Savremena diktatorska društva, kako je govorio Orvel, za razliku od drevnih tiranija, ne ostavljaju narodu nimalo vazduha. Nije im dovoljno samo da uguše slobodu izražavanja, već se trude da ubiju i svaku želju za slobodom. Ali, nema veće zablude od one da je čovek dovoljan sam sebi. Prikrivena sloboda u kojoj navodno možete da uživate pod despotskom vlašću je besmislena, i to je većini ljudi odavno jasno
ZORAN LUTOVAC…
Vreme je da iz korena menjamo državu i društvo. Krajnje je vreme. I to nije stvar ideologije ili političkog programa, u pitanju je goli opstanak. Krajnje je vreme da iz pretpolitičke zajednice pređemo u uređeno demokratsko društvo.
Zoran Đinđić je nekada govorio o projektu kultivisanja političke pustinje. Vrlo brzo posle atentata na njega projekat je opstruisan, a potom i napušten, da bismo, potom, umesto kultivisanja imali deceniju Vučićevog zatiranja političkog i društvenog prostora. Umesto sveoubuhvatne promene, kultivisanje pustoši završilo se “trijumfom korova”.
Bujanje korova je beskrajno zanimljivije od monotonije peska, ali efekat je jednako poguban po društvo. Ako vizuelne razlike ostavimo po strani, njihova suština i cilj su isti – gušenje kultivisanog rastinja. Vladavina prava, sloboda misli i govora, jednakost i dostojanstvo svih građana, poštovanja različitosti – sve to kultivisano rastinje u našoj državi ne uspeva, zaraslo je u korov koji buja. Mi treba ili da oplevimo korov ili da ostanemo u njemu.
Suština ovog režima jeste da uzgaja i neguje korov. Ništa nije tako pogubno po državu kao monopol, kralj korova. Tačka oslonca svih autoritarnih vladara. Uzurpacija države i društva, javnih resursa, informacija, novca i radnih mesta. I lagano, pod njegovim uticajem, nezadovoljni, osiromašeni ljudi, ostavljeni bez nade i iluzija povlače se iz javne sfere, ne postavljaju pitanja, ne traže račun, mire se sa negativnom selekcijom, prihvataju da njihovim interesima upravljaju interesne grupe, gori, nesposobniji od njih, da odlučuju lakomi. Time prećutno kažu DA dekadenciji sistema, DA nastavku pljačke, korupciji, urušavanju države, DA sopstvenom poniženju.
Kao u Markesovom izmišljenom selu, cilj uzurpatora je da se ljudi potpuno potčine, da se obesmisli želja za slobodom, za istinskim postojanjem. Tako Markesovi seljani polako zaboravljaju upotrebu stvari, značenja reči, sve dok od osakaćenog jezika i misli ne ostane samo jedna rečenica: “Bog postoji”. Isto tako mesija i spasilac u našoj paralelnoj stvarnosti poručuje nam preko potčinjenih medija: “Hvala Bogu da Vučić postoji!” I tako već deset godina.
Deset godina ljudi govore kako su im jasne sve anomalije sistema, ali da oni nemaju moć da bilo što promene. Jedino što žele, kao i svi razočarani Volterovi Kandidi ovog sveta, to je da budu ostavljeni na miru i obrađuju svoj vrt.
A onda je u njihov vrt došao Rio Tinto.
I istog trenutka grupa razočaranih ljudi, naizgled lišenih svake nade da će ikada dočekati da žive u pravednijem društvu, probudila se i rekla NE. I odmah potom, na hiljade ljudi stali su uz njih, pored njih, uz njihovo NE, koje je postalo opštenarodno NE. Onaj koji je oholo sa TV stanica govorio da nikada neće odstupiti, ma šta se zahtevalo, jer je ON rekao svoje, učinio je upravo to. Odstupio je. Uplašen snagom poniženog a probuđenog naroda.
Aleksandar Obradović, vođen vrlinama – odgovornošću, ličnom savešću i čašću, rekao je svojim pretpostavljenima: “Ne, ovo je laž”, i povukao konac koji je odmotao nezamislivo klupko državno-privatnog kriminala. Tokom dvadeset dana Aleksandar Obradović nestao je sa lica zemlje, odgovorni pojedinac živeo je život Jozefa K. Međutim, ponovo smo se okupili, ujedinili u odbrani pravde, čuli njegov glas i zajedno stali na put državnom kriminalu.
Pred nama su izbori, a zatim lustracija. Potrebna nam je pravda. Pravda kao svest o tome da sa odgovornima nema dogovora, pravda kao svest da će kriminalci biti identifikovani i kažnjeni, jer bez toga nema budućnosti. Jednom smo učinili tu grešku i prošlost nam se vratila kao bumerang, u još gorem obliku.
Savremena diktatorska društva, kako je govorio Orvel, za razliku od drevnih tiranija, ne ostavljaju narodu nimalo vazduha. Nije im dovoljno samo da uguše slobodu izražavanja, već se trude da ubiju i svaku želju za slobodom. Ali, nema veće zablude od one da je čovek dovoljan sam sebi. Prikrivena sloboda u kojoj navodno možete da uživate pod despotskom vlašću je besmislena, i to je većini ljudi odavno jasno. Samo dva primera ljudske hrabrosti koja su spomenuta u ovom tekstu govore da su ljudi više nego ikada svesni potrebe da brane jedni druge, svesni da samo zajedno mogu da odbrane zajedničke interese i opšte vrednosti.
Blagotvorno je i samo znati da si na pravoj strani.
Vreme je da se podigne glava i ispravi kičma. Vreme je za promene, za promene iz korena.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!