
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Jedino očigledno nasilje do kog je došlo na protestu "Ne da(vi)mo Beograd" bilo je ono policijsko
Ko nije bio i video, lako će poverovati u priče koje serviraju gradonačelnik Beograda Siniša Mali i ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović. Razularena banda neradnika došla je u ponedeljak u devet ujutru da mlati gradonačelnika motkama i da lomi naočare policajcima. Kad svi elektronski mediji sa nacionalnom pokrivenošću tako jave, mora biti da je istina. Osim što – nije.

U ponedeljak, 18. jula, Inicijativa „Ne da(vi)mo Beograd“ održala je ispred Gradske uprave Grada Beograda dvočasovni protest, s namerom da uruči simbolične „otkaze“ odgovornima za fantomska rušenja u Savamali, u izbornoj noći 25. aprila. „Otkazi“ su štampani na papirima formata A3 (297 sa 420 milimetara), a na njima je odštampan tekst: „Građani i žitelji Beograda uručuju otkaz Siniši Malom, gradonačelniku Beograda i Nikoli Nikodijeviću, predsedniku Skupštine grada Beograda zbog umešanosti u zločin koji je počinjen u Savamali u noći između 24. i 25. aprila.“ Jedino što je tog jutra poletelo ka gradonačelniku Malom upravo je jedan takav papir. Nije bio čak ni zgužvan, pa da kaže kako su ga gađali s namerom da ga povrede. Nije ni dovoljno sofisticiran i tanak (naprotiv, vrlo jeftina, debela papirčina je u pitanju), pa da posumnjamo kao su zli CIA plaćenici želeli da se Mali poseče na papir.

FANTOMSKA MOTKA: Šalu na stranu, pedesetak građana, predvođenih aktivistima Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ okupilo se na samom ulazu u Gradsku upravu. Da, funkcionerima i odbornicima Skupštine grada bilo je malo teže da se probiju kroz ljude koji im dobacuju i zvižde, ali uspeli su da prođu bez većih prepreka. Taj papir koji je poleteo ka Malom ni on sam verovatno nije primetio dok nije pogledao snimak. To ga nije sprečilo da odmah po ulasku u zgradu Gradske uprave da izjavu u kojoj je rekao da je napadnut motkom. Nikakve motke nije bilo, ako izuzmemo one sa zastavama koje su okupljeni nosili. Ali i to je jasno iz snimaka: nijedna motka nije krenula ka Malom.

O policajcu kome su polomljene naočare i kome su na Urgentnom centru ustanovljene lake telesne povrede na samom protestu niko ništa nije znao. Kasnije je Radomir Lazović iz Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“ izjavio kako jednom policajcu jesu pale naočare, ali su pronađene i odmah mu vraćene. Drugi aktivista Inicijative, Simon Simonović, saslušan je u policiji, zbog snimka na kom se čuje kako Radomiru Lazoviću govori da je „razbijen nos panduru“. U Inicijativi „Ne da(vi)mo Beograd kažu da je Simonović samo prenosio ono što govori Nebojša Bakarec, odbornik koji je iz čista mira izašao napolje da pita okupljene zašto su tu. To se na snimku i vidi.
DAVLJENJE I KRAGNA: Jedino očigledno nasilje do kog je došlo na protestu „Ne da(vi)mo Beograd“ bilo je ono policijsko. U jednom momentu policija je počela da gura okupljene na kolovoz kako bi raščistili ulaz. Oni u prvim redovima podigli su ruke uvis kako bi se videlo da ne pružaju nikakav otpor policajcima koji ih guraju. Vrlo je jasan i snimak na kom se vidi kako aktivistu Dobricu Veselinovića duplo krupniji policajac steže u „kragnu“, a demonstranti pokušavaju da izvuku Veselinovića iz ovog „zagrljaja“. Na drugom snimku, jasno kao dan, policajac steže šaku oko vrata momku koji drži podignute ruke. Da ne preuveličavamo – ništa strašno. Obojica su se nepovređeni izvukli iz policijskih ručerdi.

Da organizatorima nikakvo nasilje ne pada na pamet, niti im ide u korist, svedoči događaj kom je dolepotpisana svedočila: oko 10 časova pristigao je još jedan kordon nešto bolje opremljenih policajaca i stao uz zgradu Uprave na strani ka Terazijama. Ništa nisu radili, samo su stajali iza leđa okupljenoj masi. Jedan stariji gospodin ih je uočio, prišao im i počeo da ih propituje zašto su tu, koga čuvaju, zašto ne štite građane, itd. Prišlo mu je troje aktivista Inicijative „Ne da(vi)mo Beograd“, odmah su ga udaljili od policajaca i ljubazno mu objasnili da treba da ih ostavi na miru. Ljudi koji žele nasilje na ulicama Beograda ne brane policiju ni od koga, pa ni od bezazlenog dekice. Uz to, organizatori su preko megafona sve vreme apelovali na okupljene da ne diraju policajce, jer oni imaju naređenje da tu stoje, te ih motivisali da na povik „čija policija“ skandiraju „naša policija“. Ka zgradi su, kao i na svim protestima do sada, letele rolne toalet papira. I tada su organizatori apelovali na građane da ne gađaju policiju.

Sve vreme protesta iz automobila sa razglasom vrtele su se izjave Siniše Malog da se posle rušenja u Savamali oseća bezbedno jer ne zna šta se desilo, te Aleksandra Vučića o tome kako je rušenje izveo „kompletan idiot“. Na kraju protesta puštena je balada Kiss from a rose, jedna od pesama iz filma Betmen zauvek iz 1995. Vrlo lagana i nenasilna.
Eto, to se desilo. Sve drugo je izmišljotina, dramljenje i preuveličavanje. Ali, ništa od toga nije bezazleno, jer nijedan dosadašnji protest nije bio manje posećen, a nervozna reakcija vlasti nikad nije bila veća.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve