Nakon gotovo dve decenije suđenja, pravosuđe je donelo konačnu odluku u jednom od najznačajnijih procesa za ratne zločine u Hrvatskoj. Kako je slučaj Branimira Glavaša oblikovao hrvatsku politiku i pravosuđe?
U ključu izjednačavanja agresora i žrtve, te narativa o simetriji krivnje, moraju se gledati sudski procesi protiv Branimira Glavaša. On je s tih pozicija zastrašivao svjedoke, pokušavao podmiti sudije Vrhovnog suda, bežao u Bosnu, gde je uredno primao visoku saborsku apanažu.
Suđenje Branimiru Glavašu, ratnom zapovjedniku obrane Osijeka, Warlordu, besprizornom gospodaru života i smrti na prostorima Istočne Slavonije tijekom ratnih devedesetih godina, i pripadnicima njegove paravojne jedinice BOB (Branimirova osječka bojna), zapravo tajno organiziranoj kriminalnoj družini opasnih nitkova i ubojica lišenih elementarnih ljudskih moralnih skrupula, za počinjene monstruozne ratne zločine (usmjerene na zastrašivanje, odmazdu i protupravnu represiju) nad civilima, građanima RH srpske nacionalnosti, napokon je privedeno kraju nakon gotovo 20 godina i niza opstrukcija. Visoki kazneni sud RH potvrdio je prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Zagrebu, čime je ona postala pravomoćna: Glavaš je proglašen krivim i osuđen na sedam godina zatvora jer je kršeći međunarodno pravo za vrijeme oružanog sukoba propustio – iako je po zapovjednoj odgovornosti to bio dužan – spriječiti mučenje, nanošenje teških fizičkih ozljeda, kao i nečovječno postupanje prema civilima, te njihovo protuzakonito lišavanja slobode i zatvaranje.
Osim toga, naredio je svojim potčinjenima da ubijaju civile, a neposrednim izvršiteljima Dinu Kontiću i Zdravku Dragiću, koji su osuđeni na tri godine zatvora, te poruke o privođenjima i likvidacijama prenosila je Glavaševa ratna tajnica Gordana Getoš (osuđena na četiri godine). Kako bi prikrio svoje zločine, naravno uz potporu “duboke države” – radikalne desnice i ustašoida iz redova HDZ-a, pojedinih braniteljskih udruga, te utjecajnih pojedinaca ili grupa iz visokih pravosudnih, vojnih, crkvenih, policijskih, poslovnih i inih struktura, kao i raznih tajkuna koji su svoja krajnje sumnjiva poslovna carstva izgradili profitirajući na ratu, korupcijskim aferama i na privatizacijskoj pljački (u čemu je i sam Glavaš beskrupulozno sudjelovao i imao istaknutu ulogu i kao župan i kao saborski zastupnik, odnosno jedan od osnivača HDZ-a ali i dugogodišnji bliski suradnik F. Tuđmana, čovek dvadesetak godina prisutan u samom vrhu vlasti i moći), Glavaš se nije libio ničega ne bi li obesmislio i izvrgnuo ruglu sudski proces i prikazao se žrtvom političkih progona pojedinih “antihrvatskih” centara moći koji su domovini povezani s međunarodnom zajednicom i kojima je navodno isključivi cilj relativizirati velikosrpsku agresiju na RH, rat prikazati kao sukob dvaju podjednako odgovornih strana i time negirati obrambeni karakter rata hrvatskog naroda protiv srpske agresije.
Dakle, izjednačiti agresora i žrtvu, promicati narativ o simetriji krivnje i onima kojima nije stalo do istine o “identitetskoj” povijesnoj i političkoj interpretaciji hrvatske borbe za slobodu. I upravo u tom ključu, tvrde grlati i zadrti nacionalisti, treba promatrati sustavni kazneni progon Branimira Glavaša i ljudi koji su predstavljali simbol hrvatske obrane, poput Tomislava Merčepa u Vukovaru, Đure Brodarca u Sisku, Mihajla Hrastova u Karlovcu, generala Mirka Norca u Gospiću itd. A s tih pozicija Glavaš je vršio žestoke pritiske i zastrašivao svjedoke, pokuša(va)o podmiti suce Vrhovnog suda, fingirao štrajk glađu i na koncu pobjegao u BiH, gdje je i dalje, iako bjegunac pred pravosuđem RH uredno primao visoku saborsku apanažu (uključujući – da tragikomični paradoks bude potpun – i naknadu za odvojeni život od obitelji) i bez ikakvih zapreka, preko svojih polit-ordonansa rukovodio osječkom županijom i strankom (HDSSB) u Saboru, koju je osnovao nakon raskida sa Sanaderom.
A to je činio i kasnije, od 2009, nakon što je bio nepravomoćno osuđen na deset godina robije, koju je na temelju posjedovanja dvostrukog državljanstva (RH/BiH) odslužio u zatvoru u Zenici, odnosno Mostaru, kamo su članovi vodstva njegove stranke i saborski zastupnici slobodno i uredno dolazili na konzultacije i bez ikakvih zapreka održavali partijske sastanke u prostorijama ove kazneno-popravne institucije. I upravo se stoga on kao “autentični heroj Domovinskog rata” našao na meti kako bi ga vladajuća nomenklatura kao opasnog protivnika i konkurenta “oblatila” i u konačnici definitivno pomela sa domaće političke scene. Sve to je navodno počelo nakon njegovog sukoba sa Ivom Sanaderom, moćnim premijerom hrvatske Vlade koji se, po Glavaševom uvjerenju, mimo volje većine hrvatskog puka priklonio interesima Bruxellesa i pravnim konstrukcijama i optužnicama Haškog tribunala, a sve u pokušajima reinterpretacije karaktera Domovinskog rata i za račun osobnih materijalnih i klijentelističkih, političkih probitaka.
U stvari, radilo se o njihovom osobnom obračunu, jer Glavaš je sa svojom “ekipom” osigurao Sanaderovu pobjedu na unutarstranačkim izborima nakon Tuđmanove smrti, a zauzvrat nije dobio očekivanu poziciju ministra policije. Raskol je bio neminovan. U srpnju 2010. Vrhovni je sud smanjio kaznu Glavašu na osam, a njegovi suradnicima na pet, odnosno četiri i tri godine zatvora, da bi nakon četiri godine Ustavni sud uvažio Glavaševu žalbu, ukinuo presudu (po mišljenju većine ustavnih sudaca trebalo je utvrditi jesu li se zločini dogodili prije ili poslije međunarodnog priznanja RH) i tako mu sumnjivom pravnom ekvilibristikom omogućio izlazak ih zatvora (ukupno je robijao pet godina i tri mjeseca), a time i učešće na čelu HDDSB-a na parlamentarnim izborima i ponovni ulazak u Sabor.
Nevladina udruga Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću oštro je reagirala, naglašavajući kako je odluka donesena “iz državotvorno-političkih, a ne međunarodno-pravnih razloga”. Iako nije oslobođen krivnje, to je zapravo bio trijumfalan povratak B. Glavaša na hrvatsku političku scenu, bez ogleda što je po istom predmetu 2017. bilo zakazano ponovljeno suđenje pred Županijskim sudom u Zagrebu, koje je trajalo narednih šest godina. Glavaš i ostali optuženi ponovno su proglašeni krivim, ali su im kazne bile umanjene u odnosu na prijašnji postupak, na što se žalio DORH (tužiteljstvo), smatrajući ih preblagim za počinjene teške ratne zločine, kolokvijalno poznate kao “garaža” (Č. Vučkovića, jednog od zatočenih, pripadnici BOB su mučili tako što su ga prisilili da pije kiselinu iz akumulatora, a potom upucali) i “selotejp” (najmanje desetak osoba bilo je uhićeno, mučeno u jednoj privatnoj kući u centru Osijeka i na koncu selotejpom vezanih ruku i usta ubijeno metkom u potiljak na obali Drave).
Tijekom izricanja nepravomoćne presude, Glavaš se ponovno, tko zna po koji put pokazao u svekolikoj “raskoši” svoje arogancije i primitivizma, poručujući sucu i poroti da ih “nabija na kurac”, a sve one koji bi ga naz(i)vali ratnim zločincem tužio bi sudu, tražeći ogromno materijalno obeštećenje za “duševne boli”, pa tako i autora ovog teksta (s kojim je izgubio spor), pozivajući se na činjenicu kako za to nema pravne osnove, jer nema ni pravomoćne presude.
Provocirao je javnost brojnim svinjarijama: slikao se ispod slike Ante Pavelića, uvredljivim rječnikom obračunavao sa svima za koje je mislio su ga izdali itd. Ali sada, ako ništa drugo, konačno ga možemo bez posljedica nazvati onim što ovaj zloćudni tip uistinu jest: ratni zločinac koji je čitavu svoju bezličnu biografiju lažirao u maniri notornog lažljivca i varalice. Tako je, primjerice, status ratnog vojnog invalida stekao ne u obrani Osijeka, u kojoj nije imao nikakvu stvarnu ulogu, već nakon što se posle nekog derneka automobilom slupao daleko od bojišnice. Uostalom, nikada nije objasnio kako je došao u posjed ogromnog stana u centru grada, koga je i pod kojim okolnostima iselio, kojim novcem i koliko sramotno jeftino isplatio.
A to je samo detalj u nizu njegovih skandaloznih postupaka u zgrtanju velikog osobnog bogatstva i imovine, kao i neupitne društvene moći, kojom još uvijek, usprkos svemu i dalje raspolaže. Iz raznih, uglavnom (ne)opravdanih razloga, Visoki kazneni sud, koji je 2023. zaprimio žalbu, nije riješio predmet sve do početka 2025. godine, a optuženi su se žalili Vrhovnom sudu smatrajući da su im “povrijeđena prava na suđenje u razumnom roku”. I nakon toga VS je obvezao VKS da najkasnije do sredine ožujka 2026. donese konačnu presudu, u kojoj se, kako čitamo, navode i otežavajuće okolnosti (težina i brutalnost zločina, broj žrtava itd.), ali i one olakotne, između ostalih doprinos Glavaša i njegove kriminogene družine “obrani Republike Hrvatske”.
Zar se u doprinos ubrajaju i počinjeni ratni zločini? Zar se u doprinos računaju nasilna istjerivanja građana srpske nacionalnosti iz njihovih stanova, dizanje njihovih automobila i(li) poslovnih prostora u zrak, kako bi ih se zastrašilo i p(r)otjeralo iz grada, države? Sustavno uništavanje spomeničkih obilježja antifašističke borbe društvena je sramota, a ne doprinos obrani. Da nije tragično, bilo bi komično.
Glavaš najavljuje kako se “pravna bitka nastavlja”: slijedi obraćanje Ustavnom sudu, a potom i sudu u Strasbourgu, a o daljnjim postupcima više će se znati kada službeno zaprimi presudu i kada mu nadležni sudac izvršenja odredi datum nastupa odsluženja preostalog dijela kazne, jer će tek tada imati pravo (ako to bude želio) podnijeti zahtjev za uvjetni otpust. Sa pravomoćnom presudom postavljeno je i pitanje (Documenta i Antifašistička liga RH) što će učiniti predsjednik države Zoran Milanović, koji je Glavašu 2021. vratio odlukom predsednika Ive Josipovića 2010. oduzeti generalski čin i državna odličja. Predsjednik je svoju odluku pravdao time da se radi o “formalno neosuđivanoj osobi” (koja mu je, usput rečeno, u predsjedničkoj kampanji javno pružila potporu). Hoće li sada, kada je “Vitez slavonske ravni” (kako se Glavašu tepalo u ratu) pravomoćno presuđen kao ratni zločinac, postupiti po zakonu i ponovo mu oduzeti odličja i čin “i sva prava vezana na toj osnovi”? Milanović je na potezu, ima zadnju riječ, on mora procijeniti predstavlja li presuda Glavašu “postupanje protivno pravnom poretku RH ili hrvatskim moralnim zasadama”, ma što to značilo. Ali, kako smo već naučili, ni kod Glavaša, a niti kod Milanovića, iznenađenjima nikad kraja.
Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!
Zašto je svako ko se bavio upotrebom neutvrđenog tipa akustičnog oružja na studentskom protestu 15. marta postao neprijatelj države, terorista i atentator na Vučića? Zbog čega bi i Berija pozavidio Biji na ovoj operaciji? Kako režim u Beogradu 2026. nastoji stvoriti atmosferu nalik na onu iz Moskve 1937
Podaci Vrhovnog javnog tužilaštva pokazuju da poslednjih godina raste broj zahteva koje tužioci upućuju policiji radi prikupljanja potrebnih obaveštenja, ali da odgovori na te zahteve sve češće izostaju. Reč je o prvoj i jednoj od najvažnijih radnji u predistražnom postupku, bez koje tužilaštvo u mnogim slučajevima ne može da nastavi istragu
Zašto su se na meti režima, pored studenata, našli verbalni delinkventi – analitičari, stručnjaci i novinari? Kako je Više javno tužilaštvo u svom saopštenju donelo presudu da su studenti sami sebe streljali zvučnim topom? I kako je Vučić tvrdio da Srbija uopšte nema zvučne topove, a ispostavilo se da ih ima, kao što je odmah posle pada novosadske nadstrešnice tvrdio da “jedino ona nije renovirana”, pa se brzinom svetlosti na društvenim mrežama utvrdilo da to nije istina? Na koji je način aktivirana medijska bomba u režimskim medijima sa unapred spremljenim spiskovima ljudi koji su učestvovali u “zaveri” i koje treba utući? I da li je reč o pokušaju zabrane studentskog pokreta
Pošto tužilac u Srbiji ne može da optuži osobu koja se kolima zaleće u građane, gledaoci RTS-a mogu videti kako se pred kamerama obesmišljava ta pravna institucija
Srbija će sačuvati mir, lokalni funkcioneri moraju da razgovaraju sa narodom ili će biti smenjeni, ekonomija raste brzo, žele da nas sruše jer Srbija grabi napred, nema više straha od “blokadera”, predsednik je žrtva, biće veće plate i penzije. Na osnovu iskustva, po svoj prilici ovako će izgledati Vučićeve poruke na predstojećem mitingu
Ljudi iz autobusa plaše se svega, a naročito da ne razljute glavu porodice. On im onoliko ponavlja da jedino zahvaljujući njemu imaju posao, zarade i penzije. Njihovo je samo da stoje, aplaudiraju i ostanu poslušni
Zašto je Aleksandra Radića, najistaknutijeg vojno-političkog komentatora u Srbiji, režim pretvorio u pokretnu metu
Manje je važno šta će pisati u službenim beleškama sa saslušanja Aleksandra Radića. Mnogo je važnije šta će večeras prolaziti kroz glave hiljada ljudi koji su o „zvučnom topu" govorili, pisali, svedočili ili tražili pomoć. Ako je odgovor: „Bože, samo da ne dođu i po mene", onda je cilj postignut
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
