Vučićeve analitičare sam u seriji polemika, u periodu uoči izbora 2012. godine, nazvao "masnokopitarima". Uporedio sam ih sa intelektualnim hijenama koje "očekuju da će im stranka koja dolazi na vlast, kao nagradu, baciti kakvo masno kopito". "Zato i kleveću svakog ko upozorava da politički šibicari mogu da prevare glasače", naglašavao sam
O „Vučićevim analitičarima“ da piše „Koštuničin analitičar“?, primetiće zlobnik. Stara i netačna optužba, nastala je 2002. godine, kada sam se usprotivio izbacivanju 45 poslanika Demokratske stranke Srbije iz skupštine. DSS je tada, po istraživanjima javnog mnjenja, bio najjača partija u Srbiji. Da ta stranka bude isključena iz parlamenta zato što je izbačena iz DOS-a? To je glupo i pogrešno, po svim kriterijumima parlamentarizma i demokratije.
Posle je Ustavni sud poništio to izbacivanje, ali u ostrašćenom delu javnog mnjenja ostalo je zapamćeno da su četvorica analitičara prigovarala čišćenju skupštine od „antireformskih poslanika“: Đorđe Vukadinović, Slobodan Antonić, Ognjen Pribićević i Srba Branković.
Docnije je Pribićević postao ambasador u Berlinu, a Branković se usredsredio na istraživanja javnog mnjenja, pa su prestali da komentarišu politička zbivanja. Tako smo od političkih analitičara uglavnom samo Vukadinović i ja nastavili da srpsku politiku ocenjujemo na osnovu dva kriterijuma: demokratsko i nacionalno. Kako smo često kvarili probriselsku jednoglasnost („EU ili smrt“), neretko smo bili glavni „nacionalistički“ sumnjivci u javnom prostoru „evropske Srbije“.
No, pošto su Miki Rakić i ambasadori pomogli da nastane SNS, nije prošlo ni dve godine, a već nas je „patriotska Srbija“ proglasila „žutim potajnicima“ i „izdajicama“. Između ostalog, te 2010. godine, Vukadinović i ja serijom članaka demistifikovali smo navodnu „patriotsku“ i „demokratsku“ orijentisanost SNS-a.
HIJENE I MASNA KOPITA: Baš zato što se znalo koliko smo uporno, u probriselskom okruženju, branili oba principa – demokratsko i nacionalno – naprednjački propagandisti su organizovali medijsku hajku na NSPM. No, upravo oni koji su 2010. godine bili najglasniji u dokazivanju da Vukadinović i Antonić nisu nikakvi analitičari, već „žutaći u patriotskim redovima“, danas, 2016. godine – eto iznenađenja! – glavne su perjanice režimske propagandne „analitike“.
Vučićeve analitičare sam u seriji polemika, u periodu uoči izbora 2012. godine, nazvao „masnokopitarima“ („O kritici SNS“, NSPM, 6. januar 2012). Uporedio sam ih sa intelektualnim hijenama koje „očekuju da će im stranka koja dolazi na vlast, kao nagradu, baciti kakvo masno kopito“. „Zato i kleveću svakog ko upozorava da politički šibicari mogu da prevare glasače“, naglašavao sam.
Tako je nekako i bilo. Neko je dobio vlast, a neko zbilja masno kopito. Evo kako je to, recimo, izgledalo na primeru Branka Raduna i Dragomira Anđelkovića. Osnovali su, oktobra 2012. godine, nevladinu organizaciju Forum za odgovornu politiku, da bi ova NVO već u junu 2013. od gradske vlasti Novog Sada dobila pet miliona dinara za organizaciju tribina. Ali, do kraja godine održana je samo jedna tribina. Za 40.000 evra? Dobar posao.
Iste godine, Radun i Anđelković dobili su od vladine Kancelarije za ljudska i manjinska prava novac za štampanje 15.000 primeraka (!) zbornika „Identitet i tolerancija“. A onda je 79 primeraka ove knjige otkupilo Ministarstvo kulture. No, prema bazi podataka srpskih biblioteka, ova knjiga, navodno štampana u tiražu od 15.000 primeraka, dostupna je danas samo u dva primerka! Jedan je u Narodnoj biblioteci, a drugi u Biblioteci Matice srpske. Oba primerka se, kao da je reč o najređim knjigama, mogu čitati samo u bibliotečkoj čitaonici! Dobar posao.
foto: petar dimitrijević…B. Radun,…
Još jedno „masno kopito“ je mesto za B. Raduna u Upravnom odboru RTS-a. Za UO RTS-a bili su predloženi, u skladu sa zakonskim zahtevom, ugledni stručnjaci – mediolozi Zoran Jevtović i Neda Todorović, etičar Jovan Babić, psiholog Žarko Trebješanin, novinar Slobodan Stupar…
Ali, REM je za člana UO RTS-a izabrao B. Raduna, „političkog analitičara“, koga je predložio, gle čuda, D. Anđelković, takođe „politički analitičar“. I to je bilo dovoljno da ova dva „politička analitičara“ svojim kvalitetom i autoritetom nadmaše višedecenijske specijaliste i profesionalce, kao i njihova udruženja i asocijacije.
Naravno da Radun i Anđelković danas uredno nastavljaju da svojim „političkim analizama“ popunjavaju vreme i prostor kako na Javnom servisu i TV Pinku tako i u „Politici“ i „Informeru“. Oni će uvek publiku da umire naracijom o premijeru koji se natčovečanski bori, istovremeno, protiv „žute hobotnice“ – sastavljene od „žutih tajkuna“, „žutih novinara“, „žutih analitičara“ itd., i protiv stranih ambasadora – koji, kako nam je nedavno objasnio Anđelković, „podržavaju sve što može da uzdrma vlast“ i koji „stoje iza ovih protesta“.
Ipak, propagandni uticaj Raduna i Anđelkovića ograničen je na onaj deo publike koji se ili u politiku slabo razume ili ima jednostavnu, dihotomnu (dobri A – loši B) percepciju stvarnosti. Njihova glavna propagandna priča je da su „žuti“ sve opljačkali i uništili, a zemlju izdali strancima, tako da premijer sada, sa tako slabom i upropaštenom zemljom, ne može da uradi ništa više od onoga što upravo čini. S druge pak strane, opozicija je, tumače nam Radun i Anđelković, daleko gora (korumpiranija, izdajničkija) nego vlast, tako da svako ko svojoj zemlji želi dobro, mora da nastavi da podržava g. Vučića.
RAKETE S–400 NA KALEMEGDANU: Ali, ovako vulgarna propagandna matrica ne može da zadovolji onaj deo publike koji se pita: kako to Vučić spasava „ono što žutaći nisu upropastili“ ako je upravo Vučić (a ne Tadić) povukao institucije Srbije sa Severa Kosova i ratifikovao čak tri NATO sporazuma? Kako bi tek izgledalo da Vučić Srbiju ne „spasava“?
foto: rajko ristić…Ž. Cvijanović,…
Za tu publiku, koja bolje prati politiku i sklona je da o ponečemu porazmisli, zadužen je drugi tip režimskih analitičara – poput Željka Cvijanovića. Taj tip analitičara priznaje da Vučić „Imperiji“ čini stvarne ustupke koje nije davao ni Tadić. Ali, taj će vam analitičar tvrditi da je to samo privremeno – do velikog preokreta.
Vučić, naime, po ovom narativu, samo čeka da Rusija i Kina dovoljno ojačaju i da se stekne odgovarajuća geopolitička konstelacija. Tada će on da pokaže svoju pravu, patriotsku i rusofilsku prirodu.
Sve što se u Srbiji dešava – od izbora do tabloidne informativne mećave – ovaj tip analitičara smešta u kontekst svetskoistorijske borbe Vašingtona i Moskve oko Beograda. U tom kontekstu, Vučić se slavi kao mudri strateg koji izbegava konflikt, čuva stabilnost i čeka da Moskva konačno otvori kesu, napravi nam pruge, pokloni rakete i avione… E, tada će Vučić konačno da otkaže poslušnost Briselu i Vašingtonu.
Taj trenutak preokreta, naravno, nikako da nastupi. Ali, samo treba biti strpljiv i pričekati, veli nam glodur „Novog standarda“. A samo „plaćenici Zapada“ ili „korisni idioti“, koji zajedno ruše premijera, mogu da napadaju Vučića zbog takvih sitnica kakve su izborne neregularnosti ili „Savamala“. Oni, jadnici, zaboravljaju na ono zbilja veliko i važno što nastupa kada Vučić najzad istakne S-400 rakete na Kalemegdanu.
HVALOM I KLEVETOM DO KAMERE: Treću kategoriju režimskih analitičara čine oni koji izvode ili tumače „istraživanja“ javnog mnjenja tako da svaki potez premijera dobija navodnu podršku građana. Dejan Vuk Stanković, koji najčešće prezentuje rezultate istraživanja agencije Faktor plus, pripada toj kategoriji analitičara.
foto: tanjug…D. V. Stanković
Ta agencija, čije rezultate redovno i opširno prenose glavni mediji, kao što sam detaljno pokazao u tekstu „Švindleraj plus“ (NSPM, 7. juli 2015), nekorektnom formulacijom pitanja i odgovora – to je ono što se vidi, a o onom što se ne vidi, ne možemo suditi – dobija „poželjnu“ sliku o podršci javnog mnjenja svemu što premijer uradi.
Recimo, kada su smanjene plate i penzije, Faktor plus nam je otkrio da, prema izjavama ispitanika, to nije uticalo na to da oni žive gore nego pre! Navodno, 58 posto ispitanika odgovorilo je da živi „isto“, 17 posto „gore“, a 22 posto „bolje“ (?!). Čak je relativna većina ispitanika (41%), prema Faktoru plus, podržala smanjenje prinadležnosti za penzionere, kao i za zaposlene u javnom sektoru.
I tako, kada vidite Tanjugovu vest od 30. maja 2016. godine: „Faktor plus: Građani najviše podržavaju ono što govori i radi Vučić“, odmah možete da znate da je „najnovije istraživanje“ ove agencije predstavio „analitičar Dejan Vuk Stanković“, posle čega će ovaj analitičar obredati mnoge televizije. Jer, tako važna informacija mora se utuviti prosečnom konzumentu iz TV gledališta.
Ali, „Vučićevi analitičari“ nisu problem. Uvek će se naći „analitičari“ koji, željni kamera ili novca, hvale vlast i klevetaju njene kritičare. Problem je u javnosti. Srbija nema istinsko javno mnjenje. Mi nemamo izgrađene institucije koje bi omogućile da se vodi debata, da se čuju različiti argumenti.
Kažem argumenti – ne stranačka, politička ili ideološka stanovišta. Te argumente trebalo bi da iznose „javni intelektualci“. Ako vam je volja da ih zovete „političkim analitičarima“, u redu. No, Srbiji je potrebna debata – u Skupštini, na RTS-u i RTV-u, u „Politici“ i „Novostima“, na Studiju B…
UOČI RAZLIKU: Ne mislim da je „politički analitičar“ redudantna ili pejorativna kategorija. Kada me pitaju koga će Vučić da uzme u Vladu, odgovor na to ne može dati ni sociolog ni politikolog (iz koje teorije?; iz koje paradigme?). Odgovor na to daje samo politički analitičar. Zato mi ne smeta kada me i tako potpisuju.
Ali, ono što je važnije jeste: da li služimo javnosti kako bi bolje razumela šta se dešava, ili služimo stranci koja nas finansira i medijski „gura“? To se može utvrditi jedino ukoliko se ustali poštena i stalna debata pred publikom.
Pa neka onda publika proceni. Ko je „unajmljeni mozak“, a ko pokušava da razume i pomogne da se razume ono što se upravo događa. Ko hoće da proizvede utisak šta javno mnjenje misli, a ko hoće da javno mnjenje zbilja počne da misli.
Slobodno mišljenje i nepotkupljivost – to je razlika između pravih i lažnih analitičara. A korišćenje mozga – između naših i njihovih čitalaca. Pa da vidimo kojih je u Srbiji više.
*Autor je profesor na Filozofskom fakultetu i politički analitičar
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Dani “otvorenih vrata” za različite bezbednosno interesantne osobe traju i nije baš do kraja jasno ko kontroliše taj sektor. Moguće je da se radi kao i u spoljnoj politici – hapsi se na sve strane, pušta se na sve strane, u zavisnosti od datog političkog momenta – pa se tako u istoj nedelji ovaplote na strani režima Radoičić i Nedić, a hapse se ruski špijuni koji se obučavaju i uzgajaju u Srbiji
Jasno je da je režim u nokdaunu, no da li se i druga strana čvrsto drži na nogama? Tu je i tema o kojoj se u ovom malom delu slobodne javnosti vodi žustra diskusija: da li treba proširiti front borbe, kako kreirati odnose između nestranačkog studentskog bloka i opozicionih partija, kao i u koliko kolona antivučićevske snage treba da izađu na izbore kada oni budu raspisani
“Prvi potez posle smene vlasti mora biti da se podvuče crta, da se tačno kaže koliko se duguje, koliko je fiktivno ljudi bilo zaposleno, koliko je službenih vozila korišćeno, koliki su minusi gradski preduzeća, ko su podizvođači…”, kaže Stefan Simić navodeći da je ozbiljan problem Grada danas – netransparentnost. “Imamo projekte poput ‘Obezbeđenje Beograda’ … Od dobre ideje nastane sumnja jer je sve netransparentno – ko su ljudi koji su zaposleni, koje su njihove kvalifikacije, kako funkcioniše sistem nadzora, gde se skladište snimci, da li postoji prostor za zloupotrebu? Ništa od toga ne znamo iako svakodnevno postavljamo pitanja”
Naizgled bezazlena i nezahtevna reč “koordinacija” probudila je mnoge duhove, pojavila se kao bauk i nadvila nad Srbijom. Sve sile stare i nove Srbije “sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka”
Učešće opozicionih poslanika u radu zakonodavne vlasti u suprotnosti je sa uličnom pobunom protiv bezakonja, daje legitimitet autokratiji Aleksandra Vučića i doprinosi prividu normalnosti. Korist je, sa druge strane, ograničena
Već se nedeljama zna da režim neće dozvoliti još jedno „pumpanje“ sa tribina. Zato se nedeljama zna i da na utakmicu između Srbije i Albanije neće moći da uđe niko ko nije detaljno proveren. Kriterijum jeste bezbednost - ali politička
Građani će nastaviti da svojim telima pritiskaju režim. Studenti možda obrnu još jedan krug po Srbiji. A opozicija ima samo jedan zadatak: da se ujedini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!