
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Skandiranje, vatromet, porodice i na kraju – “Rio Tinto, marš iz Srbije”
Slika sa balkona Skupštine grada Beograda, ne samo košarkaša već svih sportista, bila je u duhu čuvene rečenice košarkaškog selektora Svetislava Pešića “Svi za jednog, jedan za svi!”, čime je i kapiten Bogdan Bogdanović, uz svoje saigrače, završio govor i pozdravio publiku. Da zlatna medalja pripada svima i da su osetili podršku publike iz Srbije čak u Parizu, poručili su Damir Mikec i Zorana Arunović, osvajači zlatne medalje u streljaštvu na Olimpijadi. Aleksandra Perišić, zlatna devojka srebrnog sjaja, kako su je prozvali, izašla je sa suzama u očima i pozdravila publiku koja ju je dočekala ovacijama i poručila da nije izneverila njihova očekivanja. Uz pesmu “Povratak otpisanih” izašli su na balkon i “otpisani” delfini, koji su pokazali kako se osvaja zlato i veruje u uspeh kada svi sumnjaju. Za sam kraj, uz ogroman aplauz i usklike izašao je i Đoković, koji je poručio publici, koja ga uvek iznenadi, da je “…ovo nešto najlepše što sportista može da doživi”. Miris vatrometa i baklji, izvedba pesme “Veseli se srpski rode” Danice Crnogorčević uz pratnju olimpijaca na balkonu i oduševljene publike, nagoveštavli su završetak dočeka. Međutim, za sam kraj publika je izrazila protivljenje rudarenju litijuma u Jadru i dolaska kompanije Rio Tinto – “srpski rod” je uzvikivao “Rio Tinto marš iz Srbije”.
Prelomni momenti, preispitivanja i slavlje nakon pobede su oni suveniri koje će naši olimpijci pamtiti. Najvažnije je zlato, kaže za “Vreme” kapiten vaterpolo reprezentacije Nikola Jakšić. “To je bilo ubedljivo najbitnije. Takođe momenat kada smo pobedili Grke, mislim da je to prelomilo. Posle tog trenutka niko nije sumnjao u to da li ćemo osvojiti zlato ili ne.”
Reči koje je Đoković uputio našim reprezentativcima u vaterpolu ostaće tajna, ali kako Jakšić kaže prilično su im pomogle u pohodu na zlato: “Definitivno nas je dodatno motivisala i utakmica naših košarkaša kada su igrali protiv Amerikanaca, što se takođe videlo u tome da smo ih pobedili sa četiri razlike. Na kraju je bitno to kako smo se vratili, a ne kako smo krenuli.”
Na putu do zlata pred sobom su imali reprezentacije Grčke i Amerike. Deluje da su tempirali formu za nokaut fazu, kako objašnjava, što nije bila namera, ali svakako najvažnije jesu dobijene utakmice. Da su čuvali snagu pokazuju partije i četvrto mesto u grupi za prolazak u nokaut fazu.
“Možemo na kraju i reći kao da smo tempirali tu grupu, samo da prođemo i da pobedimo najbitnije tri utakmice kasnije”, zaključuje Jakšić.
O atmosferi sa tribina na Olimpijskim igrama za “Vreme” govori Luka Jovanović, koji je imao priliku da isprati košarkaške utakmice i ključan meč Novaka Đokovića.
“Biti u publici na Olimpijskim igrama neverovatno je iskustvo. Veliki grad, vrhunska organizacija i masa ljudi. Atmosfera na našim utakmicama bila je bolja nego na ostalim koje sam gledao uživo, jer se navijalo veći deo vremena, iako smo po protokolu morali da sedimo”, kaže Luka Jovanović za “Vreme” i dodaje da je publika bila većinom kulturna, i iako se tenzija osećala na terenima, nije bilo incidenata.
Tokom meča Đokovića i Alkaraza bilo je par dobacivanja koje je sudija utišao. Svi posetioci Olimpijskih igara jesu poštovaoci i uživaoci sporta, te su pokazali kako se ponaša i bodri svoja zemlja za vreme utakmica. “Najjači utisak mi je ostavio meč Novaka Đokovića kada je osvojio zlato koje mu je jedino preostalo da osvoji u karijeri”, zaključuje Jovanović.
Osim ovacija reprezentativcima, na kraju se čulo i skandiranje protiv Rio Tinta. Usledilo je privođenje trojice aktivista Kreni-Promeni koji su držali transparent “Nećeš kopati”. Pušteni su nekoliko sati kasnije, uz objašnjenje da transparent nije u skladu sa događajem. Nakon skandiranja, novinari su bili uskraćeni za izjave, zbog čega – ostaće nedorečeno. Na ulicama ispred Starog dvora ostalo je plastičnih flašica, pobacanih transparenata i po koja zastava koja se vijorila ponosno na dočeku, ali i na protestima protiv Rio Tinta koji su obeležili prošlu nedelju.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve