Dobra stvar je što država izdvaja novac za stipendije i pripreme reprezentacija, nagrade za rezultat najveće u regionu, sportske penzije, kao i izgradnju nacionalnih centara za atletiku, vaterpolo i ostalo neophodno za vrhunski rezultat. Ono što fali jeste plan kako da sport bude besplatan u svim klubovima gde su sala ili stadion opštinski ili državni i gde je klub na budžetu opštine ili grada, mora postojati ozbiljan sistem školskog sporta, edukovani treneri i pedagozi, zdravstvena briga, pa tek sve ostalo
Nenad Borovčanin (37 godina) uzbudio je svojim komentarima na društvenim mrežama srpsko javno mnjenje u danima kada su napokon počele da „stižu“ medalje na Olimpijskim igrama u Brazilu. Ovaj nekadašnji bokserski šampion, visoki funkcioner SPS-a, donedavni državni sekretar u Ministarstvu omladine i sporta i danas potpredsednik beogradske opštine Stari grad, zamerio je ONIMA koji su Igre iskoristili da bi se prošetali do Brazila, dok su neki sportisti imali ograničene budžete, neki nisu mogli da povedu trenere ili da imaju dovoljno uslova da se na pravi način predstave na najznačajnijem sportskom takmičenju u životu svakog sportiste.
Odlični rezultati u finišu Igara i osvajanje rekordnih osam medalja od čega četiri u kolektivnim sportovima, što je domet bez presedana za ovako malu i siromašnu zemlju, teraju nas da na pozitivan način ocenimo sve u vezi sa nastupom srpskog tima u Brazilu, ali debata o tome na koji način se finansira sport u Srbiji, kako bi trebalo da se finansira i šta bi trebalo da budu prioriteti jedva je načeta. Možda se i sa tim požurilo, jer je moglo i da se sačeka da se sportisti vrate, da se uspeh proslavi, pa da na tom talasu država i njene institucije sa medijima pokrenu raspravu o tome kako da srpski sportski ekosistem bude još bolji.
Čini se da su svi zakazali na tom polju i da se nešto što je od opšteg interesa pretvorilo u sveopštu svađu i galamu o tome za koga je koji od sportista i da li sportisti treba da se „bave politikom“ – vulgarizacija debate pomerila je fokus i sa uspeha i sa loših stvari koje prate sport u Srbiji i svela ga na priču o tome da li je neko od sportista za ili protiv Vučića.
Sa Borovčaninom razgovaramo u želji da na pravi način razjasnimo šta je on to zapravo rekao na društvenim mrežama i zašto je to uradio u danima kada srpski sport ipak donosi dobre vesti.
„VREME„: Ko su ti koji nisu zaslužili da idu u Rio ove godine, odnosno za koje je potrošen novac koji je trebalo uložiti u same sportiste?
NENAD BOROVČANIN: Put i boravak u Riju košta oko 5000 evra po osobi. Tamo je mesto sportistima, stručnom štabu sa lekarima i vođi puta koji se bavi administrativnim stvarima. Svi ostali koji, kako oni kažu, „bodre“ tim Srbije, mogli su to da urade i od kuće. To su političari, zatim predsednici saveza i članovi upravnih odbora.
Da li možete da ih imenujete, i ako ne možete, zbog čega?
Nije stvar u imenima, nego u sistemu koji tako funkcioniše 20 godina.
Ipak, ako ćemo opet da govorimo „prepoznaće se sami„, to takođe liči na „staru školu“ ponašanja. Recite, ko su ti ljudi koji su išli na uštrb sportista i njihovih timova?
Predsednik države i ministar sporta treba da budu, kao i predstavnici ostalih zemalja učesnica, na jednoj od ceremonija otvaranja ili zatvaranja, i to je dovoljno i potrebno. Ali nikako da od toga sebi naprave desetodnevno letovanje o trošku države. Opet, tu su i predsednici sportskih saveza, zatim članovi upravnog odbora Olimpijskog komiteta i članovi uprave Sportskog saveza Srbije koji su putovali zajedno sa ministrom. Vučić je lepo rekao da posao Vlade nisu putovanja tamo niti slavlja, već da obezbedi novac za sportiste, pa bi tako i ostali trebalo da slede njegov primer.
Kako vam izgleda izjava Karakaševića, koji je ironično rekao da se vratio iz Rija da ne troši javni novac?
Upravo me pogodilo što je on morao da se vrati, a mnogi funkcioneri ostali da se provode na Kopakabani i u Riju.
Molim vas, pojasnite malo šta pod ovim mislite?
Rekao sam već da je administracija potrebna u Riju, gde spadaju generalni sekretari, operativni timovi, ali ne i oni koji su na javnim funkcijama ili u upravama saveza ili Olimpijskog komiteta.
foto: tanjugIZ BRAZILA S LJUBAVLJU: Predsednik Srbije Tomislav Nikolić
Bili ste na visokoj funkciji u Ministarstvu omladine i sporta, zbog čega nije moglo da dođe do „popravljanja sistema“ u poslednje četiri godine od kada je nova garnitura na vlasti na onaj način koji često pominjete, a to je da sport treba da bude dostupan svima i da država treba da ulaže u ambijent u kome će se veći broj ljudi baviti sportom?
Bio sam zadužen za kancelarije za mlade i udruženja mladih, dakle nikakve veze sa sportom. S obzirom na to da sam čovek iz sporta, nisam više mogao da budem tamo da bih imao funkciju i platu. Imam drugačiji koncept, zato sam i otišao iz Ministarstva. Dobra stvar je što država izdvaja novac za stipendije i pripreme reprezentacija, nagrade za rezultat najveće u regionu, sportske penzije, kao i izgradnju nacionalnih centara za atletiku, vaterpolo i ostalo neophodno za vrhunski rezultat. Ono što fali jeste plan kako da sport bude besplatan u svim klubovima gde su sala ili stadion opštinski ili državni i gde je klub na budžetu opštine ili grada, mora postojati ozbiljan sistem školskog sporta, edukovani treneri i pedagozi, zdravstvena briga, pa tek sve ostalo. Profesionalni sportovi, pre svega klupski fudbal i košarka, moraju biti posebne oblasti za koje važe zakoni kao i za sva ostala privredna društva.
Bili ste zaduženi za omladinu, kao što kažete, ali to je jedno ministarstvo. Dajete ocene o onome što se dešava u sportu, pa nam recite zašto nema suštinskih promena?
Ministar je preuzeo odgovornost da uredi oblast sporta u Srbiji, tako da verujem da će se odgovorno poneti prema svakom neuspehu isto kao što ne izbegava svaki uspeh srpskih sportista.
Aktuelni ministar, i sam vrhunski sportista iz sporta koji je trofejni ali zanemaren, najavljivao je više puta promenu paradigme u srpskom sportu. Zašto do toga nije došlo, zašto se ostalo samo na najavama?
To je pitanje za njega. I meni je žao što nije uspeo ništa da uradi. Verujem da je i njemu žao.
Šta je potrebno da se uradi pa da država počne da gleda na sport kao na deo zdravstvene politike i da privatnoj inicijativi prepusti profesionalni sport?
Kao što sam rekao, potrebno je, za početak, razdvojiti školski, amaterski, reprezentativni i profesionalni sport. Omogućiti javno-privatno partnerstvo za izgradnju sportske infrastrukture (sportsko-trgovinski-poslovni-turistički kompleksi). Zatim, po ugledu na savremeni svet, u Krivični zakon uneti dela koja štite integritet sporta (korupcija, nameštanje rezultata, doping i huliganizam), oformiti posebna odeljenja u policiji i pravosuđu i obučiti ljude (Interpol je na raspolaganju). Napraviti ozbiljan dijalog između sporta, privrednika, kompanija, medija, korporacija, klubova i saveza iz modernih sportskih sistema i konačno konkretizovati i pojednostaviti koncepte za sve oblasti sporta. Tako ćemo imati naciju koja se besplatno masovno bavi sportom kroz škole, amaterske klubove i terene na otvorenom, reprezentativce koji imaju uslove za treninge, moderne klubove koji su profitabilni i tribine slobodne da sa njih porodice sa decom bodre svoje timove.
Ali, zašto toga danas nema? Ko to sprečava i da li će dobri rezultati na OI poslužiti da se nađe opravdanje za loše stvari u srpskom sportu?
Olimpijski rezultati treba da posluže da aktiviraju decu i mlade da se bave sportom. Ne bih da procenjujem da li će do toga doći ili ne, ali svakako nam to treba, i očekujem da će Vučić dati konkretne zadatke resornom ministru kako bi do toga došlo. Šira javnost mora biti spremna da to podrži, jer sport nije politika već opšti interes svih nas.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.