Vučićeve analitičare sam u seriji polemika, u periodu uoči izbora 2012. godine, nazvao "masnokopitarima". Uporedio sam ih sa intelektualnim hijenama koje "očekuju da će im stranka koja dolazi na vlast, kao nagradu, baciti kakvo masno kopito". "Zato i kleveću svakog ko upozorava da politički šibicari mogu da prevare glasače", naglašavao sam
O „Vučićevim analitičarima“ da piše „Koštuničin analitičar“?, primetiće zlobnik. Stara i netačna optužba, nastala je 2002. godine, kada sam se usprotivio izbacivanju 45 poslanika Demokratske stranke Srbije iz skupštine. DSS je tada, po istraživanjima javnog mnjenja, bio najjača partija u Srbiji. Da ta stranka bude isključena iz parlamenta zato što je izbačena iz DOS-a? To je glupo i pogrešno, po svim kriterijumima parlamentarizma i demokratije.
Posle je Ustavni sud poništio to izbacivanje, ali u ostrašćenom delu javnog mnjenja ostalo je zapamćeno da su četvorica analitičara prigovarala čišćenju skupštine od „antireformskih poslanika“: Đorđe Vukadinović, Slobodan Antonić, Ognjen Pribićević i Srba Branković.
Docnije je Pribićević postao ambasador u Berlinu, a Branković se usredsredio na istraživanja javnog mnjenja, pa su prestali da komentarišu politička zbivanja. Tako smo od političkih analitičara uglavnom samo Vukadinović i ja nastavili da srpsku politiku ocenjujemo na osnovu dva kriterijuma: demokratsko i nacionalno. Kako smo često kvarili probriselsku jednoglasnost („EU ili smrt“), neretko smo bili glavni „nacionalistički“ sumnjivci u javnom prostoru „evropske Srbije“.
No, pošto su Miki Rakić i ambasadori pomogli da nastane SNS, nije prošlo ni dve godine, a već nas je „patriotska Srbija“ proglasila „žutim potajnicima“ i „izdajicama“. Između ostalog, te 2010. godine, Vukadinović i ja serijom članaka demistifikovali smo navodnu „patriotsku“ i „demokratsku“ orijentisanost SNS-a.
HIJENE I MASNA KOPITA: Baš zato što se znalo koliko smo uporno, u probriselskom okruženju, branili oba principa – demokratsko i nacionalno – naprednjački propagandisti su organizovali medijsku hajku na NSPM. No, upravo oni koji su 2010. godine bili najglasniji u dokazivanju da Vukadinović i Antonić nisu nikakvi analitičari, već „žutaći u patriotskim redovima“, danas, 2016. godine – eto iznenađenja! – glavne su perjanice režimske propagandne „analitike“.
Vučićeve analitičare sam u seriji polemika, u periodu uoči izbora 2012. godine, nazvao „masnokopitarima“ („O kritici SNS“, NSPM, 6. januar 2012). Uporedio sam ih sa intelektualnim hijenama koje „očekuju da će im stranka koja dolazi na vlast, kao nagradu, baciti kakvo masno kopito“. „Zato i kleveću svakog ko upozorava da politički šibicari mogu da prevare glasače“, naglašavao sam.
Tako je nekako i bilo. Neko je dobio vlast, a neko zbilja masno kopito. Evo kako je to, recimo, izgledalo na primeru Branka Raduna i Dragomira Anđelkovića. Osnovali su, oktobra 2012. godine, nevladinu organizaciju Forum za odgovornu politiku, da bi ova NVO već u junu 2013. od gradske vlasti Novog Sada dobila pet miliona dinara za organizaciju tribina. Ali, do kraja godine održana je samo jedna tribina. Za 40.000 evra? Dobar posao.
Iste godine, Radun i Anđelković dobili su od vladine Kancelarije za ljudska i manjinska prava novac za štampanje 15.000 primeraka (!) zbornika „Identitet i tolerancija“. A onda je 79 primeraka ove knjige otkupilo Ministarstvo kulture. No, prema bazi podataka srpskih biblioteka, ova knjiga, navodno štampana u tiražu od 15.000 primeraka, dostupna je danas samo u dva primerka! Jedan je u Narodnoj biblioteci, a drugi u Biblioteci Matice srpske. Oba primerka se, kao da je reč o najređim knjigama, mogu čitati samo u bibliotečkoj čitaonici! Dobar posao.
foto: petar dimitrijević…B. Radun,…
Još jedno „masno kopito“ je mesto za B. Raduna u Upravnom odboru RTS-a. Za UO RTS-a bili su predloženi, u skladu sa zakonskim zahtevom, ugledni stručnjaci – mediolozi Zoran Jevtović i Neda Todorović, etičar Jovan Babić, psiholog Žarko Trebješanin, novinar Slobodan Stupar…
Ali, REM je za člana UO RTS-a izabrao B. Raduna, „političkog analitičara“, koga je predložio, gle čuda, D. Anđelković, takođe „politički analitičar“. I to je bilo dovoljno da ova dva „politička analitičara“ svojim kvalitetom i autoritetom nadmaše višedecenijske specijaliste i profesionalce, kao i njihova udruženja i asocijacije.
Naravno da Radun i Anđelković danas uredno nastavljaju da svojim „političkim analizama“ popunjavaju vreme i prostor kako na Javnom servisu i TV Pinku tako i u „Politici“ i „Informeru“. Oni će uvek publiku da umire naracijom o premijeru koji se natčovečanski bori, istovremeno, protiv „žute hobotnice“ – sastavljene od „žutih tajkuna“, „žutih novinara“, „žutih analitičara“ itd., i protiv stranih ambasadora – koji, kako nam je nedavno objasnio Anđelković, „podržavaju sve što može da uzdrma vlast“ i koji „stoje iza ovih protesta“.
Ipak, propagandni uticaj Raduna i Anđelkovića ograničen je na onaj deo publike koji se ili u politiku slabo razume ili ima jednostavnu, dihotomnu (dobri A – loši B) percepciju stvarnosti. Njihova glavna propagandna priča je da su „žuti“ sve opljačkali i uništili, a zemlju izdali strancima, tako da premijer sada, sa tako slabom i upropaštenom zemljom, ne može da uradi ništa više od onoga što upravo čini. S druge pak strane, opozicija je, tumače nam Radun i Anđelković, daleko gora (korumpiranija, izdajničkija) nego vlast, tako da svako ko svojoj zemlji želi dobro, mora da nastavi da podržava g. Vučića.
RAKETE S–400 NA KALEMEGDANU: Ali, ovako vulgarna propagandna matrica ne može da zadovolji onaj deo publike koji se pita: kako to Vučić spasava „ono što žutaći nisu upropastili“ ako je upravo Vučić (a ne Tadić) povukao institucije Srbije sa Severa Kosova i ratifikovao čak tri NATO sporazuma? Kako bi tek izgledalo da Vučić Srbiju ne „spasava“?
foto: rajko ristić…Ž. Cvijanović,…
Za tu publiku, koja bolje prati politiku i sklona je da o ponečemu porazmisli, zadužen je drugi tip režimskih analitičara – poput Željka Cvijanovića. Taj tip analitičara priznaje da Vučić „Imperiji“ čini stvarne ustupke koje nije davao ni Tadić. Ali, taj će vam analitičar tvrditi da je to samo privremeno – do velikog preokreta.
Vučić, naime, po ovom narativu, samo čeka da Rusija i Kina dovoljno ojačaju i da se stekne odgovarajuća geopolitička konstelacija. Tada će on da pokaže svoju pravu, patriotsku i rusofilsku prirodu.
Sve što se u Srbiji dešava – od izbora do tabloidne informativne mećave – ovaj tip analitičara smešta u kontekst svetskoistorijske borbe Vašingtona i Moskve oko Beograda. U tom kontekstu, Vučić se slavi kao mudri strateg koji izbegava konflikt, čuva stabilnost i čeka da Moskva konačno otvori kesu, napravi nam pruge, pokloni rakete i avione… E, tada će Vučić konačno da otkaže poslušnost Briselu i Vašingtonu.
Taj trenutak preokreta, naravno, nikako da nastupi. Ali, samo treba biti strpljiv i pričekati, veli nam glodur „Novog standarda“. A samo „plaćenici Zapada“ ili „korisni idioti“, koji zajedno ruše premijera, mogu da napadaju Vučića zbog takvih sitnica kakve su izborne neregularnosti ili „Savamala“. Oni, jadnici, zaboravljaju na ono zbilja veliko i važno što nastupa kada Vučić najzad istakne S-400 rakete na Kalemegdanu.
HVALOM I KLEVETOM DO KAMERE: Treću kategoriju režimskih analitičara čine oni koji izvode ili tumače „istraživanja“ javnog mnjenja tako da svaki potez premijera dobija navodnu podršku građana. Dejan Vuk Stanković, koji najčešće prezentuje rezultate istraživanja agencije Faktor plus, pripada toj kategoriji analitičara.
foto: tanjug…D. V. Stanković
Ta agencija, čije rezultate redovno i opširno prenose glavni mediji, kao što sam detaljno pokazao u tekstu „Švindleraj plus“ (NSPM, 7. juli 2015), nekorektnom formulacijom pitanja i odgovora – to je ono što se vidi, a o onom što se ne vidi, ne možemo suditi – dobija „poželjnu“ sliku o podršci javnog mnjenja svemu što premijer uradi.
Recimo, kada su smanjene plate i penzije, Faktor plus nam je otkrio da, prema izjavama ispitanika, to nije uticalo na to da oni žive gore nego pre! Navodno, 58 posto ispitanika odgovorilo je da živi „isto“, 17 posto „gore“, a 22 posto „bolje“ (?!). Čak je relativna većina ispitanika (41%), prema Faktoru plus, podržala smanjenje prinadležnosti za penzionere, kao i za zaposlene u javnom sektoru.
I tako, kada vidite Tanjugovu vest od 30. maja 2016. godine: „Faktor plus: Građani najviše podržavaju ono što govori i radi Vučić“, odmah možete da znate da je „najnovije istraživanje“ ove agencije predstavio „analitičar Dejan Vuk Stanković“, posle čega će ovaj analitičar obredati mnoge televizije. Jer, tako važna informacija mora se utuviti prosečnom konzumentu iz TV gledališta.
Ali, „Vučićevi analitičari“ nisu problem. Uvek će se naći „analitičari“ koji, željni kamera ili novca, hvale vlast i klevetaju njene kritičare. Problem je u javnosti. Srbija nema istinsko javno mnjenje. Mi nemamo izgrađene institucije koje bi omogućile da se vodi debata, da se čuju različiti argumenti.
Kažem argumenti – ne stranačka, politička ili ideološka stanovišta. Te argumente trebalo bi da iznose „javni intelektualci“. Ako vam je volja da ih zovete „političkim analitičarima“, u redu. No, Srbiji je potrebna debata – u Skupštini, na RTS-u i RTV-u, u „Politici“ i „Novostima“, na Studiju B…
UOČI RAZLIKU: Ne mislim da je „politički analitičar“ redudantna ili pejorativna kategorija. Kada me pitaju koga će Vučić da uzme u Vladu, odgovor na to ne može dati ni sociolog ni politikolog (iz koje teorije?; iz koje paradigme?). Odgovor na to daje samo politički analitičar. Zato mi ne smeta kada me i tako potpisuju.
Ali, ono što je važnije jeste: da li služimo javnosti kako bi bolje razumela šta se dešava, ili služimo stranci koja nas finansira i medijski „gura“? To se može utvrditi jedino ukoliko se ustali poštena i stalna debata pred publikom.
Pa neka onda publika proceni. Ko je „unajmljeni mozak“, a ko pokušava da razume i pomogne da se razume ono što se upravo događa. Ko hoće da proizvede utisak šta javno mnjenje misli, a ko hoće da javno mnjenje zbilja počne da misli.
Slobodno mišljenje i nepotkupljivost – to je razlika između pravih i lažnih analitičara. A korišćenje mozga – između naših i njihovih čitalaca. Pa da vidimo kojih je u Srbiji više.
*Autor je profesor na Filozofskom fakultetu i politički analitičar
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!