Vlasnik građevinske firme i pop, koji isto vlasnik građevinske firme, i po kome se sveštenički i novinarski pos’o podudaraju i dodiruju, kupili šabački nedeljnik i počeli da rade i taj pos’o, ali većina novinara, baš zbog posla i profesije, dala otkaz
BIVŠA: Stana Munjić
Krajem prošle godine, 16. novembra, sve po zakonu, privatizovan je šabački nedeljnik „Glas Podrinja“ kome je osnivač bila opština. Početna cena bila 700.000 dinara, 70 posto lista otkupljeno za 59 miliona, preko 80 puta više od početne cene. Pokazalo da velike pare, u konkurenciji sedam ponuđača, dao konzorcijum koji su činili vlasnik građevinskog preduzeća Duga M Slobodan Teodorović, te sveštenik Bogdan Simanić, koji isto vlasnik građevinskog preduzećeta imena Ugao. Javnost, a tek zaposleni u „Glasu“, bili preko nego iznenađeni.
HRIŠĆANSKA NEKRETNINA: Pop, a muškarac
Novi vlasnici platili prvu ratu, od šest, državi, oko 120.000 evra, i stupili na dužnost. I pop Bogdan bio u civilu kad su zaposlenima rekli da ništa neće menjati, direktor ostao Zoran Purešević, urednica lista Stana Munjić. Ovo dvoje, pred kraj godine, daju ostavke, zbog nerazumevanja, oko tog posla, sa novim vlasnicima. Ali, novine izlazile redovno, za direktora i glavnog urednika postavljen novinar Branko Jelić, novinarima nije bilo sve najjasnije, pred prvi krug predsedničkih izbora u prostorije doš’o jedino i lično onaj kandidat Ilić Velja, bio objavljen i ne potpisan i na blagajni ne proknjižen intervju sa Tomom Nikolićem, pred drugi krug potpisan intervju, poreklo Šapčanin, sa istaknuti umetnik i radikal Branimir Brana Đokić… Istog dana, kad bio taj intervju sa istaknuti umetnik i radikal, 31. januara, deset radnika „Glasa“, bivši direktor, bivša urednica, novinari, tehnički urednik, šef komercijale, fotoreporter, daju otkaz, navode zbog čega, loše radne atmosfere, promenjene koncepcije lista, ugovora o radu koji obavezuje novinare na ugovaranje reklama… Istog dana saopštio se i Upravni odbor AD „Glas Podrinja“, na sednici UO-a konstatovano da je devet zaposlenih, svojom voljom raskinulo Ugovor o radu, UO se zahvaljuje ovim radnicima na dosadašnjoj saradnji i velikom doprinosu koji su dali stvaranju informativnog ugleda lista „Glas Podrinja“, u potpisu direktor i glavni i odgovorni urednik Branko Jelić.
Novinar „Vremena“ se uzme pripremi za temu, okrene telefonom „Glas“, suvlasnik Teodorović rekne da nema šta da kaže, imaju Saopštenje, na najavu dolaska odgovori da rade od osam sati. Novinar okrene i popa preduzimača Bogdana Simanića, predstavi se, kaže o povodima, ovaj, bez da okoliša, dade tvrdu popovsku i medijsku reč da se vide u Šapcu.
LOGO I INTERES: Glas Podrinja
TVRDAREČ: I stigne novinar u taj Šabac, koji poslednjih godina, vele otkad su demokrate na vlasti, post’o baš uređen i za gledati grad. Pravo u „Glas Podrinja“, zgrada sa spratovi i bela. Ulaz u te zaštitne rešetke, novine u prizemlju, prvo oglasno odelenje, hodnikom do prostorija redakcije, sekretarica, g. Teodorović nije tu, a direktor, da pita, izvol’te. U kancelariji direktora na svom mestu direktor i glavni i odgovorni urednik Branko Jelić, naočare, vidi se iskusan, takoreći bard, direktorsko teget odelo, urednička bledoplava košulja. Pitamo se, nema ništa kaže, daje Saopštenje, ne bi da raspravlja sa kolegama. Ipak, upitamo ima li problema, ima li tu politike, im’o bi mnogo da kaže, svega ima, ali neće, takav stav zauzeli, a novinara primio iz kolegijalnih razloga. Uto uđe jedan stariji besednik na istorijske teme, posluži se knjigom Ljudiikonji, direktoru et uredniku obeća opet dođe, ovaj pohvali, tu novinar uze pita, đe g. Teodorović, najavio mu se, urednik odgovori da zna, g. Teodorović nije tu, nema šta kaže, ni on nema šta kaže, novinar zamoli da ga bar uslika, toliko veliki put, toliko veliki troškovi, al’ urednik i direktor odbi, ni da čuje. Novinar novinarski zahvali, i urednik ga direktorski isprati.
Šta sad, šta onda, novinar okrene g. popa, na onaj mobilni, zvoni, zvoni, pa prekide, da nije g. pop slučajno prekinuo, pa dao je tvrdu popovsku reč, ajd opet zovi, zvoni, zvoni, zvoni, ne prekida, samo zvoni, novinar hrišćanski shvati da g. pop neće da se javi. Šta sad, sreća novinar veliki istraživač, pripremio se za g. popa, napamet zna šta g. pop rek’o o ulasku u medijski biznis. Dakle, g. pop, na to standardno pitanje, otkud da pop kupi novine, rek’o da tu ne vidi ništa negativno, jerbo se sveštenički i novinarski posao u neku ruku podudaraju i dodiruju. To pitanje postavljaju oni koji ne razumeju posao sveštenika, za njega je novinarstvo javna reč kojom se ta struka bavi, svaki sveštenik se bavi javnom rečju, kompletan sistem obrazovanja teoloških nauka se unosi i daje da jedan običan mladić koji krene u teološku školu postane vrsni besednik. Za njega je izazov da se preko ovog glasila, u specijalnim rubrikama, bavi pitanjem vere i jevanđeljske istine. A očekuje da uloženi novac vrati i zaradi, firma se neće baviti samo izdavanjem novina već će organizovati prodaju nekretnina, brzu poštu i izdavačku delatnost…
PIŠIOVO, PIŠIONO: Novinar se, po planu, nađe sa kolegama koje dale otkaz. Bivši direktor Zoran Purešević kaže da su firmu solidno pripremili za privatizaciju, podigli tiraž na osam hiljada, smanjili dug opštini na osam miliona dinara, izraz toga je da je firma na kraju ove godine, prvi put, imala dobit od tri miliona. Na prodaju ponudili ime, ugled i tradiciju, 31 zaposleni i 567 kvadrata prostora. Imali naznaka da se za njih interesuje nemački „WAZ“, vlasnik Šabačke mlekare Miroslav Bogićević, koji je hteo kupi „NIN“, još neki, ovi što su ih kupili nisu ni dolazili u firmu. Nisu mogli veruju ko ih je kupio, građevinski preduzimači, Teodorović koji je Karićev odbornik u šabačkoj skupštini opštine i sveštenik Simanić. Ma ne da su bili iznenađeni, ozbiljni kupci, koji su se držali ekonomskih parametara, odustali pre pedesetog miliona, pa ovi dali preko 80 puta više od početne cene.
Novi vlasnici došli, obojica u civilu, kad su uplatili prvu ratu, rekli neće ništa menjaju, Purešević ostao direktor, ali video kuda to ide, formirali Upravni odbor bez konsultacija sa malim akcionarima, počeli da kupuju a da ga ništa ne pitaju, a tek to uređivanje novina, on i urednica Stana Munjić, pred Novu godinu, daju otkaze. A kako išlo to uređivanje ilustruje novinar Blagoje Josipović, prvo, kaže, imali primedbe da je sve mnogo „žuto“, onda, kako uđe u redakciju jedan vlasnik ima pet tema, i drugi pet, sretnu ga na ulici, opet tema, piši o ovome, piši o onome, uzeli zovu i kući, piši ovo, piši ono, a sve blage veze nema… Svi se bavili uređivačkom politikom, osim urednika.
Onda izvršili personalne promene, doneli novu sistematizaciju, bez konsultacija, Josipović veli i bez sindikata, doneli novi pravilnik o radu, planirali smanjenje zaposlenih, smanjenje zarada, predvideli da novinari ugovaraju reklame, sve to iako ih Ugovor o prodaji državnog kapitala, koji su potpisali pri kupovini, obavezuje da ne otpuštaju radnike, niti smanjuju zarade… A kad im se kaže za PDV hvataju se za glavu…
Uključuje se i Stana Munjić, koja bila urednica, jednostavno su morali da se odluče na to da daju otkaze, jer su videli da je dogovor nemoguć, da ti ljudi ne razumeju šta su to mediji, da bi to otišlo ko zna gde, i da bi dalje ostajanje u takvim novinama samo vodilo kompromitaciji, pa ti ljudi nemaju pojma šta su novine, za ono što oni hoće novinari su im nevažni. Zato su dali otkaz zajedno, da ne bi jedno po jedno bežalo i snalazilo se, ovako će ostati zajedno, sačuvati svoj kapacitet i pokušati da pokrenu novi list po standardima profesije i vremena. List će se zvati „Šabački glasnik“, po prvim šabačkim novinama koje su izlazile 1883–1941, i pojaviće se 28. februara.
Purešević na tu temu kaže da su napravili dogovor sa privatnikom Zoranom Stefanovićem, koji nema političkih i drugih repova, vlasnikom firme Steko – lanac maloprodajnih objekata – koji je ponudio da pomogne. List će biti građanske koncepcije, napravili su biznis plan, nadaju se da će posle prve godine biti pozitivni. Svesni su rizika, ali veruju u svoje kapacitete i kapacitete Šapca. Josipović dodaje da su svi koji su dali otkaz sa fakultetskom diplomom, otišli su iz firme i tamo ostavili veliko ništa, gde se samo toga seti – kao što je Kutuzov ostavio praznu Moskvu Napoleonu.
Pop Bogdan
Javnost je, i to na velika zvona, za sveštenika Bogdana Simanića saznala početkom 2006, kada mu je vladika Lavrentije oduzeo parohiju jerbo se ovaj, uz sveštenički posao, bavio izgradnjom i prodajom stanova. Nedugo potom opet bio u mediji, tako je izudarao suprugu da je ova, posle boravka u bolnici, spas našla u beogradskoj Sigurnoj kući.
U to vreme, o čemu je „Vreme“ pisalo, parohijani popa Bogdana peticijom su tražili da se ovaj raščini jerbo se neprimereno ponaša, zaboravlja da dođe na parastos, u pogrešno vreme dolazi da sveti vodicu, upućuje neprijatne poglede sestrama, suprugama, ćerkama, deli ginekološke savete, govori da je i on muško ispod mantije, da neverstvo nije greh, poziva na duhovnu okrepu, redom ljubi i primiče sebi, pa žene vrišteći istrčavaju iz kuća posle takve službe.
Jedna žena je pred kamerama svedočila kako to bivalo: počeo zove telefonom, dolazi u kuću kad suprug na poslu. Jednom kako uš’o uhvati je za ruku, poljubi u kosu, kaže kako je lepa i krasna žena, prigrli je i nastavi kako treba da se ispira rastvorom hipermangana, i da ne spava sa mužem, i da posle dva dana dođe kod njega da na miru razgovaraju, bolje ona kod njega, nego opet on kod nje da dolazi, šta će reći komšije. Bila u šoku, nije mogla veruje šta joj se događa.
Na sve ovo pop Bogdan odgovorio da su sve to napadi na crkvu, da su sve to klevete, da zna odakle to dolazi i da će se svakodnevno moliti za one koji su ga oklevetali.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”
Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste
Neko će reći, pa šta te čudi što su “Zvezdini” navijači razvili gigantsku fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i zajedno sa “Grobarima” skandirali njegovo ime? Da je bilo samo to, niko možda ne bi ni reagovao. Kao – to su već radili i šta sad? Ali sve to je začinilo ono što je pisalo ispod te slike, taj pogani poklič “Pravac Potočari”. Reč je najodvratnijoj stvari koja se ikada pojavila na toj tribini i na tom stadionu. Zbog toga bi ga trebalo zatvoriti za sva vremena
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.