Vozdra, bivša braćo

Za “Vreme” iz Banjaluke

Milorad Dodik zatvorio je politički krug. Na vlast je došao kao američki “dašak svježeg vjetra” na tenkovima SFOR-a, odnosno NATO-a, a odlazi pod patronatom onih koji su ga prije dva desetljeća doveli na vlast. Istina, sporije nego što to mnogi priželjkuju, ali uz ustupke koji ga neće proslaviti, posebno iz ugla onog što je zagovarao.

Od referenduma o samostalnoj Republici Srpskoj ostali su ljutnja Aleksandra Vulina i prazna obećanja koja odzvanjaju u još ispraznijim zaključcima Narodne skupštine. Tačku na njeno javno ponižavanje Dodik je stavio pod ultimatumom “prijateljske” američke administracije koja, kako je rekao, napokon razumije Srbe u BiH. To će reći da su povučeni svi zakoni koji su značili pravno jačanje entiteta. Zauzvrat, SAD su ukinule sankcije Dodiku, članovima njegove porodice i bliskim saradnicima. Možda kao zalog, na crnoj listi su zadržani Nikola Špirić i Milan Tegeltija.

U vrijeme kada se zalagao za multietničku BiH i tražio da se ratni zločinci privedu u Hag, Dodik je u “srpskom svetu” označavan kao izdajnik. Zatim je, malo po malo, postao jedan od “dva najveća Srbina u regionu”, rame uz rame sa “bratom” Aleksandrom Vučićem. Sada ga dio javnosti, posle dogovora sa Amerikancima, ponovo smatra izdajnikom.

Karma je čudo. To potvrđuju i kopernikanski obrati na Dodikovom političkom putu. Iako je potpisao saglasnost za put BiH ka članstvu u NATO, sjetio se pod ruskim uticajem da je taj isti NATO bombardovao Srbe. Zato RS nije dozvoljavala BiH učlanjivanje u Sjevernoatlantsku alijansu, no – i to se promijenilo. Činjenica da je Ana Trišić Babić preuzela Dodikovu fotelju nagovještava da dio njegovog dogovora sa Amerikancima uključuje prestanak sabotiranja ulaska BiH u NATO-u. Naime, Ana Trišić-Babić je u međunarodnim krugovima prepoznata kao zagovornik članstva u ovom vojnom savezu.

VIŠE NI NA PARASTOSU NISU ZAJEDNO

Za vrijeme dugogodišnje vladavine, Dodik je ispratio mnoge vladare u Srbiji: Slobodana Miloševića, Zorana Đinđića, Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića i Tomislava Nikolića. Na tom putu, Vučić je prešao preobražaj od “političkog pobačaja” do brata sa kojim je Dodik gradio “srpski svet”, slavio zajednički dane zastave i srpskog jedinstva, promovisao “istinske tradicionalne vrijednosti” u prisustvu srpskog patrijarha i potpomagao naprednjake na izborima “izvezenim glasačima” iz RS. Zauzvrat je podrazumijevao da njegova presuda i pozicija budu prioritet u Vučićevim razgovorima ma sa kim se od međunarodnih zvaničnika sastao. Ali, eto…

Daleko od toga da je Vučić igrao samo na Dodika u Republici Srpskoj. Naprotiv, već neko vrijeme je tražio njegovu zamjenu. Na drugoj strani, Dodik se, kada mu je bilo potrebno, odricao svakog saveznika, a da ni ne trepne.

Povišeni tonovi između Miloša Vučevića i Milorada Dodika u kuloarima proslave godišnjice Narodne skupštine Republike Srpske ukazali su na zemljotres u “srpskom svetu”. Također i javne pljuske Aleksandra Vulina. “Bratski zagrljaji” koji su potom došli ništa nisu promijenili. Vučićeve izjave nakon njih nikog ne mogu uvjeriti u to da se predsjednik Srbije i dalje javlja na Dodikov skriveni broj. On ipak tvrdi drugačije.

“Aleksandar Vučić je moj brat i među nama nema nikakvih neslaganja, neće ih i ne smije biti. Mi smo jedan narod kojeg nikada i niko neće i ne može da dijeli. A onima koji priželjkuju tako nešto, želim samo jedno da poručim – taj film nećete gledati”, rekao je Dodik za novinsku agenciju Srna. Dodao je da on prema Srbiji “gaji još žešći oblik ljubavi i da tako i misli i osjeća”.

Ta ljubav iskazivana je donedavno gotovo svake sedmice. Nije bilo događaja u Srbiji a da Dodik ne stoji rame uz rame sa Vučićem. Danas se ta ljubav, poput svake, s vremenom toliko istrošila da više ni na “parastosu nisu zajedno”. Nenad Stevandić, predsjednik Narodne skupštine RS, morao je nakon famozne sjednice na kojoj se entitetski parlament odrekao svih zakona koji su BiH držali taocem Dodikove presude, otići u Beograd na pokajanje. Na parastosu žrtvama nadstrešnice u Novom Sadu stajao je tik uz Vučiča i politički vrh Srbije u Beogradu. U Banjaluci su ostala usamljena braća s ove strane Drine – Dodik, članica Predsjedništava BiH Željka Cvijanović i premijer RS Savo Minić.

“Niko nas ne može posvađati. Aleksandar Vučić je jedini u budućnosti koji može da osigura pravi položaj Srbije u međunarodnim procesima koji nas očekuju u multipolarnom svijetu”, rekao je nedavno Dodik dodajući da su tvrdnje kako je došlo do neslaganja na relaciji između Banjaluke i Beograda “samo pusti snovi onih koji žele da zavade srpski narod”.

Poruke Aleksandra Vučića zvučale su drugačije. Posebno ga je pogodila Dodikova izjava da njegovu političku karijeru neće određivati “ni američka ni briselska administracija, ni Moskva ni Beograd”.

“Žao mi je ako se Banjaluka oseća ugroženo od Beograda pošto smo dali sve od sebe da samo ćutimo, slušamo i pomažemo i nikada se nismo ni na koji način mešali ni u šta, ali šta da radite”, rekao je Vučić. Odmah je sebe prepoznao kao smetnju svima i uputio znakovitu poruku: “Koga Hrvati hvale, znajte da taj ne čini mnogo toga dobrog za srpski narod. Koga Hrvati napadaju, taj uvijek je najbolji izbor za srpski narod i Srbiju”.

PISMA BIVŠIM PRIJATELJIMA

Prije 25 godina Milorad Dodik je od Miloševića tražio pismom da ode označivši njegovu vlast “najgorim mogućim užasom koji se Srbima desio u novijoj istoriji”. Tu kaže: “Vrijeme je da odeš, Slobodane. Nikad nijedan srpski car, knjaz, kralj ili predsjednik, od dolaska Srba na Balkan, nije svom narodu nanio toliko jada, pustio toliko krvi, ogradio ga od cijelog svijeta, kao što si ti učinio”. Dodik je ocijenio da Srbi u Hrvatskoj “više ne znaju gdje je Beograd, oni iz Knina ne znaju šta ih je snašlo, dok je kosovskim Srbima ostala samo vjera i nada. (…) Bogatu zemlju, ponosne ljude si opustošio, vezao za Aziju, natjerao svoj narod da u ratu protiv cijelog svijeta gine za spas čovječanstva od novog svjetskog poretka. Vrijeme je da podvučeš crtu ispod svoje vladavine. Tvoj narod te više ne želi. Tu ti sila ne pomaže. Učini bar jednu uslugu Srbima – pusti ih da slobodno kažu da hoće rastanak s tobom. Tvoj interes i srpski interes ovdje se razilaze. Ti idi lijevo, a Srbi neka idu pravo”.

Dodikov politički uspon vezan je uz političku kupovinu Telekoma Republike Srpske kada je tadašnji premijer Srbije Vojislav Koštunica debelo pretplatio vrijednost entitetskog operatera. Tada je Dodik za Koštunicu govorio kako je “dokazani prijatelj Republike Srpske” i da je među najzaslužnijama za to što je prodaja Telekoma Srpske Telekomu Srbija omogućila socijalnu, ekonomsku i političku stabilizaciju RS-a”. Grlio se Dodik i sa Borisom Tadićem u vrijeme dok je Tadić bio predsjednik Srbije, da bi mu pisao prije pet godina kada ga je video na sarajevskoj Face TV: “Dragi Borise, nisam mogao da te prepoznam jer ne vjerujem da ni sam sebe prepoznaješ nakon transformacije koju si doživio. Ja sam ostao isti, Mile, Srbin Krajišnik, nikad bosanski Srbin, iz Laktaša, iz Republike Srpske, koja te kao predsjednika Srbije rado dočekivala”.

Dodik je naglasio da ne zna koja je nevolja natjerala Tadića da podršku traži kod Bošnjaka u Sarajevu i zašto je kao bivši predsjednik Srbije krenuo stopama političkog gubitnika kakav je Čedomir Jovanović.

“Dragi Borise, ti si bio šef jedne ozbiljne države, koja ne zaslužuje da je njeni predsjednici, pa bili i bivši, izlažu poniženjima. Šta može natjerati nekadašnjeg predsjednika Srbije da s bošnjačke televizije tako govori o Republici Srpskoj i njenim predstavnicima? Vjerujem, Borise, ozbiljna nevolja. Ako se ta nevolja zove žal za foteljom, odakle si voljom naroda izbačen na izborima, onda za tu nevolju nemam razumijevanje, jer i od tvog i od mog političkog mandata važnije su Srbija i Republika Srpska i naš narod”, poručio je Dodik u pismu Tadiću.

PRISTAO JE, BIĆE SVE ŠTO HOĆE

Prijetio je Dodik ruskom palicom na zasjedanju Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija i tvrdio da Visokog predstavnika Kristijana Šmita samo što nije “potjerao” u Njemačku i zatvorio OHR. Ništa se nije desilo: OHR je i dalje ostao u BiH, Šmit sasvim sigurno ostaje još izvjesno vrijeme, a neće biti ni posljednji Visoki predstavnik u BiH…

Dok je Dodik tražio da ga svi spasavaju, zaklinjao se u bratstvo ne mareći za braću koju će izgubiti na tom putu. Izgubio ih je mnoge. Djelima je potvrđivao da je beskrupulozni pragmatičar koji mijenja ploču po potrebi. Kada mu zatreba, čas je kosmopolita, patriota, izdajnik, zaštitnik tradicionalnih i hrišćanskih vrijednosti, čas čovjek koji prezire Ameriku, Zapad, NATO i Evropsku uniju, a čas im ljubi skute i zaklinje se da je oduvijek bio na pravoj strani. Očito, za njega je ona samo jedna – vlastita.