selaković. Međutim, za Belo brdo nema novca u ovogodišnjem budžetu, a Generalštabu je oduzet status kulturnog dobra

Zbog projekta Prestonica kulture, Leskovac će ove godine u svoju kulturu uložiti najviše do sad, a Ministarstvo kulture je osiguralo potpuno nova sredstva, od kojih će biti podignut i spomenik kralju Milanu

Dobro došli u kratku retrospektivu najboljih svetskih muzičkih izdanja u 2025. godini. Prednost smo dali ostvarenjima sa visokom umetničkom vrednošću, a ne obavezno onima sa velikim brojem hitova
Intervju: Nenad Lajbenšperger, ličnost godine 2025.
Nemam prava da ćutim na nepravdu Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve