O Dejanu ne možemo govoriti a da ne kažemo nešto i o sebi: na svakog tko ga je poznavao ostavio je neizbrisiv uticaj. Bio je erudita, briljantan, beskrajno duhovit i istinski hrabar čovjek. U taksiju, na putu ka VMA sedam dana prije smrti, govorio mi je o stilu Džejmsa Elroja. Ovog američkog pisca, kao i još mnogo toga iz književnosti, filma, popularne kulture i muzike, otkrio mi je upravo on. U tom kontekstu, jedan od rijetkih omašaja bio mu je Elvis Kostelo; nikad me nije uspio ubijediti da je riječ o značajnom i interesantnom rokeru.
Deki je u novinarstvo ušao početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Da je riječ o moralnom imperativu, pokazalo se odmah. Beskompromisno, izuzetnim novinarskim darom i vještinom otkrivao je i razobličavao ratne zločine, političku bestijalnost i laži, kriminalne klanove, vojne, paravojne i protuhe svih vrsta. Uvijek je bio na strani slabijih, progonjenih i obespravljenih; takav je ostao do posljednjeg daha.
Najprije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a zatim na Kosovu, Dejan je mnogo puta mogao izgubiti glavu. Međutim, on je sve to bagatelizirao: po povratku, od doživljenog i preživljenog pravio je viceve i, poput kakvog etnologa i psihologa, opisivao isključivo život ljudi oko sebe. Brinući često za Dekija kao i ostali u redakciji, s vremenom sam počeo vjerovati da je u stanju izvući se ama baš iz svega. I zaista, tako je i bilo – podjednako na ratištima i u drugim opasnim situacijama, kao i kada je prvi put ustanovio da ima podlu boleštinu.
Ipak, najbliže smrti Dejan nije bio u Bosni ili na Kosovu devedesetih, već u Beogradu 2007: geleri bombe postavljene na sims od prozora spavaće sobe promašili su ga zajedno sa suprugom Lidijom za nekoliko centimetara. Poražavajuće je bilo gledati staklenu srč i tragove eksplozije u stanu gdje su nastali toliki vrhunski tekstovi, do jutra vođene rasprave o domaćoj i svjetskoj politici, okupljali se toliki dragi i pametni ljudi; poražavajuća je i bila svijest da su naši prijatelji mogli izgubiti živote zbog Dekijevog neumornog suprotstavljanja zlu i zločinima. Tog jutra sam sa ulaznih vrata Dejanovog i Lidijinog stana povišenim glasom „otpravio“ neku televizijsku ekipu – svega mi je bilo dosta, novinarstva najviše.
Nalogodavci i izvršioci ovog zločina nikad nisu pronađeni. Sasvim je moguće da je vezan za proces pred Haškim tribunalom protiv jednog od gospodara naše nesreće, Vojslava Šešelja. Dejan je u to opravdano sumnjao pošto se nalazio na spisku potencijalnih svedoka Tužilaštva. No, o atentatu na sebe nerado je i rijetko govorio. „Ne želim da me to odredi ni lično niti profesionalno, neću da postanem slučaj“, jednom mi je rekao. Zauzvrat, u svemu profesionalac do srži, svjesno je kršio surovo novinarsko pravilo da nema vezivanja za „slučajeve“: velikom broju unesrećenih ljudi koje je upoznao tokom svojih „terena“ nesebično je godinama pomagao koliko god je mogao, stvarajući tako čvrste lične veze.
Prethodno, prije procesa Šešelju, Deki je kao prvi novinar svjedočio na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim sudom. Dobro je znao da posljedice tog postupka neće biti bezopasne ni jednostavne. Međutim, nije se ni malo kolebao. „Nakon svega, to je moja moralna dužnost“, objašnjavao je. Ponosni na svog prijatelja i kolegu, gledali smo ga kolektivno na televiziji u redakciji dok su telefoni bjesomučno zvonili – red psovki, red prijetniji…
Dejan je volio život – dobro društvo, dobru hranu i piće, putovanja, nova saznanja, nove horizonte… Nikakve opasnosti, prijetnje, bomba na simsu, medijsko i političko demoniziranje nisu ga mogli zaustaviti u toj žeđi za životom, niti uplašiti i natjerati da od bilo čega odustane u svom profesionalnom radu. Vrhunski stilista, imao je zaista impresivnu karijeru: pisao je za „Tajm“ i razne druge novine, izvještavao iz Brisela za Tanjug, uređivao sajt BBC-ja na srpskom, govorio za najuticajnije televizije, predavao… I gdje god bio i što god radio – kako je napisao Miljenko Jergović – uvijek je ostao novinar „Vremena“, redakcije u kojoj je proveo najveći dio radnog vijeka.
Istinska spoznaja o posljednje tri decenije na ovim prostorima nezamisliva je bez Dejanovih tekstova i javnih nastupa. Publika ga je voljela i vjerovala mu kao malo kome. Među kolegama uživao je ogromno poštovanje i iskreno divljenje.
Deki i ja smo se družili i zajedno radili gotovo trideset godina. Čak i kada nismo sjedili u istim kancelarijama, redovno mi je sa pakosnim uživanjem čitao trivijalnosti iz novina, pa bi, potom, prešli na bistrenje političkog podzemlja i nadzemlja, upoređivanja informacija, komentare o televizijskim serijama… Kada bi se jedan od nas dvojice zapalio za neku temu, onaj drugi bi mu tada rekao: „Vidi, to moraš ti…“ Beskrajno sam ponosan što smo nekoliko tekstova napisali zajedno, u četiri ruke.
Čvrsto sam vjerovao da će Dejan po drugi put pobijediti tu gadnu boleštinu, izvući se kao i uvijek do sada. Zato me i ne bi iznenadilo da prođe kroz vrata i, kad pronađe naočale poslije preturanja po svim džepovima, preko mog ramena pročita ove redove. Zamišljam kako prevrće očima, otpuhuje dim cigarete, daje duhovite i cinične opaske na račun obojice…
Iako Deki više nije s nama, osjećam ga za radnim stolom, u hodniku, kako luta redakcijom… Hoću reći veliki, vanserijski novinari poput Dejana Anastasijevića nikada ne umiru. Oni samo odu na teren sa koga nam se javljaju u sjećanjima, snovima i mislima. Ritam je dnevni.
