Zemlja opstaje jer ne može da se raspadne

Nakon Beograda i Sarajeva, na red je došao i „treći centar“ regije – Zagreb. Tribina je održana u sredu 24. maja u Novinarskom domu, a govornici su bili Ivica Đikić, novinar, Senada Šelo Šabić, naučna saradnica Instituta za međunarodnu saradnju i razvoj, Zlatko Dizdarević, novinar i diplomata, te Muharem Bazdulj, književnik i novinar. I ovog puta je moderator bio novinar našeg lista Dejan Anastasijević.

Pokušali su da daju odgovore na pitanja kao što su: Da li je moguća promena Dejtonskog sporazuma? Zašto međunarodna zajednica ne razume šta se događa u Bosni? Da li BiH opstaje samo zato što u ovom trenutku ne može da se raspadne? Koliki je uticaj Turske i Rusije? Kako promene unutar Evropske unije utiču na region? Kakva je politika Srbije i Hrvatske prema BiH? Šta je „bosanski scenario“? Kako da se spreči daljnja dezintegracija zemlje?

EU NA AUTOPILOTU: „Ne postoji nikakva nova inicijativa međunarodne zajednice koja bi mogla da promijeni situaciju u kakvoj se nalazi Bosna i Hercegovina. Geopolitička situacija u svijetu nije još takva da bi se stvorila neka vrsta konsenzusa globalnih sila da se mijenja nešto na Balkanu, već se drže rezona ‘drži vodu dok majstori ne odu’“, rekao je na početku diskusije Muharem Bazdulj. Sa druge strane, on navodi autore poput Džona Šindlera koji smatraju da je jedino rešenje za situaciju na Balkanu da se etnifikacija izvrši do kraja, odnosno da se određeni delovi BiH pripoje okolnim državama.

„Svima je jasno da je Dejtonski sporazum osmišljen kao mirovni projekat, ali ne i kao trajno rješenje. Da bi došlo do promjena u BiH u bilo kom smislu, mora prvo da se reformiše Ustav. Po mom mišljenju, posljednji realan trenutak da se u tom pogledu nešto uradi bio je Aprilski paket ustavnih promjena iz 2006. godine. Tada je postojao globalni okvir za takve promjene, deset godina nakon Dejtonskog sporazuma: nije bilo svjetske ekonomske krize, EU je završila svoje najveće proširenje. Aprilski paket, nažalost, nije prihvaćen zbog kratkovidosti političara poput Harisa Silajdžića“, objašnjava Bazdulj.

Zlatko Dizdarević podelio je sa prisutnima svoja iskustva iz diplomatije, o tome kako na BiH gleda međunarodna zajednica. „Strane inicijative u BiH sabotira nerazumijevanje kako stvari funkcionišu u toj zemlji. Postoji pomalo naivna uvjerenost da se u BiH ne smije dozvoliti novi rat. Mnoge diplomate su i danas spremne da vam kažu ‘pa vidite kako je danas fino u Sarajevu, ne puca se’, a 25 godina nakon rata potegnuti ‘ne puca se’ kao argument za mene je groteskno“, kaže on i dodaje da je teško građanima zemalja koje imaju 150 godina institucionalizma i izgrađen odnos prema zakonu objasniti kako se u BiH rešavaju stvari: „Sjednu trojica naših lidera u kafanu i dogovore se: od sutra je ovo tvoje, ono moje. A onda treći kaže: imamo mali problem, nešto tu nije po zakonu. Prvi odgovara: pa promijenite onda zakon. To je logika na kojoj funkcioniše BiH u institucionalnom smislu, a koju ljudi na Zapadu ne mogu da pojme.“

EU, kaže Dizdarević, u BiH strahuje samo od tri stvari i tu se završava svako interesovanje: islamizacija Bosne, uticaj Rusije i strah od otvaranja nove rute za izbeglice ka Zapadnoj Evropi. Dizdarević podseća da istorijska supstanca BiH nikad nije bila država, nego društvo, a od 1995. godine do danas traje projekat rasturanja društva, i dodaje: „Kao što je rekao jedan moj prijatelj: BiH postoji samo zato što ne može da se raspadne u ovom trenutku.“

Senada Šelo Šabić slaže se sa rečenim i dodaje da je „EU već dugo na birokratskom autopilotu. BiH je etnificirana, etnizirana i politički podijeljena do te mjere da razmišljati danas o nekoj crosscutting političkoj opciji zvuči kao utopija. Međunarodna zajednica želi da održi kakvu-takvu stabilnost na Balkanu da bi mogla da se bavi važnijim pitanjima.“ Problem je u tome što stabilnost, prema njenom mišljenju, ne doprinosi demokratizaciji, niti mogućnosti da se stvori politička alternativa. Rešenja koja se nude čine se previše simplificirana. Multietničke zajednice su nestabilne. „Opasna je uvjerenost da potezima pera, mijenjanjem granica, možemo osigurati stabilnost. Ne smijemo prestati naglašavati da je takva logika antievropska, anticivilizacijska i anahrona“, kaže Šelo Šabić.

IGRALIŠTE ZA RUSIJU I TURSKU: Na pitanje o sve većem uticaju Rusije i Turske na Balkanu, Ivica Đikić odgovara da je prisustvo Rusije veće nego pre šest ili sedam godina. On ističe da je to nova politička realnost celog Balkana, pa i BiH, a što je omogućila nova politička konsolidacija u EU – izbori u Francuskoj, a do kraja godine i u Nemačkoj. Tome doprinosi i situacija u Makedoniji, na Kosovu, u Albaniji i Crnoj Gori.

Uticaj Rusije se naročito prelama kroz ličnost Milorada Dodika. S druge strane, SAD su se u poslednjih nekoliko godina povukle sa Balkana i iz BiH. „Kada i kako će se vratiti možemo samo nagađati, jer je politika novog američkog predsjednika prilično nejasna“, kaže Đikić i dodaje: „Mislim da se u posljednje vrijeme precjenjuje utjecaj Turske na Balkanu, pa i u BiH. Naravno, postoje kontakti i izjave koje svjedoče o prijateljstvu Erdogana i Bakira Izetbegovića. Ali, mislim da je Turska u takvoj političkoj situaciji da nema ozbiljne mehanizme da usmjerava i utječe na BiH. Mislim da je Turska trenutno ‘tigar od papira’, ne samo po pitanju Balkana, već i u globalnim okvirima. Možda tako ne izgleda izvana, ali postoji duboka unutrašnja podijeljenost Turske, što apsolutno iscrpljuje tu zemlju i to društvo, i iscrpljivaće ih sve više jer se kraj podijeljenosti ne nazire. Stoga mislim da će Turska igrati sve manju ulogu na Balkanu, pa i u BiH, za razliku od možda nekih drugih islamskih zemalja“, zaključuje on.

Bazdulj se složio da se uticaj Turske na Balkanu precenjuje. On ističe da je delovanje i Rusije i Turske neodvojivo od krize u EU. Bazdulj podseća da je devedesetih godina i Rusija bila zamisliva kao članica EU, a Ankara i Zagreb su istog dana počeli pregovore za pristupanje EU. Izvorna degolovsko-adenauerska vizija Evrope ne temelji se na granicama, već na određenim vrednostima. Odustajanjem Rusije i Turske od tih vrednosti, one su odustale i od EU. „Ali, posljednjih godina postoji paradoks: neke zemlje koje su članice EU, a Mađarska je najbolji primjer, ali ne i jedini, odbacuju te vrijednosti i suštinski počinju da se baziraju na vrijednostima koje su antievropske u tom idealističkom smislu. I tu vrstu putinovsko-erdoganovsko-orbanovske paradigme na izvjestan način počinjemo sve izraženije da viđamo i kod nas“, zaključuje on.

Kada je u pitanju uticaj Turske u BiH, Zlatko Dizdarević kaže da ta ideja nije nova. On se poziva na Ahmeta Davutoglua kao tvorca savremene turske geopolitičke strategije. U svojoj poznatoj knjizi on je napisao da geostrateška linija Turske ide preko Makedonije, Kosova, Sandžaka i Bosne. Ta linija se zvala Zelena transverzala. „S druge strane, Bakir Izetbegović je na skajp-vezi u noći izbora Erdogana za predsjednika države otvoreno rekao: ‘Niste vi samo predsjednik Turske, već predsjednik svih nas.’ U BiH se Turska objektivno doživljava kao veliki otac. Na svim skupovima u BiH u posljednjih godinu dana, vijorile su se turske zastave mnogo više nego zastave ove države“, kaže Dizdarević.

On zaključuje da ova situacija nije od pre neki dan, jer u politici ne postoji prazan prostor. Turska i Rusija su prisutne na Balkanu jer se SAD i EU povlače.

DEJTON SE NIJE TICAO SAMO BIH: Bazdulj zapaža da se Bosna prvi put u istoriji pominje u knjizi Konstantina Porfirogenita kao „unutarnja zemlja“ ili „tera interior“, ne u nekom metaforičnom smislu, nego zato što je bila deo Vizantije. Po njegovom mišljenju, svi periodi kakvog-takvog prosperiteta BiH uvek su nastupali kad je ona bila dio nekog većeg sistema. Bazdulj ovo poredi sa skoro utopijskom verom u EU kod najvećeg dela stanovništva, upravo zbog mogućnosti da BiH bude u nekom većem sistemu.

Ulaskom Hrvatske u EU promenila se i pozicija bosansko-hercegovačkih Hrvata. Zagreb se postavlja kao pokrovitelj ideja o trećem entitetu, ili novoj izbornoj jedinici kao embrionu trećeg entiteta. Službeni Zagreb, kaže Bazdulj, kao da ima ideju „kad su Srbi dobili Republiku Srpsku, možda smo i mi mogli da dobijemo Herceg-Bosnu“. Zato nikada ne treba zaboraviti ono što se često zaboravlja: Dejton se nije ticao samo BiH. „U istom tom Dejtonu dogovorena je i mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja. Imajući u vidu taj sistem spojenih posuda, kada su dobili dozvolu da se riješe hrvatskih Srba, Tuđmanova elita se odrekla institucionalizacije hrvatskog entiteta u Bosni“, ističe Bazdulj.

Đikić se nadovezuje tvrdnjom da Hrvatska vlada premijera Andreja Plenkovića vodi agresivnu politiku prema BiH. Jedan od prvih načela ove vlade bio je fokus na BiH i to je bila jedina spoljnopolitička orijentacija aktuelne vlasti. Razlog je što se hrvatski političari jako boje novembra ove godine kada se očekuje pravosnažna presuda Haškog suda šestorici bosanskih Hrvata.

„Zbog toga vlada velika panika kako u institucijama Republike Hrvatske tako i među vođstvom Hrvata u BiH. Misli se da će im, ako presuda bude negativna, to oduzeti legitimitet da traže ono što misle da im pripada. Hrvatska je u tom procesu angažovala vrlo ozbiljne američke lobističke odvjetničke kuće koje već mjesecima u Hagu lobiraju da bar pravomoćna presuda bude drugačija od prvostepene. Ako ništa drugo, barem u onom dijelu koji govori o uključenosti Hrvatske u rat u BiH, odnosno podršci koju je Hrvatska davala Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Mislim da će Hrvatska pokušati učiniti sve što može da neka prava Hrvata, kao što je novi izborni zakon, budu realizirana do tog vremena“, kaže Đikić.

On objašnjava da je vrlo jasno da Hrvatska želi treći entitet. Ta želja može služiti kao verbalni mamac da bi se zadržao status kvo, kao što to Dodik čini svojim zahtevima za secesijom. Hrvatski političari kao da misle da u miru i mirnim sredstvima mogu ostvariti ono što nisu mogli u ratu. To je, objašnjava Đikić, greška, jer se ova presuda odnosi na jedno vreme koje je završeno i na jednu politiku koja je gotova. On smatra da se Hrvatima u BiH daju vrlo nerealne nade u tom pogledu te da treći entitet nije opcija, da dalja dezintegracija BiH nije opcija.

„Ne znam da li je ovaj izborni zakon najbolje rješenje, ali mislim da u dosadašnjoj situaciji u kojoj hrvatskog člana Predsjedništva biraju glasovi drugih nacionalnosti, a ne primarno Hrvata, uvijek dovodi do situacije da su Hrvati politički obespravljeni. S druge strane, odnos Srbije prema BiH uslovljen je time što Srbija ipak želi u EU. Čini mi se da je odnos Srbije prema BiH prilično rezerviran, jer želja da se primakne EU nužno znači normalniju politiku i manje agresivno miješanje u situaciju u BIH“, kaže Đikić.

BOŠNJAČKI SCENARIO: Budućnost BiH u evropskim okvirima i liberalnim vrednostima Senada Šelo Šabić gleda kroz krizu u EU, zbog koje se menja narativ. Politika proširenja nije više prioritet EU, po tom pitanju vlada velika doza pragmatizma. Sam čin ulaska BiH u EU inače ne bi rešio probleme. „Ne možemo razmišljati da smo član nečega samo da bismo izvukli nešto od toga. Šta je to što mi dajemo?“, pita ona.

Po njenom mišljenju, Zapad na silu pokušava da održi stabilnost, jer u ovom trenutku nema mogućnost da podstakne demokratizaciju ovih prostora. Ona smatra da regija može postati interesantna svetu samo ako građani sami postave problem, jer lokalnim liderima ovaj sistem odgovara. Ako Evropa pragmatički misli da daljim podelama može doneti stabilnost, to je pogubno ne samo po BiH, već i po samu Evropu.

„Prije svega zbog položaja Bošnjaka“, objašnjava Šelo Šabić. „Ideja da bi se BiH mogla podijeliti preko noći, radikalizira muslimane u BiH. Islamizacija Bosne je još benigna, jer i dalje postoji osjećaj da je taj islam prilično ‘mekan’ kao što je i bio. Ipak, oni sebe smatraju najvećim žrtvama rata. Ako se preko noći ta dva miliona muslimana probude i pomisle da su, iako tu žive stoljećima, iako su prilično sekularni i imaju takozvani labavi islam, najveće žrtve rata i nemaju priliku imati svoju državu, onda slijedi radikalizacija. U tom scenariju, njihova svijest se poistovjećuje sa sviješću evropskih useljenika islamske vjeroispovijesti u ostalim zemljama Evrope. Dakle, ako Bošnjaci koji su prilično sekularni i koji tu žive stoljećima, nemaju svoje mjesto u Evropi, što je onda sa useljenicima?“

Da li se ovakav scenario može izbeći? Ono što, po mišljenju Šelo Šabić, međunarodna zajednica može da uradi jeste da počne da insistira na dvema svojim vrednostima – vladavini prava i transparentnoj kontroli trošenja javnih sredstava. „Oni koji su na vlasti pljačkaju, to je ono što najviše boli građane“, ističe ona i predlaže „gerilsku politiku“ – da se ode na teren. „Ljudi ne poznaju BiH, ne razumiju očaj i frustracije koje proživljavaju njeni građani. Jasan državni projekt za BiH i sve njene građane, sa odmakom od religije i svega što boli, imao bi duboku podršku u svim segmentima bosansko-hercegovačkog društva.“

Bazdulj na to kaže da je, koliko god to bio kliše, potpuno tačno da ništa u BiH ne može da se promeni ako se sva tri naroda ne slože s tim. Zbog toga, iako još uvek stidljivo, počinju da se čuju glasovi koji kažu: „Zašto da nam drugi stavljaju veto, hajde da mi napravimo neku državu koja će biti naša.“

On komentariše scenario o sudbini Bošnjaka koji je Senada Šelo Šabić izložila kao opasan, jer se lako može predstaviti kao dobar, i daje primer takvog rezona: „Bili bismo veći od Crne Gore“, „Imali bismo više stanovnika od Slovenije“, „Ne bismo bili baš Lihtenštajn“. Čak i u Republici Srpskoj, gde je Bošnjaka deset odsto, Milorad Dodik pokušava da Mladena Ivanića dezavuiše tako što kaže da je ključnu razliku u odnosu na njegovu kandidatkinju dobio bošnjačkim glasovima. „To znači da čak nije ni pitanje koga su izabrali Bošnjaci, nego da su oni dali te glasove“, kaže Bazdulj.

Jedino praktično rešenje ovog problema Bazdulj vidi u već pominjanom Aprilskom paketu: ako bi se članovi Predsedništva birali u parlamentu, to bi doprinelo jačanju države. „Bizarno je da se i Hrvati i Bošnjaci slažu s tim, a da se Dodik ne slaže, a oni odustaju da ne bi bilo asimetrije. Naročito je bizarno što Dodik radi sve da podriva državne funkcije, a znamo da su funkcije jače ako su izabrane direktno. On smatra da je za funkciju za koju misli da je nebitna potrebno da bude direktno birana. Tako on samo jača državu“, kaže Bazdulj.

REDEFINISANJE DEJTONSKOG SPORAZUMA: Dizdarević se slaže da je Aprilski paket bio izuzetna šansa i ističe da nije problem definisati put kojim bi se išlo ka nečem boljem – nego kako deblokirati projekat koji to ne dozvoljava: „Dejtonski sporazum je projekat podjele BiH. U projektu podijeljene BiH ljudi razmišljaju u ciframa i o tome kako će imati svoju državu. Srbi se u toj matematici bore za državu i po, Hrvati za državu i trećinu, a Bošnjaci za trećinu države i kažu: ne damo mi svojih 50 odsto i ono što proizlazi kao vlast iz tih 50 odsto. Dok ne budemo imali rukovodstvo koje će shvatiti da svaki narod mora da se odrekne po 30 do 40 odsto prava da bi to moglo da bude kompatibilno – nema izlaska iz ovoga.“

„Dakle, zaista se mora početi od redefinicije Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno Ustava, Aneksa četiri Dejtona. Treba dobaciti do tačke na kojoj ćeš razmišljati kako ćeš podijeliti poraz, a ne takozvanu pobjedu. Dio te pobjede su takozvani rukovodioci koji su i ustavno ‘zakovani’, ali i ljudi koji razmišljaju o mantri brojeva. Mi moramo poći od kraja, ako EU hoće, a plašim se da SAD više neće, jer oni Dejton zaista doživljavaju kao spomenik svom uspjehu. Oni se plaše da ga promijene. Oni iskreno vjeruju da je to odličan projekat i sada će ga ponuditi i Siriji“, kaže Dizdarević i dodaje: „Ja volim da kažem: mi smo predgrađe Milana. Mi nismo tema nikome dok ne postanemo njihov problem.“

On ističe razliku između državnog projekta iz 1945. i onog iz 1995. godine: zemlja je 1945. bila razorenija, veća mržnja je vladala između Srba i Hrvata, ali je državni projekat bio pozitivan – izgradnja, rekonstrukcija, obrazovanje. „Od 1995. u BiH vlada negativni projekat: zamrzni, podijeli, negiraj. Pritom, projekat vodi politička elita koja je podobna za EU, jer kompletna nomenklatura još uvijek funkcioniše na staroj britanskoj mantri: gdje postoji zona interesa, tu stvori što više plemena. Njih se uopšte ne tiče šta je unutrašnja politička, ideološka mantra u bilo kojoj zemlji Zapadnog Balkana“, kaže Dizdarević.

UNITARIZACIJA: Iako se slaže da su problem i mirovni projekat i Ustav, Ivica Đikić je skeptičan po pitanju konsenzusa sva tri naroda oko ovih pitanja. On misli da je „status kvo“ u kom se radi na funkcionalizaciji države realniji. Po njegovom mišljenju postoje dve tačke integracije koje su ključne: sigurnost građana, jer je ona iznad BiH i već postoji saradnja policijskih i obaveštajnih mehanizama po pitanju međunarodnog terorizma; drugi momenat je borba protiv kriminala, korupcije i nepotizma. „Ako ta borba počne, mislim da se narodu mora ponuditi nešto, jer se niko neće boriti protiv krađe ako se na to ne prisili. To bi moglo biti članstvo u EU koja će zauzvrat tražiti donošenje zakonskih rješenja. Hrvatska je donijela čitav set zakonskih rješenja: ustrojavanje USKOK-a, formiranje specijalnih tužilaštava za kriminal i za ratne zločine“, kaže Đikić.

On dodaje da je nepravedno zanemaren predlog Jasmina Imamovića da se smanje ovlašćenja koja imaju kantoni. Đikić izdvaja i model koji je ponudila katolička crkva, koji je takođe dobar: „Izgleda da su vjerske institucije i vjerske elite u BiH puno liberalnije i normalnije od političkih elita, jer nisu toliko materijalno zainteresirane.“

Senada Šelo Šabić slaže se da se BiH može reorganizovati postepenim koracima u pravcu funkcionalnosti zemlje. Ipak, ona nije sigurna da li će to i uspeti: „Mislim da sadašnji okvir ipak generira podjele i stvara mogućnost za dalju dezintegraciju zemlje, tako da će se teško stvoriti društvo koje će stvoriti državu.“

Druga mogućnost je potpuno drugačiji koncept BiH koji počiva na tome da je to vrlo mala zemlja i da treba razmišljati o gradonačelniku BiH. U tom smislu treba maksimalno racionalizovati administrativnu strukturu i ukinuti sve međunivoe vlasti. To podrazumeva brisanje kantona i brisanje entiteta. „U Republici Srpskoj to se shvata kao potpuna unitarizacija. Bošnjaci prije svega, moraju promijeniti svoju politiku prema BiH, to je davno rečeno. I to je istina. Bošnjaci drže ključ BiH. Ako oni budu insistirali na ‘svojoj’ trećini ili polovici BiH, Bosne neće biti. Ako oni budu spremni da daju više od 50 odsto drugima kao garanciju da svi imaju svoje mjesto u BiH i da svi mogu biti jednaki pred pravom u toj državi, to može polako mijenjati osjećaj koji ti drugi imaju o BiH. Ne vidim vizionara Bošnjaka koji bi to uradio u ovom trenutku“, sumira ona i dodaje: „Drugi korak je jednostavno objasniti ljudima da svi mogu biti zaštićeni, da svi mogu imati svoja prava, da je religijski identitet samo jedan od identiteta, ali da je fundament države da vi imate zaštitu kao građanin. Treba naći političku struju koja će to zagovarati, onda naći političku podršku da bi ta struja ušla u parlament i riješila stvar.“

Šelo Šabić zaključuje: „Treba nam ta nova vrsta revolucije i lice revolucije. Ja čak vidim ženu na tom putu, potpunu promjenu politike u posljednjih 25 godina koju su muškarci sproveli i doveli BiH do ruba propasti. Vidim mogućnost povezivanja različitih glasova koji se mogu čuti u svakom djeliću BiH na terenu kada se razgovara sa ljudima. Međutim, oni smatraju da su slabi i da zbog toga nemaju rješenje. Živim u uvjerenju da će se u ovom komešanju naći pozitivna snaga za artikulaciju jedne drugačije vizije BiH.“

PROKLETSTVO I BLAGODET RAZLIČITOSTI: Bosanski bazar foto: marija janković